Podijeli

Američki Foreign Policy još je jedan strani medij koji se priključio blaćenju Hrvatske. U tekstu objevljenom prije nepunih mjesec dana, pod naslovom “U Hrvatskoj su simpatizeri nacista pozvani da se priključe zabavi” pišu o dočeku Vatrenih u Zagrebu, dolasku Thompsona na Trg, te su za mišljenje oko svega pitali – Žarka Puhovskog i Hrvoja Klasića.

Foreign policy piše kako je “1945. godine nekoliko vrhovnih ustaških dužnosnika i pristaša napustilo Hrvatsku, otišli su u Južnu Ameriku, Australiju, Kanadu i Sjedinjene Države. Njihovi potomci tijekom devedesetih vraćaju se u Hrvatsku da bi pridonijeli ratnim naporima i pomogli u izgradnji nove zemlje”.

“No, neki od njih imali su više od zamjerke prema Jugoslaviji”, pišu uz dodatak Klasićevog pojašnjenja da su neki pripadnici iseljeništva “imali obiteljske, političke ili sentimentalne veze s ustašama”.

“Nacisti koji su pobjegli iz Njemačke 1945. godine ili talijanski fašisti koji su pobjegli iz zemlje i otišli u Paragvaj ili Argentinu nikada nisu razmišljali o povratku u svoju zemlju podrijetla, a kamoli da budu na nekoj dužnosti”, rekao je Klasić. “Ipak, to se dogodilo u Hrvatskoj”.

U tekstu navode da je Franjo Tuđman nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske pokušao “zadovoljiti ukuse svoje baze simpatizera ustaša imenovanjem ustaškog iseljenika Ive Rojnice kao veleposlanika u Argentini”.

Dodaju da 1991. godine, kada se Jugoslavija počela raspadati, “mnogi su se u Hrvatskoj bojali onoga što su vidjeli kao potencijalnu srpsku dominaciju”.

“Najveći problem u zemlji smatraju se Srbi”, kaže Klasić.

Navode da je “posljednji put Hrvatska bila suočena sa sličnom situacijom zapravo 1941., kada su Hrvati također htjeli neovisnu zemlju, napustiti Jugoslaviju, boriti se protiv komunizma i oduprijeti se srpskoj dominaciji”.

“Kao rezultat toga, ustaška borba u toj dobi postala je viđena kao patriotska. Priča je postala romantizirana”, smatra Klasić.

U tekstu se navodi “budući da je situacija u 1990-ima oponašala, barem površno, borbu između fašista i komunista u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, neki hrvatski građani počeli su se poistovjećivati ​​s ustaškim pokretom, a posebno s njihovim simbolima”.

Tko je Hrvoje Klasić?

Rođen je u Sisku 1972. Jednopredmetni studij povijesti diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. Od 2003. zaposlen na istom fakultetu. Istražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti.

Autor je knjige “Jugoslavija i svijet 1968.” koja je u nakladi Ljevak objavljena prošle godine. Također, suautor je dokumentarne serije “Hrvatsko proljeće” koja je snimljena u produkciji Hrvatske radiotelevizije.

“‘Za dom spremni’ je ustaški poklič”

Tijekom jedne emisije “Nedjeljom u 2″ rekao je kako poklič ”Za dom spremni” nije starohrvatski pozdrav, nego ustaški. “Nevjerojatna je lakoća kojom se u javnosti govori da je to starohrvatski pozdrav. To je jedino i isključivo ustaški pozdrav kojim su potpisivani zakoni pod kojima su ubijeni ljudi na najstrašniji način. Imate razne varijante fraze ‘Za dom’, ali ‘Za dom spremni’ je isključivo službeni ustaški pozdrav. Poklič koji pokazuje da je ljudima kod nas teško prihvatiti argumente. Često se na utakmicama može čuti U boj, u boj za narod svoj i priča se da su to riječi iz opere Nikola Šubić Zrinjski. Međutim, ja sam došao do jedne jedine pjesme, koja ima takve riječi, a to je pjesma srpskog pjevača, Mice Petrovića”, kaže Klasić.

“U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”

Zbog “ustaša” je razočaran obilježavanjem tragedije na Bleiburgu: “Poslije Bleiburga i na Bleiburgu su počinjeni brojni zločini, govorimo o stravičnim zločinima partizana, dehumanizacija, o traumama u četveroredima do Makedonije. Danas ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. . Nacizam i fašizam imaju hrvatski termin, on se zove ustaše. Bilo je puno više vojske, bilo je puno civila i tu nemamo što reći, ti civili su uzimani u propagandi da se bježi, kao ljudski štit. Stalno se govori o zločinima ustaša, istrebljeni su i Srbi i Židovi. Kada se približavao kraj rata, kada je Pavelić bježao, i on je bježao kao civil. U hrvatskom društvu smo napravili paradoks. Svi ubijeni od strane partizana su žrtve i oni i jesu žrtve, ali ako su to bili stražari u Jasenovcu ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”, smatra Klasić.

Tuđman mu je “partizan s dna kace”, a Tito “nije diktator”

Za Franju Tuđmana je rekao da je bio je partizan “s dna kace”, komunist, čovjek od velikog povjerenja Ivana Gošnjaka i Josipa Broza.

Zanimljiv je i njegov stav o Titu: “Josip Broz Tito nije bio diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije. Bio je autokratski vladar i imao je moć, ali ju je znao upotrijebiti da ne izgleda kao diktatura”.

“Domovinski rat je bio građanski rat”

“Domovinski rat je bio i agresija i građanski rat i protiv toga nisam čuo niti jedan argument osim da ću ići u zatvor”, zaključuje Klasić.

Treba li se nakon svega čuditi njegovim stavovima u stranim medijima?

A.K.


Podijeli

29 KOMENTARI

  1. Kaze na Bleiburgu nisu ubijani Hrvati,nego neprijatelji drzave,vjerovatno se to odnosi i na druga stratista,tako da smo dosli do spoznaje da je Yuga imala vise milijuna drzavnih neprijatelja i to velikom vecinom Hrvata,sreca njegova sto danas nismo u rezimu,jer on bi sigurno bio drzavni neprijatelj,i podijelio bi sudbinu s onim drzavnim neprijateljima iz 45.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

7 − 2 =