Priča ubijene djece koja slama srca! Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas…

Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!...

Foto-facebook-Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO H-B Travnik
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Na današnji dan, 10. lipnja 1993., u mjestu Podgradina pored Viteza, ubijeno je osmero djece hrvatske nacionalnosti…

10. lipnja 1993. godine pripadnici Armije Bosne i Hercegovine ispalili su granatu na dječje igralište u Vitezu, pri čemu je poginulo osmero djece u dobi od 9 do 15 godina. Oko 20 sati i 45 minuta, doletjela je granata s položaja Armije BiH i pala dva metra od četrnaestero djece u igri na dječjem igralištu.

Na licu mjesta je poginulo petero, a u bolnici od posljedica ranjavanja troje djece u dobi od 9 do 15 godina. Ostalih šestero djece je bilo ranjeno.

Njih je pogodila granata koja je došla s položaja koji je držala Armija RBiH, s obzirom na to da na tom području nije bilo hrvatsko-srpskih sukoba. Djeca su poginula na igralištu, tijekom igre, a za ovu tragediju, koja se dogodila dok je trajalo primirje HVO-a i Armije RBiH, nitko nije odgovarao…

U povodu ove strašne pogibije osmero djece nastala je i ova potresna priča, u nastavku,

-Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas…
Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.
Možda smo krivi mi, nas osmero djece sto smo se igrali na dječijem igralištu to ljetno predvečerje.
Možda su krivi naši roditelji što su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.
Možda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?
Da sam ušla u kuću par minuta ranije možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu! Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Možda smo mi krivi, nas osmero?!
Pitamo se često šta smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!
Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993 god?
Sjećam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralištu..
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
Čujem neki zvuk, nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjeo zagrlit.
Ležim ne osjetim ništa!
Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište..
Čujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?
Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.
Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli, ne znam šta joj je ne vidim je.
Tata plače, trci, ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne čujem…
Ne boli me ništa, već nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu…
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rodjenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti šestog 1993 god!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!
Možda smo mi krivi sto smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka naše roditelje, ono što je medju vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi..
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, slike koje su doživjeli nakon pada granate nitko ne može zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvečerje..
Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi čekamo 27 god!
Čekati ćemo još!
Vremena imamo jer smo u beskonačnosti, imate li Vi?
Možda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječijem igralištu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zločinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!

28 godina od ubojstva osmero djece u Vitezu

Foto-Vitez.info

Uz spomen-obilježje ‘Osmica’, koje je podignuto u viteškom prigradskom naselju Kamenjače u Bosni i Hercegovini, u četvrtak je služena sveta Misa u znak sjećanja na ubijene mališane u Domovinskom ratu.

Armija BiH u večernjim je satima 1993. ispalila granatu kojom je na igralištu ubijeno osmero djece, a za zločin nitko nije odgovarao.

Euharistiju je predslavio viteški župnik, fra Velimir Bavrka, koji je na početku pročitao imena ubijene djece: Sanja i Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović, Augustina i Velimir Grebenar.

Fra Velimir je u propovijedi naglasio da križ prethodi uskrsnuću i da taj križ treba proživjeti. Rekao je da sada živimo puno teža vremena nego u vrijeme Domovinskog rata te se ne smijemo predati.





Vezane vijesti;


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 × 4 =