Povjesničar o najavama kanadskog filma o Medačkom džepu: KANBAT se od početka izdvajao ne samo vojnom opremom nego i šokantnom neprofesionalnošću

BITKA KOJE NIJE BILO I LAŽNA ODLIKOVANJA...Neprofesionalno i netaktično ponašanja Kanađana...

Podijeli

Tekstovi na portalu podijeljeni su u tri sekcije: “Srbija – Kosovo”, “Bosna i Hercegovina” te “Hrvatska”. Od desetak izloženih tekstova iz hrvatske sekcije, većina ih je posvećena zbivanjima u Medačkom džepu iz rujna 1993. godine, kada su se kanadske mirovne snage oružano sukobile s Hrvatskom vojskom. Glavna teza tih članaka je da su kanadski vojnici uspjeli zaustaviti i spriječiti Hrvatsku vojsku u etničkom čišćenju Srba tijekom bitke u Medačkom džepu…

Dva teksta se odnose na težak poslijeratni položaj Srba u Hrvatskoj – članak “Građani drugog reda: hrvatski Srbi”, te onaj naslovljen s “Hrvatska nije zaštitila srpske izbeglice: Etnička diskriminacija usporava povratak izbjeglica”. U oba slučaja posrijedi su izvještaji Human Rights Watcha (HRW), izvorno objavljeni još 1999. i 2003. godine, u kojima se konstatira da hrvatski Srbi često nisu u mogućnosti iskoristiti najosnovnija prava koja bi trebali imati kao hrvatski državljani – od prava na život u vlastitim domovima do prava na mirovinu – odnosno da hrvatske vlasti namjerno ometaju i otežavaju povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku.

Snimanje filma s ‘istinom’ od Medačkom džepu

Kanađani su o lažnoj bitci odlučili snimiti i film, a za taj projekt skupljaju novac na platformi Gofundme. Za početnu fazu – pisanja scenarija pokušavaju prikupiti 10.000 dolara. I zasad im baš ne ide dobro, prikupili su tek manji dio novca.

‘UČINI PRAVU STVAR: Kanađani i Medački džep’ bit će naslov spomenutog projekta, a s obzirom na dosadašnje objave o bitki koje nije bilo, možemo samo pretpostaviti u kakvom svjetlu će biti prikazani hrvatski branitelji. Isto tako, možemo postaviti pitanje zašto Hrvatska nema filmove o Domovinskome ratu?

Kada se progovori o Medačkom džepu, odnosno o hrvatskoj vojnoj operaciji “Džep-93”, koja je munjevito izvedena u Lici u rujnu 1993. godine, najčešće se spominje tako da se dobije dojam kako je bila riječ o nekoj hrvatskoj zločinačkoj operaciji kojoj je bio cilj likvidacija srpskih civila. O toj se operaciji posebice dosta pisalo kada su za zločine u njoj svojedobno optuženi generali Janko Bobetko, Mirko Norac i Rahim Ademi. I godinama se tako o Medačkom džepu piše i govori, a da se zapravo prave informacije o toj operaciji najčešće prešućuju.

Bitka koje nije bilo

Dvojica Kanađana, Scott Taylor i Brian Nolan, u knjizi “Tested mettle”, objavljenoj u Ottawi 1998. godine, naveli su kako je “Operacija Medački džep bila ona prijelomna točka na kojoj je nedvosmisleno dokazana hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Hrvata i Srba” , a o čemu je portal Direktno i ranije pisao.

Međutim, oružanog sukoba između hrvatskih vojnika i pripadnika kanadskih mirovnih snaga u operaciji Medački džep od 9. do 17. rujna 1993., kako ga opisuju neimenovani Kanađani, nikada nije bilo. Sve što su kanadski vojnici i njihovi zapovjednici pokušavali prikazati vlastitoj javnosti da se dogodilo noću između 15. i 16. rujna 1993. ne odgovara istini, osobito ne onoj o najvećoj pobjedi kanadskih vojnika nakon Korejskog rata.

No to nije omelo bivšeg zapovjednik kanadskog bataljuna u sastavu mirovnih snaga UN-a Thomasa Jamesa Calvina da tu laž ponovi tijekom svjedočenja na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu kako su se kanadske snage sukobile s pripadnicima Hrvatske vojske koja je, tvrdi, nakon mirovnog sporazuma odugovlačila s povlačenjem iz Medačkog džepa.

Priču o velikom sukobu kanadskih i hrvatskih vojnika na istom tom suđenju u Zagrebu opovrgnuli su kanadski časnik John McGuinnes te danski pukovnik Vagn Ove Moebjerg Nielsen, no to nije spriječilo odbor kanadskog parlamenta koji je proveo 1998. istragu o navodnom okršaju kod Medaka da 2002. za “iznimno služenje kanadskih snaga u vrijeme sukoba pod izravnom vatrom” odlikuje cijeli pješački bataljun.

Kanadske postrojbe redovito obilježavaju izmišljenu bitku vojnim paradama.

Kanađani su Srbe smatrali “žrtvom probuđenog hrvatskog nacionalizma i ugroženom manjinom koju su Hrvati nasilno protjerali sa svog teritorija”, smatra povjesničar Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji je za portal Direktno komentirao spomenutu akciju i kanadski UNPROFOR.

“Mirovne snage UN-a naziva UNPROFOR u Hrvatskoj se raspoređuju tijekom travnja i svibnja 1992., a među njima i kanadska laka pješačka brigada ‘Princeza Patricija’ (s drugim postrojbama zapravo jakosti pješačko-mehanizirane bojne), koja dolazi u Sektor Zapad, tj. zaštićenu zonu UN-a u zapadnoj Slavoniji. Pripadnici KANBAT-a ili Kanađani od početka su se izdvajali: ne samo na žalost vojničkom spremom i opremljenošću, nego mnogo više šokantnim stupnjem neprofesionalnosti”, istaknuo je Miškulin.

‘Neprofesionalno tj. prosrpski naklonjeni propustili su demilitarizirati zonu odgovornosti na srpskoj strani.’

“Premda su u djelovanju morali biti vođeni imperativima nepristranosti iznimnu naklonost prema Srbima počeli su pokazivati od samog početka. Kanađani su ih smatrali žrtvom probuđenog hrvatskog nacionalizma i ugroženom manjinom koju su Hrvati nasilno protjerali sa svog teritorija (te koju onda treba posebno zaštititi) što se itekako osjetilo u njihovu kasnijem djelovanju.

Zabilježene su i mnoge pojave fizičkih incidenata, alkoholizma i drugog neprofesionalnog ponašanja.

Dok su Srbe smatrali žrtvom kojoj treba pomoći dotle su prema Hrvatima nastupali s podrugljivošću i prijezirom (jedan kanadski časnik kasnije je Hrvate nazvao neandertalcima i primitivnim seljacima). Tu je zanimljivo spomenuti i potpukovnika Jima Calvina, jednog od kanadskih zapovjednika koji je (uz asistenciju kanadske ambasade u Beogradu) pomagao lijekovima i drugom opremom poznatim lipičkim pastusima koje su pobunjenici oteli 1991. i prevezli u Karađorđevo. Calvin će, kako je poznato, kasnije biti među prvima širiteljima neistine o događanjima u Medačkom džepu”, objasnio je naš sugovornik.

Neprofesionalno i netaktično ponašanja Kanađana

“Polovicom rujna 1993. Kanađane (u međuvremenu iz Sektora Zapad premještene na šire područje Gospića) je zapala provedba jednog od lokalnih sporazuma o primirju između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba na području Medačkog džepa. Međutim, karakteristično neprofesionalno tj. prosrpski naklonjeni predvođeni upravo Calvinom oni su najprije propustili demilitarizirati zonu odgovornosti na srpskoj strani te su uspostavili promatračke i nadzorne točke koje su bile izmiješane s pobunjeničkim postrojbama.

Potom su daleko ozbiljnije taj isti sporazum pokušali nametnuti hrvatskim snagama što bi u konačnici dovelo do prepuštanja tog područja Srbima (kako se pokazalo već tijekom 1992. kada su istovjetno postupali u blizini Lipika).

Uglavnom, krenuli su prema hrvatskoj strani, hrvatske snage su ih blokirale, a Kanađani okružili i temeljem naredbe hrvatskog policijskog zapovjednika koji je nastojao smiriti situaciju razoružati.

U međuvremenu je druga hrvatska postrojba pucanjem u zrak nastojala upozoriti Kanađane ali bez uspjeha: naprotiv, najprije je jedno njihovo oklopno vozilo naletjelo na minu, a potom i drugo, pri čemu je došlo do ranjavanja nekoliko pripadnika KANBAT-a. Kanađani su uzvratili vatrom po hrvatskim položajima. Manja čarka ubrzo je završila. Eto, otprilike tako su izgledala događanja koja se danas u Kanadi netočno ocjenjuju velikom bitkom i zbog kojih je više od 900 pripadnika KANBAT-a u prosincu 2002. odlikovano za junačko držanje!”

Valja zaključiti da je do čarke između KANBAT-a i hrvatskih snaga došlo zbog neprofesionalnog i netaktičnog ponašanja Kanađana koji su u jesen 1993. pokušali de facto pomoći Srbima u širenju područja pod njihovim nadzorom. Nije naravno rijetkost da se pojedini događaji kasnije prikazuju u sasvim drugačijem svjetlu od onoga kako su se stvarno dogodili.

Kanada i mnogi Kanađani godinama su stvarali mit o navodnoj superuspješnosti njihovih snaga u mirovnim misijama (primjerice u Sektoru Zapad sami su sebe zvali Kraljevi Sektora Zapad!), a veliku kompromitaciju u Hrvatskoj 1992.-1993. najbolje je bilo skriti prikazivanjem jedne nebitne čarke navodno velikom bitkom u kojoj su, eto, očitali lekciju Hrvatima”, zaključio je Miškulin za portal Direktno.


Podijeli