Podijeli

Do kraja Drugog svjetskog rata u Njemačkoj i drugim europskim zemljama živjelo je više od pet milijuna sovjetskih građana. Polovica njih završila je u angloameričkoj okupacijskoj zoni, a samo 15% je izrazilo čvrstu namjeru da se vrate u svoju domovinu. Tijekom konferencije u Jalti, Staljin je zahtijevao da se svi sovjetski građani, bez obzira na njihovu želju, vrate u SSSR. Vlade Velike Britanije i SAD-a obećale su na sve moguće načine da će ovo olakšati. Međutim, u stvarnosti se ovaj aranžman pretvorio u prisilnu repatrijaciju svih neselektivno. Britanske vlasti predale su NKVD-u čak i ruske bijele emigrante koji nikada nisu bili državljani SSSR-a. Simbol ove tragedije bio je austrijski grad Lienz.
▪ Službena web stranica:http://istoriya.tv ▪ VK: https://vk.com/istoriyatv ▪ Facebook: https://www.facebook.com/istoriyatv ▪ U redu: https://ok.ru/istoriya

Grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige „ Žrtve Jalte i „ Ministar i masakr“ i time otvorio Pandorinu kutiju. U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i povučena iz prodaje i iz knjižnica. Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava. No, ovaj proces odgodio je otvaranje britanskih arhiva, ali je odškrinuo vrata istraživanju antifašističkih zločina.

Michael Palaich: američki Hrvat treće generacije, kada je 1989. godine, radeći na pripremi filma “Bleiburška tragedija” izjavio je;
Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.
Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam. Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek, ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.
Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Hag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.”

Britanski dokumenti podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo 300.000 hrvatskih vojnika i civila. O ukupnom broju izbjeglih Hrvata, koji su se polovicom svibnja 1945. godine našli na Bleiburškom polju, nikada nije postignuto suglasje.
Englezi su nakon predaje razoružanih vojnika i civila Rusima isto učinili i na Bleiburgu s Hrvatima, a usput su pobili i 50 000 Kozaka! Produžili su tajnost dokumenata za još 20 godina, dok ne umre i zadnji svjedok.

Ministar i masakr

Prema zvučnom zapisu dokumentarnog filma:
Poslednjaja tajna Vtoroj mirovoj, objavljenog na youtube kanalu: Istorija (ćiriličko pismo, ruski jezik), prevela Marija Jagunić, prof.

Gradić Abendon u Oksfordu, jedan od na  otoku,  stare patrijarhalne Engleske. Tihe ugodne uličice, gostoljubivi žitelji, tradicionalni sajam i praznični karusel.
Tolstoj– „Moja je pozicija bila uistinu posebna, po krvi i simpatijama je jesam Rus, po odgoju i obrazovanju ja sam Britanac, bilo mi je lakše dobiti pristup mnogim materijalima nego nekomu iz Rusije. Što sam više pronicao u tu povijest, tim više me hvatao užas: shvatio sam da ljudi koji imaju pretenzije na zvanje britanskog đentlmena, koji su obrazovani u elitnim školama i klubovima mogu ne samo pribjeći odvratnim lažima, nego i činiti što i NKVD. Nekomu iz ministarstva obrane nisu se svidjela moja istraživanja, ti dokumenti su jasno pokazivali da britanska vlast skriva od građana strašne činjenice, da bi shodno sovjetskim vlastima, napisala povijest na sebi bolje podoban način. Zahvaljujući knjizi Tolstoja Žrtve Jalte, mnogi su Englezi prvi puta spoznali da je u njihovoj zemlji postojali tajni logori za ruske zarobljenike, tamo su se nalazili bivši vojnici i oficiri Crvene Armije koje su Nijemci koristili kod izgradnje vojnih objekata u Francuskoj. Mnogi su bili obučeni u njemačke uniforme, no nikad nisu ratovali protiv saveznika, već prvih dana poslije otvaranja drugog fronta, na tisuće njih predavali su se dobrovoljno američkoj i engleskoj vojsci. Uvjeti u kojima su služili ti ljudi pod njemačkom vlasti bili su strašni: za sitne prekršaje Nijemci su tukli Ruse gumenim oruđem, dnevno su sljedovali svega 20 grama kruha.”

Na čuđenje saveznika mnogi Krasnoarmejci nisu se željeli vratiti u domovinu pretpostavljajući da će snositi odgovornost jer su bili u njemačkom zarobljeništvu. U to vrijeme ministar vanjskih poslova SSSR Molotov tražio je neodgodivo izručenje sovjetskim vlastima, to je britanskim diplomatima donijelo pravu glavobolju, i britanska vlast odlučila je žrtvovati te ljude, da bi sačuvali dobre odnose sa Staljinom. Tim više što je pred njima bila podjela Europe i rat s Japanom. Tek mjesec dana poslije iskrcavanja saveznika u Normandiji na teritoriji Engleske već nalazilo tisuću i dvjesto ruskih zarobljenika, uskoro njihov broj naraste do 32 000 ljudi. Bili su smješteni u specijalnim logorima od kojih se jedan nalazio nedaleko Londona u Kempton parku. Britanci su oprezno skrivali svaku informaciju o tim logorima i sudbini zarobljenika pred svojim građanima. Činovnik ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije T. Breil pisao je da se pod svaku cijenu mora izbjeći skandal pri nezakonitoj predstojećoj predaji zarobljenika sovjetskim vlastima, ali i o tome da se isti prijevarom vraćaju u Sovjetski savez, u protivnom ćemo se susresti sa podrškom zakonodavstva naše zemlje i kršenjem prava zarobljenika. Britanski diplomati i vojnici dobro su znali kakva sudbina očekuje zarobljenike poslije povratka, svaki pripadnik Crvene Armije bit će tretiran kao izdajnik, usprkos tomu 24. Iipnja 1944. godine ministarstvo potvrdno odgovara na zahtjev o izručenju: u dogovorenom roku svi oni čije izručenje traže sovjetske vlasti imaju biti predani i nas se ne tiče ta okolnost što ti ljudi mogu biti streljani ili kažnjeni surovije nego to nalažu engleski zakoni. Jedan od rijetkih koji se suprotstavio toj politici, bio je ministar ratne ekonomije lord Selborn. 21. lipnja uputio je oštro pismo ministru inozemnih poslova u kojem rješenje naziva nehumanim i nečovječnim, ti ljudi su prošli sve užase njemačkih konclogora i sada ih šalju u sigurnu smrt: bilo od metka bilo u logorima.
Ali njegovo mišljenje nije moglo ništa izmijeniti! 1. listopada 1944. godine prvi brodovi sa ruskim zarobljenicima krenuli su iz Liverpula i Mormansk, na njima je bilo deset tisuća dvjesto devet muškaraca i oko sto žena s djecom. Za vrijeme ukrcaja jedan od zarobljenika pokušao je samoubojstvo, režući grlo britvom, usprkos tomu ugurali su ga na brod! Saznavši za repatrijaciju u jednom logoru ubilo se 8 crvenoarmejaca! Uskoro su i iz Murmanska došle neugodne vijesti: norveški oficiri su izvijestili da je dio repatrijanata bio streljan odmah u luci, bez suda.”

Tolstoj „Na žalost to je bila istina! Na zapadu do sada vlada mišljenje da su Rusi barbari s kojima je prihvatljivo takvo postupanje. Dobro se sjećam kako su u jeku hladnog rata mnogi britanski liberali simpatizirali sovjetski ustroj, i kad sam pedesetih godina pokušao objasniti kako je to žestok režim odgovarali su da je to dobro za Ruse: oni su primitivni barbarski narod i neophodna im je takva disciplina.“

screenshot

U veljači 1945. sastali su se u Livadejskom dvorcu blizu Jalte lider triju država antihitlerovske koalicije: Churchill, Staljin i Roosevelt. Tema razgovora bio je vojni ustroj poslije rata, a nametnulo se i pitanje o repatrijaciji. Staljin je insistirao da svi bivši sovjetski građani, uključujući zarobljenike i radnike odvezene u Njemačku, vrate u Sovjetski savez. Takvih je, prema raznim podacima, u Europi bilo oko pet i pol miliona ljudi. USA i Velika Britanija potvrdile su spremnost na suradnju. To što mnoge od repatrijanata u SSSR-u očekuje žestoka osuda, predstavnike najdemokratičnijih nacija se malo ticalo. O pitanjima zaštite ljudskih prava u Krimu nisu raspravljali. Sudjelujući na Jaltanskoj konferenciji u svojstvu eksperta o zarobljenicima, engleski diplomat Patrik Dint pisao je Ministarstvu unutarnjih poslova V. Britanije:
„Nama se čini jednostavno otpraviti sve Ruse koji se trenutno nalaze u londonskom prihvatnom centru u domovinu, jer to nas lišava političke odgovornosti i pomaže izbjeći pravne poteškoće koje mogu proizaći iz činjenice da bi ti ljudi i dalje ostali u Ujedinjenom kraljevstvu i imaju prava građanskih lica.”

Mjesec dana nakon završetka konferencije u Jalti, Englezi su otpremili u Odesu redovitim konvojem i velik broj repatrijanata. Oficijelna propaganda priopćila je o svečanom i toplom dočeku sovjetskih građana u domovini. „Završena su naša lutanja, kazala je Ukrajinka Šimanskaja, dospjeli smo u domovinu, za to kažemo: Veliko hvala drugu Staljinu. Novi sovjetski građani donose svoj doprinosu izgradnji i razvoju Sovjetske države.” U stvarnosti poslije povratka u SSSR repatrijanti su dospjeli u filtracione logore NKVD gdje su bili većinu odmah osuđeni za izdaju, čak i one koji su prošli Hitlerove zatvore, često su dobili robiju od 10 – 25 godina. Tako je ista sudbina dočekala i bivše pripadnike Vlasovske armije i zaštitnici legendarne Brestovske utvrde! Druge su otpravljali na prisilni rad. Engleski oficiri izvijestili su svoje zapovjednike o tome kako dio bivših sovjetskih zarobljenika vojska NKVD strelja na lučkim dokovima. Tako jedan od njih bio svjedok ubojstvu 180 ljudi koji su otpremljeni u Odesu u sklopu IMPAIR projekta . Upoznati s tim izvješćima koji su govorili o repatrijaciji, činovnik britanskoga MIDA, suho je zamijetio: više se ništa ne da napraviti, problem je u tome što smo po uvjetima dogovora u Jalti mi smo obavezali poslati sve sovjetske građane! Kasnije će postati jasno da Englezi, nisu Staljinu predali samo bivše krasnoarmejce, nego i tisuće ruskih bijelih imigranata, koji nikada nisu ni bili sovjetski građani!

Tolstoj„ Bilo je to izravno kršenje ne samo britanskih, nego i međunarodnih zakona, pa i samih Jaltanskih dogovora, jer se tamo jasno govorilo samo o „sovjetskim građanima“. Britanska službena povijest naziva sve repatrijante „Rusi“ i govori što engleski vojnici nisu shvaćali razliku: „ruski“ i „sovjetski“! Govore da u ruskih izbjeglica navodno nije bilo dokumenata, što također nije istina, naime u okupiranoj Europi niste mogli ni korak napraviti bez osobnih dokumenata! Ruski imigranti imali su putovnice izdane od strane Lige nacija.“ Sukladno službenim podacima, samo sa teritorije Engleske bilo je vraćeno u SSSR 32 295 ruskih zarobljenika, s njima je bio i ne mali broj žena i djece, o njihovoj sudbini poslije izručenja u Sovjetski savez ništa se ne zna!
Dolina rijeke Drave u austrijiskim Alpama, jedna je od najljepših mjesta Južnog Tirola! Gradić Lienz omiljeno je odmaralište brojnih turista iz Italije i Njemačke. Mnogi od njih se čude kada saznaju da se to mjesto zove i Dolina smrti i Ruska Golgota i još više se čude putokazu na GROBLJE KOZAKA! Na njemu su cijeli redovi bezimenih križeva, ovdje u zajedničkim grobnicama zajedno počivaju: muškarci, žene, djeca i starci pogubljeni prilikom nasilne predaje od strane Engleza sovjetskim vlastima kozačkih postrojbi, koji se dogodio u svibnju i lipnju 1945. godine. Prema nekim podacima 700 ljudi, po drugim više od tisuću, ali točan broj nitko ne zna!

kozačko groblje 1
U proljeće 1945. godine u Austriji se Engleskim vojnicima predalo deseci tisuća Kozaka, u vrijeme Drugog svjetskog rata svi su oni, iz raznih razloga, našli na strani Njemaca, dio njih kao generali Krasnov i Škuro, koji su vjerovali kako će im Hitler pomoći osloboditi Rusiju od Boljševika. No koliko su utopija bila takva nadanja postalo je jasno već na početku rata. Drugi koji su prošli užase raskozačivanja i kolektivizacije, otišli su iz Sovjetskog saveza zajedno sa Njemcima, jer se nisu htjeli još jednom naći pod vlašću Staljina.
Ukupno je u redovima Wehrmachta bilo 110 000 Kozaka. Što je navelo te ljude, koji su oduvijek važili za najvjernije i najpouzdanije zaštitnike Rusije, da se odmetnu na stranu protivnika? Kao što je poznato u vrijeme građanskog rata Kozaci su bili najveći protivnici sovjetske vlasti! Za to su im se Boljševici žestoko osvetili poslije svoje pobjede i organizirali pravi genocid Kozaka. Mnogi od njih na Stanici na Donu, Kubanu i Teriki bili su istrebljeni u potpunosti! Streljana su ček i djeca i starci! Kozacima je bilo zabranjeno služenje u vojsci nošenje kozačke uniforme, zabranjeni su mnogi tradicionalni običaji i štoviše pjesme! Imajući ovo u vidu, njemačke okupacione vlasti, nastojale su maksimalno iskoristiti protusovjetsko raspoloženje Kozaka, vraćali su im zemlju i imovinu oduzetu po sovjetskim vlastima. Crkve su vraćali vjernicima. Muškarcima su dozvolili nositi Čerkeske i nagrade iz carskog vremena. Zahvaljujući takvoj politici Njemci su uspjeli od Kozaka stvoriti cijeli Kavalirijski korpus od šest pukovnija, dva Donska, dva Kubanska, jedan Terski, i jedan Sibirski. Komanda Wehrmachta nikada ovaj korpus nije koristila na Istočnom frontu, odmah su prebačeni u Europu. Kozaci su čuvali komunikacije i puteve u Jugoslaviji i Italiji, neki su sudjelovali u borbama s Titovim partizanima. Svi su se oni bez otpora predali Englezima, zajedno sa svojim obiteljima. U zbjegu se nalazilo tisuće žena, staraca i djece, koji se ni teoretski nisu mogli okriviti za bilo kakve vojne zločine! S njima su se u Austriji našle i tisuće ruskih bijelih imigranata, koji su strahovali od progona europskih komunista i sovjetskoga NKVD-a. Ni oni, ni njihova djeca, nikad nisu bili sovjetski građani i nisu podlijegali obavezi predaje niti po ugovorima iz Jalte!

U sveopćem metežu u dolini među Lienzom i Oberdraugburgom skupilo se oko 50 000 Kozaka. Englezi su ih razmjestili u specijalne logore na obali Drave. To što se dogodilo poslije toga, britanski profesor Robin Campbel nazvao je mračnim poglavljem britanske povijesti, koja je teško prihvatljiva časnom engleskom shvaćanju!

U jutro 27. svibnja 1945. godine, major Davis dovezao je u logor Pengrez zapovijed britanske komande. Tamo je stajalo: svi kozački oficiri dužni su javiti se na konferenciju, na kojoj će sa feldmaršalom Alexanderom razmotriti okolnosti svoga budućeg ustroja. Slijedećeg dana, ne sluteći ništa, tisuću četiristo sedamdeset pet ljudi, odjenuvši paradanu uniformu, popeli su se na engleske kamione i krenuli na put. Major Davis i njegovi suradnici dali su časnu riječ : navečer će se svi vratiti, jer konferencija neće dugo trajati! Prijevara se razotkrila kada su oficire dovezli u logor Špital i neočekivano im saopćili da sutra imaju biti predani sovjetskim vlastima! Nekoliko Kozaka već si je na licu mjesta oduzelo život! Predaja se održala na mostu kraj gradića Judenburg, tu na Muri je 1945. bila granica među britanskom i sovjetskom zonom okupacije. Među predanim Kozacima preko 70 posto činili su ruski bijeli migranti, mnogi od njih bili su saveznici Engleza iz Prvog svjetskog rata i nositelji su britanskih i francuskih nagrada. Čak su i oficiri SMERŠ-a bili začuđeni takvim neočekivanim poklonom. U toj grupi bili su predani i generali Krasnov i Škuro.
U vrijeme predaje dogodilo se nekoliko ekscesa: jedan od Kozaka koji se nije želio predati bacio se s mosta na kamen, drugi su rezali vene komadima stakla… U sjećanje na ove događaje žitelji Judenburga postavili su na obali rijeke simboličan spomenik poginulim. To je čelična preša, koja označava slijepu i bešćutnu silu, pred kojim se svake godine 29. svibnja organizira, od strane mjesne katoličke općine spomen sjećanje. Po tradiciji na taj dan dolaze ovamo s raznih strana i potomci onih koje je major Davis otpravio na nepostojeću konferenciju koja se nikad nije održala.

Vasiljev „Moj otac napustio je Rusiju dvadesete godine, bio je zadnji zapovjednik Libgvardije otomanskog puka, u njega je ušao 1913. godine, ratovao je i evakuiran je u Istambul, poslije toga je bio u Bugarskoj, Srbiji i konačno u Parizu, kao tvornički radnik i vozač taksija. Bio je general i vodio je pregovore s britanskom komandom i oni su mu potvrdili da Kozaci nikad neće biti izručeni, tim više što niti moj otac, niti stari imigranti nikad nisu bili sovjetski građani, niti su imali išta zajedničko sa Sovjetskim savezom, i on je imao putovnicu iz Nancena! Sve je to imalo tragičan ishod, on je avionom prevezen u Moskvu, proveo je oko godinu dana u zatvoru i umro je 1948. godine.“

Mnogi od predanih Kozaka nikad nisu ni vidjeli domovinu: po svjedočenju očevidaca ubijeni su u mjesnom metalurškom zavodu, gdje su nekoliko dana i noći radili streljački odredi SMERŠ-a. 30. svibnja major Davis već je otvoreno objavio Kozacima da će svi Rusi, zajedno sa obiteljima, biti otpremljeni u Sovjetski savez! Protojerej Mihail Protopopov, tada je bio još dijete, danas on je svećenik Ruske prevoslavne crkve u Australiji. Njegov otac, oficir Bijele armije bio je predan sovjetima u Judenburgu. Po riječima oca Mihaila, svi ruski migranti bili su potreseni izdajom Engleza: „Više od svega potreslo nas je vladanje Engleza od kojih su očekivali, da će oficirska čast biti na ravnini s čašću imperatorskih oficira! Ona se pokazala na vrlo niskoj razini, carski oficiri nisu to mogli oprostiti.“ Sam otac Mihail, s majkom i bratom ostao je u logoru pod Lienzom.

U jutro 1. lipnja 1945. godine, engleski tenkovi okružili su kozačko naselje, u tom trenutku služena je sveta liturgija, tisuću ljudi htjelo se pričestiti svetim tajnama, moguće i zadnji put! U masi su bili istaknuti natpisi: Bolje smrt ovdje nego predaja u Sovjetski savez! (otac Mihail) „I došli smo do trenutka kad vjernici mole Oče naš, u to vrijeme engleski oficiri mi je sam rekao: izgubili smo strpljenje: KOLIKO ĆEMO ČEKATI, a bilo je to u pet sati u jutro, svitalo je; počeli su hvatati ljude i bacati ih. Ljudi su počeli padati na koljena i moliti Engleze da ih ne diraju. Evo ovdje, nedaleko od ovoga mjesta, jedan pukovnik je ubio ženu i tri kćer i potom sebe, jer nije htio dopustiti takvo poniženje svoje djece!“
Razdraženi neposlušnošću Kozaka vojnici su počeli tući sve po redu, krvavi štapovi i tupo oruđe udarali su sve po redu, okrvavljene ljude bacali su na kamione kao drva!
Odstupajući pred tenkovima i vojskom masa je rušila sve pred sobom, kad su došli do mosta na Dravi vojnici su otvorili vatru. Aleksandar Mihajlović Pevnjev bio je među onima koji su uspjeli pobjeći na drugu stranu i otići u grad. Bilo mu je tada samo 16 godina. „Kad sam bježao po Dravi su pucali, i tu i tamo. Mislim da su i mene gađali, ali nekako sam preskočio!“ Danas Aleksandar Mihajlović živi u Americi i čuvar je muzeja kubanskih Kozaka u New Jersey, ali nikad nije zaboravio to kako je bježao preko Drave. „Kada su ljudi počeli bježati, neke su kozačke žene privezale djecu i sa ovoga mosta se bacale u vodu! Neki su Kozaci rezali vene i bacali se u vodu, ne znamo koliko je ljudi odnijela Drava!“ dva dana i dvije noći se dječak skrivao u gorama; ali i tu je trebalo biti na oprezu! Noću se nije smjelo ložiti vatru, a danju izlaziti iz skrovišta, jer su engleski vojnici lovili bjegunce još nekoliko tjedana. „Kad su Englezi ovdje išli i kao zvjeri lovili Kozake, neki od njih su se skrivali u pećinama i rupama, one koje su ulovili otpravljali su u Sovjetski savez!“ do kraja lipnja u gorama oko Lienza bilo je uhvaćeno tisuću tristo pedeset šest Kozaka, koji su odavde predani sovjetima. Koliko je točno ljudi bilo ubijeno, ili su nestali bez traga u valovima Drave, do danas je neizvjesno

. U spomen na njih svake godine 1. lipnja na Kozačkom groblju u Lienzu održava se Panihida. Na taj dan ovamo sa raznih strana svijeta dolaze potomci kojih se tako ili na drugi način dotakla ova tragedija.
Među njima je žena koja se trudi ne propustiti niti jednu službu, zove se Sonja Walder. Prema dokumentima ona je Austrijanka, no po krvi Ruskinja –Kozačka!
„Ništa ne znam o svojoj obitelji, sve što znam je da me rođena majka dala stanovnici grada Lienza, ona je imala obitelj sa troje djece. Molila ju je da me primi jer je osjećala blizinu pogibelji! Moja ruska majka vjerojatno nije znala njemački a frau Gans nije razumjela ruski, i tako ona nije zapamtila ni moje ime, ni datum moga rođenja. Poslije tragedije moji usvojitelji odveli su me doktoru i on je pregledavši zube odredio moju dob. Krstili su me u katoličkoj crkvi, mada sam vjerojatno već bila krštena u pravoslavnoj. Tek poslije mnogo godina Sonja je saznala da su njeni pravi roditelji bili iz logora Pegec otpravljeni u sovjetsku okupacionu zonu, gdje im se gubi svaki trag. Iz koje su kozačke stanice bili rodom, i kako su se zvali zauvijek je ostala tajna! „osjećam ranu u srcu! Ta tajna me muči sav život, često se pitam: tko su bili moji roditelji? Šta im se dogodilo i zašto je samo meni bilo dano ostati na životu? Sve ove godine skupljam knjige, karte, filmove, sve do čega mogu doći o svojoj domovini, jer imam veliku tjeskobu i želju otkriti svoje korijene. U duši sam „Kozačka“ premda držim da sam prava Austrijankom. „

U ta dva tjedna lipnja Englezi su predali sovjetskim vlastima dvadeset dvije i pol tisuće Kozaka, među njima gotovo sedam tisuća žena i djece. Svi ti ljudi dopunili višemilijunski popis žrtava građanskog rata, koji je nastavio kositi i lišavati ju njezine krvi od 1917. godine.

sonja valder

Pjesma Černij voron ide u pozadini (govori o umirućem Kozaku)
Londonski ured britanske korporacije BBC. Ovdje već dugo radi jedan od poznatih britanskih redatelja dokumentaraca Laurence Rees, njegovi filmovi o
povijesti nacizma i Drugog svjetskog rata, donijeli su mu svjetsku slavu. Prije petnaest godina snimio je film pod nazivom Britanska izdaja. Film je snimljen na temelju istraživanja i dokumenata koje je pronašao N. Tolstoja iz knjige Žrtve Jalte. Po riječima L. Reesa tema nasilne repatrijacije i dalje ostaje krajnje bolna za britansku svijest. Englezi su navikli biti ponosni svojom domovinom držeći da je oličenje demokracije i slobode. Radi očuvanja tih principa Britanija je po tradiciji predstavljala zaklon za političke bjegunce, čak i za one sumnjive reputacije. Zato su otkrivene činjenice, o nezakonitoj predaji tisuća ljudi u sigurnu smrt, bili šok ne samo za višemilijunsko gledalište BBC-a, već i, po priznanju samog autora, i njega samoga! Jedna od stvari koja najviše šokira je način kako su se engleski vojnici ponijeli prema Kozacima pretvarajući se da ih voze na konferenciju, a u stvarnosti su ih vozili u ruke neprijatelja. Tamo je bilo mnogo ne sovjetskih građana koje nisu imali pravo predati, ali nije to poražavajuće nego činjenica s kakvom hladnokrvnošću su britanski oficiri pripremali tu zapovijed: sjedili su i govorili – prevarit ćemo te ljude! Lišit ćemo ih mogućnosti da se oproste sa bližnjima, da ne bi sebi time zadali suvišne probleme – s koje god strane ovo pogledate to je odvratno!“

Štab Petoga korpusa bio je smješten pored Klagenfurta na obali jezera Wertersee, na vili Ender. Među više stotina dokumenata nastalih radom štaba tog proljeća, najvažniji je onaj sa potpisom brigadira Low 21. svibnja: on preporuča svojim podčinjenima sve Kozake tretirati kao sovjetske građane. Zapovijed je glasila: Sovjetskim građanima smatramo: grupa Atamana, 15 Kozački kavalirijski korpus, rezervni odred generala lajtnanta Škuro Kavkasci. U redovima kozačkih formacija bilo je tisuće ljudi koji nisu bili sovjetski građani, ali su određeni za repatrijaciju.

Davies: „Kao i mnogi oficiri, osjećao sam da se događa nešto čudno, nismo mogli razumijeti, zašto svi ti ljudi moraju biti vraćeni. Bilo mi je poznato da mnogi od njihimaju inozemne putovnice, koje brane slati ih u Rusiju. Nansenske putovnice, naprimjer. Mnoge izbjeglice nisu imali nikakve veze sa Rusijom, među njima su bili Kozaci koji su davno evakuirani iz Rusije, u Jugoslaviji k njima su pristupili i drugi ruski migranti, oni nikad nisu sudjelovali u rat, nisu bili sovjetski podanici, a njihova djeca čak nikad nisu ni bili u Rusiji. Mislim da je bilo nepravedno postupati s njima, tako kako su nam zapovijedali. Do danas mi nije jasno zašto smo ih vratili u Rusiju.“

Rees: „iz mojih razgovora s britanskim časnicima i vojnicima pokazuje da je njima u tom trenutku bilo potpuno svejedno. Bio je kraj rata. Britanski vojnici vidjeli su te ljude na strani protivnika. Slušali su o zvjerstvima koja su činili nacisti, vidjeli su njemačke oficire u redovima kozačkog kavalirskog korpusa, i nisu imali volje istraživati koji je od njih sovjet, a koji nije, tko je kriv a tko ne. Bilo je jednostavnije reći: svi ste sovjeti i vraćajte se od kud ste došli!“ Za razliku od Engleza, Amerikanci nisu ni razmišljali o tome da Staljinu predaju ruske bijele imigrante. No po pitanju sovjetski građana koji su se našli na zapadu jaltanski sporazumi bili su bespogovorni poštivani. Najveći postotak među repatrijantima bili su tzv. Gastarbajteri – novi robovi Trećeg Reicha, uglavnom žene i mladi ljudi odvedeni na prisilan rad u Njemačku. Prema podacima Nirberškog suda za vrijeme rata nacisti su iz Sovjetskog saveza odvezli, u svojstvu besplatne radne snage, četiri milijuna devetsto sedamdeset osam tisuća ljudi. Veći dio radnika sa istoka našao je u Angloameričkoj okupacionoj zoni, a samo je petnaest posto iz njih pokazalo želju vratiti se u domovinu. Ostali su se dvoumili ili su molili da im se pruži zaštita u drugim državama. No čak i tim žrtvama nacizma, slobodoljubivi i demokratični narodi otkazali su svaku pomoć i zaštitu. Po pitanju repatrijacije interesi Staljina i zapadnih država bili su istovjetni. Stoga su iz Hitlerovskoga pakla mnogi Rusi od strane saveznika otpravljeni u pakao gulaga.

viktim of Jalta
Galju Nelidovu, Njemci su odveli na prisilni rad 1943. godine, bilo joj je samo 16 godina. Iz grada Gluhog prvo u Njemačku, a potom u Norvešku. Tamo je sa tisuće jednakih njoj morala graditi i opsluživati njemačke aerodrome, 1945.
godine netom poslije oslobođenja iz njemačke barake, saveznici su ju predali u filtracioni logor NKVD.

Nelidova: „ Sve nas žene otpremali su na ginekološki stol. To je bilo u Wiborgu, tamo su prvo utvrđivali „nevinost“ – tko je djevica a tko ne! Poslije toga, kad smo već bili na Lubjanke , rekao mi je istražitelj: da nisi bila nevina sad bi dobila 735 – znači politička prostitutka i za to je pet godina maksimum, ali budući si djevica znači da ste se bavili politikom. Shvaćate kakav je to obrat?! „ Poslije dvije filtracije Galinu Mihajlovnu prvo su pustili ali 1949, tek što se udala i rodila dijete, opet je uhićena. Ovaj put je optužena za izdaju domovine. „Našla sam se u Lubjanki. Prvo sam bila u Boksi, od mene su sve oduzeli, i dijete koje sam hranila na prsima. Dobila sam mastitis, temperaturu i kroz par dana su me iz Bokse odveli u sobu pred istražitelje. Glavni dokaz optužbe bila je fotografija norveškog farmera, koju joj je poklonio u znak sjećanja. Na četiri jezika bilo je napisano: vjerujem u ljubav na prvi pogled. Istražitelji su tražili od nje da objasni komu je trebala predati ovu špijunsku poruku? „Zatim su me prevezli u Butirku, osam mjeseci na Lubjanki, mjesec u Butirki, tamo su mi i iznijeli optužbu: deset godina. Kad sam došla u čeliju i rekla da sam dobila deset godina, rekli su mi: zahvali Bogu mi smo dobile i po dvadeset pet!“
Suglasno izjavi opunomoćenika po pitanju repatrijacija general pukovnika Golikova do 1. studenog 1945. godine u Sovjetski savez vraćeno je pet milijuna sto petnaest tisuća sedamsto devet ljudi. Od njih je dva milijuna dvjesto dvadeset devet tisuća petsto pedeset dvoje ljudi predano je suradnicima SMERŠ-a i NKVD od strane Engleza i Amerikanaca.

Tolstoj: „Mislim da Rusi u Rusiji moraju naučiti ovu lekciju, ne prepustiti zaboravu, dok još u Zapadnoj Europi postoji mješavina straha, mržnje i nepovjerenja pa čak i opreza k Rusiji s obzirom na njenu ogromnu teritoriju. Mnogi zapadnjaci, kao i ranije Ruse smatraju nedostojnim svojeg civilizacijskog dosega. Zato Rusi moraju, kad imaju posla sa zapadom, pamtiti na šta su sve spremni, ne obazirući se na njihovu ljubaznost i učtivost!”
Tek 17. studenog 1955. godine sovjetska vlada službeno je objavila amnestiju repatrijanata, ali koliko njih od onih pet miliona je to uopće doživjelo, a koliko ih je skončalo u logorima – do danas je tajna!
Marija Jagunić, prof

Lili Benčik, hrvatskepravice


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

jedan × dva =