Podijeli

Propitivanje smisla nedavnih odavanja počasti žrtvama rata

Mnogi se sigurno sjećaju iz djetinjstva u školi ili u susjedstvu kakva nasilnika, ološa kojemu je najdraža zanimacija bila zametnuti sukob pa uživati u tome kako se druga djeca tuku. Takvi su smišljali uvijek nove načine stvaranja gužve, ogovarali bi, lagali i podmetali. Nekad bi znali izmisliti sukob između dvoje druge djece pa ih tobože tjerati da se pomire, a zapravo su time pleli mrežu svađe i tučnjave. Neke reakcije na ljetna politička zbivanja u Hrvatskoj, u kojima su ljudi iz vrha države redom odavali počast nevinim žrtvama iz Domovinskoga rata, podsjećaju na te ulične spletkare. Komentari što su stizali iz srbijanskih političkih krugova na proslavu obljetnice »Oluje« i na komemoracije nevinim žrtvama na objema stranama, uobičajeni su, srbijansko političko vodstvo ne može drukčije, ono se ne miri s tragičnom ulogom svoje države u zbivanjima s kraja 20. stoljeća. Srbijanski državni vrh predbacuje Hrvatskoj njezinu slobodu, jer je Srbija stradala pri pokušaju da krvavo uguši nemir u tamnici kojom je vladala. No ima i komentara koji odlazak potpredsjednika hrvatske Vlade, predstavnika srbijanske manjine Borisa Miloševića u Knin na proslavu »Oluje« i sudjelovanje ministra branitelja Tome Medveda na komemoracijama srpskim žrtvama ratnih zbivanja tumače kao pokušaj dijaloga Zagreba i Beograda, zbližavanja dviju država, pokušaj omogućavanja suživota mimo državnih granica. Svaki pokušaj iskorištavanja dijaloga između Hrvatske i njezinih manjina za rješavanje strategijskih pitanja na međunarodnoj razini pogrješan je i unaprijed je osuđen na propast. Jer, pitanje manjina, bez obzira na potrebu transparentnosti i na međunarodna pravila, unutarnja je stvar države. Uostalom, koraci u cilju boljega razumijevanja većinskoga naroda i manjine u ovom slučaju trebaju se promatrati s oprezom i zbog opasnosti od generaliziranja. Srbi u Hrvatskoj bili su instrument velikosrpske politike, ali ne svi. Štoviše, s većinom njih, napisao je netko nedavno, Hrvati se nikad nisu ni svađali. Pa zašto se onda treba s njima miriti?

To što je član Samostalne srpske demokratske stranke (SDSS) postao potpredsjednik hrvatske Vlade zadužen za društvene djelatnosti te ljudska i manjinska prava, što može značiti svašta, ili ništa, moglo bi dati za pravo tumačenjima da je njegov resor smišljen kao pokriće da se SDSS ugura u Vladu. Riječ je o stranci koja je dosad ostavljala dojam da se ne bavi toliko problemima Srba u Hrvatskoj koliko političkom trgovinom. Odlazak potpredsjednika Vlade na proslavu obljetnice »Oluje« u Knin bila je velika vijest. Prvi put službeni predstavnik hrvatskih Srba bio je na proslavi »Oluje«, što bi trebalo značiti da se srpska manjina i politički postupno integrira u hrvatsko društvo i prihvaća njegove vrijednosti i mjerila. Jasno, pritom je potrebno mnogo razumijevanja i uvažavanja s obje strane. Potpredsjednik Vlade svoje je sudjelovanje na proslavi »Oluje« popratio javnom ispovijedi, otvorenim pismom u kojem je prikazao svoj životni put u raskoraku između pripadnika manjine koja je zaratila s vlastitom državom i same države. Istodobno, ministar branitelja bio je gost na komemoracijama nedužnim srpskim žrtvama ratnih zbivanja, pa su svi ti događaji objedinjeni pod pojmom suživota i dijaloga.

Što je smisao tih događaja?
Je li to pomirba, dijalog, omogućavanje suživota, zbližavanje? I što je smisao samoga dijaloga? Potpredsjednik vlade iz redova SDSS-a velike je kritike doživio iz Srbije, čak su ga optuživali za izdaju, drugi su govorili da s Hrvatskom dijaloga nema. Javili su se i bošnjački predstavnici iz BiH, poručujući da Hrvatska i Srbija ne mogu surađivati bez Bosne i Hercegovine. Nastala je prilična gungula, koja može dovesti do novih nesporazuma i napetosti.
U samoj Hrvatskoj, neki su komentatori te poteze tumačili kao strategiju predsjednika Vlade koji nastoji izgraditi novo društvo. Doista, i ta je reakcija zabrinjavajuća, posebice ako joj je izvor u vrhu države. Tko to ima pravo stvarati novo društvo? Takvi pokušaji mogu biti samo totalitarnoga karaktera, jer slobodno, demokratsko društvo ne može se mijenjati odozgo, ono se može razvijati i mijenjati jedino samo od sebe.

Je li pokušaj dijaloga sa srpskom manjinom zapravo pokušaj rješavanja međunarodnih napetosti između Hrvatske i njezinih istočnih susjeda? Valja se nadati da nije. Unutarnje stvari Hrvatske, a njezin odnos s njezinim manjinama unutarnja je stvar, ne mogu biti dio paketa kojim se možebitno uređuju odnosi sa susjedima. Jer kad bi to bio slučaj, onda Hrvatska nije ništa naučila, nije ostvarila ništa u posljednjih tridesetak godina. Onda se još uvijek nalazi u Jugoslaviji.

Svaki pokušaj iskorištavanja dijaloga između Hrvatske i njezinih manjina za rješavanje strategijskih pitanja na međunarodnoj razini pogrješan je i unaprijed je osuđen na propast

Dojam je ipak da to nije tako. Srbija nije ništa naučila, pa srpsku manjinu u Hrvatskoj još pokušava iskoristiti kao instrument vlastite politike. Hrvatska međutim slijedi drukčiju političku logiku, za nju su manjine unutarnji društveni, u prvom redu kulturološki čimbenik, kao i u svim ostalim zapadnim demokracijama. Državi je zadaća imati sređene odnose s manjinama, omogućiti da njihovi predstavnici budu jednakopravni građani, da u političkom smislu budu neprepoznatljivi, a da kao etnička zajednica imaju sve mogućnosti zaštite svojega jezika, kulture, tradicije i svih drugih posebnosti.

Svojedobni austrijski ministar obrane Norbert Daraboš, jedan u nizu gradišćanskih Hrvata koji su obavljali najviše političke dužnosti u Austriji, nakon imenovanja ministrom izjavio je da je ponosan što je kao Hrvat postao ministar. Daraboš međutim, kao ni njegov tadašnji kolega u vladi Nikolaus Berlakovich, nije postao ministar zato što je Hrvat, nego zato što je uspješan austrijski političar. Niti su se o svojim političkim potezima konzultirali sa Zagrebom. Njihovo hrvatstvo očitovalo se u angažmanu za očuvanje identiteta gradišćanskih Hrvata, a njihovo političko djelovanje bilo je djelovanje Austrijanaca lojalnih vlastitoj državi.

Hrvatske manjine u Austriji i Mađarskoj primjer su dobro riješenih manjinskih pitanja, na temelju uzajamnoga uvažavanja države i manjine i izostanka pokušaja matične države da manjinu iskoristi kao sredstvo pritiska u odnosima s njezinom državom.

Pitanje je u kolikoj je mjeri srpska manjina u Hrvatskoj spremna na proces dijaloga, što u konačnici vodi k njezinoj punoj integraciji u hrvatsko društvo i politički sustav. Da bi se dobio odgovor na to pitanje, valja se najprije zapitati tko je srpska manjina u Hrvatskoj.

Okretanje ploče?
Je li to sadašnji predsjednik SDSS-a, čovjek bez domovine, kako se svojedobno žalio kad se Hrvatska osamostalila, a danas drma nečijom domovinom? Je li to njegova stranka, SDSS, čiji je član i sadašnji potpredsjednik Vlade? Misli li se na njih kad govorimo o srpskoj manjini u Hrvatskoj? Jesu li oni njezini legitimni predstavnici, govore li oni u ime Srba u Hrvatskoj, jesu li njihove izjave ono što prosječni Srbin u Hrvatskoj želi da se o njemu čuje? SDSS je politička stranka. Koliko je poznato, ona ne predstavlja sve hrvatske Srbe, možda čak ni većinu. Žele li Srbi u Hrvatskoj uopće da ih zastupa stranka sa srpskim imenom ili bi radije vlastite interese ostvarivali preko »običnih« stranaka, onih koje zastupaju građane bez obzira na njihovu etničku pripadnost? Je li možda Srbima u Hrvatskoj, i ako jest, kojemu broju njih, više stalo da umjesto političkoga strančarenja štite svoje interese u okviru kulturnih projekata?
Upravo ta stranka na neki način dijeli Srbe u Hrvatskoj na one koji i dalje žele da srpska politika utječe na hrvatsku politiku, i na one druge, hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji žele miran život i blagostanje u svojoj hrvatskoj domovini.
Predstavlja li potpredsjednik Vlade iz SDSS-a možda novo lice srpske manjine u Hrvatskoj? Znači li njegov odlazak u Knin da politički predstavnici hrvatskih Srba sada okreću ploču, da će napokon dovršiti integraciju hrvatskih Srba u hrvatski društveni poredak? Odnosno, da će to vodstvo prestati biti smetnja suživotu? Jer najveći broj hrvatskih Srba integriran je, živi kao i ostali Hrvati, s njima dijeli blagodati i nedaće ovoga društva. Jedino njihovi politički predvodnici, odnosno oni koji se predstavljaju takvima, još uvijek čuvaju stražu zaštite srpskih interesa, ali od čega?
Most ili kamen spoticanja?
Hrvatska država u početku je nespretno reagirala na incidente u kojima su, kao posljedica ratnih zbivanja, stradavali i srpski civili. Međutim, Hrvatska je odmah priznala da je takvih incidenata bilo, a na više razina, od crkvene do državne, hrvatsko je društvo od tada do danas intenzivno preispitivalo svoj odnos prema okupatoru, prema njegovim predstavnicima kao i prema nedužnim žrtvama. Srpske civilne žrtve niti su zaboravljene niti se nedolično postupa s uspomenom na njih. Ali one su cijelo vrijeme iz Beograda i iz srpskih političkih krugova u Hrvatskoj simultano korištene kao toljaga protiv Hrvatske, kao uzda uz pomoć koje bi se usmjeravao smjer hrvatske politike.

Je li sadašnji predsjednik SDSS-a u međuvremenu uvidio da politika držanja Hrvatske u šaci dugoročno nije moguća? Je li njegova politika uzela u obzir da Hrvatska po pravima manjina prednjači u Europi, da su ta prava u Hrvatskoj dijelom neobična i da bi mogla biti opće štetna, poput zajamčenih mandata u parlamentu? Je li mu postalo jasno da bi njegovo dosadašnje političko djelovanje moglo biti iritantno za čitavo društvo te da dugoročno ni on od toga ne može imati koristi? Pa je onda preko njegova političkoga štićenika u Vladi okrenuta politička ploča i sad se traži novi put, nova uloga? Možda, ali ako i jest, djelovanju predsjednika SDSS-a ne može se tek tako vjerovati, jer mnogi njegovi dosadašnji postupci odaju dojam da bi mogli biti rezultat kalkulacije čiji je konačni cilj to da Srbi sudjeluju u oblikovanju hrvatske državne politike. Možda se novi potpredsjednik Vlade želi emancipirati od svojega mentora i kreće graditi novi odnos; možda pokreće iskreni dijalog između svoje manjine i svoje hrvatske domovine?

Kako god bilo, u tom dijalogu ne može sudjelovati Srbija. Ona nema što tražiti u odnosima Hrvatske s njezinim manjinama. Ne bi na to imala pravo čak ni kad bi bila zrela demokracija. U tom bi slučaju, a valja se nadati da će to biti u dogledno vrijeme, nastojala pomoći svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj da očuvaju svoju kulturnu posebnost i da budu most u razumijevanju između dvije države.

PRIČE – Okolnosti i računi
U nizu javnih ispovijedi javilo se i svjedočanstvo saborske zastupnice SDSS-a o bijegu u koloni srpskih izbjeglica. Sudbina djevojčice u izbjegličkoj koloni svakako zaslužuje sažaljenje, ali njezina je priča nekako zvučala kao pokušaj zanemarivanja okolnosti u kojima je nastala. Nato se javila žena iz Škabrnje s pričom o svojoj tragediji i tragediji svojih rođaka i susjeda. Moglo se tako do u nedogled. I dobro je da se te priče pričaju, no nije li uzajamno razumijevanje i poštivanje moguće u punini istom kad se svedu računi?

 

Trn unutarnjoj stabilnosti
A svi oni mutikaše i politički mešetari, koji bi i u ovom trenutku još uvijek složenu ulogu Srba u Hrvatskoj htjeli iskoristiti kako bi otvorili nova pitanja na međunarodnoj pozornici, zaslužuju oprez. Valja se nadati da hrvatska Vlada ne će pasti na takve pokušaje »dijaloga«, da se ne će upetljati u možebitne diplomatske igre u kojima bi srpska manjina u Hrvatskoj opet bila iskorištena za međunarodne odnose. Taj bi put ponovno mogao odvesti hrvatske Srbe u ulogu pete kolone, što bi bio velik korak natrag u dozrijevanju hrvatskoga društva i jačanju njegove unutarnje stabilnosti.

Autor / Ivo Lovrić


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

13 − dvanaest =