Podijeli

Martić i Čeleketić osuđeni su za napade na Zagreb i Karlovac oslobođeni za raketiranje Jastrebarskog…

Nekadašnji predsjednik tzv. SAO Krajine Milan Martić i zapovjednik vojske tzv. Republike Srpske Krajine Milan Čeleketić, u utorak su zbog raketiranja Zagreba i Karlovca, osuđeni na sedam, odnosno 20 godina zatvora, dok su obojica oslobođeni optužbi za raketiranje Jastrebarskog….

Je li to pravda i pravica? Naime, Županijski sud u Zagrebu (utorak, 10.3.2020.) osudio je nekadašnjeg predsjednika samozvane SAO Krajine Milana Martića na sedam godina zatvora, dok je general-major Milan Čeleketić, zapovjednik glavnog štaba samoproglašena Srpske vojske Krajine, dobio 20 godina.

Ovi teški ratni zločinci raketirali su Zagreb, Karlovac i Jastrebarsko, odnosno civilne ciljeve.

Obojica su hrvatskom pravosuđu nedostupna, jer Martić već služi kaznu u Estoniji, dok Čeleketić živi u Subotici u Srbiji, koja ga ne želi izručiti.

S obzirom da se ovaj zločin dogodio 1995. i da je riječ o nepravomoćnoj presudi – piši kući propalo je!

Nakon ove presude Čeleketića će u Srbiji proglasiti „narodnim herojem“, a njegov „komšija“ Martić najvjerojatnije nikada ne će vidjeti hrvatski zatvor, jer će Srbija sve učiniti da se nakon odslužene kazne u Estoniji vrati u – Beograd, gdje će također biti dočekan kao i ratni zločinac Vojislav Šešelj po povratku iz Haaga.

Dugo (predugo) je trebalo hrvatskom pravosuđu da i u ovom slučaju donese tek nepravomoćnu presudu, tim prije što su takvi zločinci trebali biti suđeni odmah nakon raketiranja i ubijanja nevinih ljudi.

Za razliku od njih, hrvatski branitelji koji su okrivljeni i osuđeni za navodne ratne zločine u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i dalje bez problema „pune“ zatvore u Lepoglavi, Sisku, Osijeku, Lipovici i drugdje.

Ratnog zapovjednika obrane Vukovara i Pakraca Tomislava Merčepa osudili su na sedam godina zatvora, i ne žele ga pustiti ni zbog lošeg zdravstvenog stanja. U Beogradu su svojedobno osudili hrvatskog branitelja Veljka Marića na 12 godina, zbog navodnog ubojstva jednog srpskog civila, itd. i tako redom.

A razni čeleketići nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.

Zašto nisu i tko je tome kriv?

Kako sa Srbijom možemo imati dobre odnose i „gurati“ je u Europsku uniju, ako oni ne žele izručiti ni ratne zločince?

Ova i ovakve presude, s godinama zakašnjenja, i bez gotovo ikakvog učinka naprosto nemaju smisla.

Kako ćete djeci u školi objasniti da su srpski ratni zločinci „nedostupni“, a oni koji su branili i obranili hrvatsku državu – dostupni?

Nakon II. svjetskog rata za ratne zločine nije bilo suđenja poslije tako dugog vremena (tek tu i tamo), niti su suđenja trajala „sto godina“. Najčešće  su bila gotova  za tjedan-dva, najviše za mjesec dana.

A kod nas se godinama traže dokazi, svjedoci, kao da netko, kao u ovom slučaju, želi da sve nestane u mraku.

Srbi nas i dalje nazivaju „ustašama“ i „koljačima“ čak i za zločine u NDH i traže kolektivu osudu Hrvata.

Nu, kad  im samo spomenete ratne zločince iz prošlog rata oni se prave gluhi i slijepi.

Osim toga, nitko više ne govori i ne piše: gdje su ratni zločinci Vukovara (vukovarske ratne bolnice), Škabrnje, Pakraca, Saborskog i mnogih drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.

Tko je i kada odgovarao za zločine nad Hrvatima u Kninu, gdje je bila „srpska republika“?

Stoga ova i ovakva selektivna ratna suđenja (ovog hoćemo, ovog nećemo), s godinama zakašnjenja, i bez nazočnosti samih aktera nemaju gotovo nikakvu svrhu, osim da se javnosti zamažu oči kao – osudili smo ih!

Jeste, ali gdje vam je „zec“?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

šest + šesnaest =