(FOTO) OVO JE BIO POČETAK KRAJA OBRANE VUKOVARA! ZAUSTAVLJANJE NAPREDOVANJA JUGOARMIJE OD „ PRILJEVA“ PREMA CENTRU VUKOVARA

Mogli smo samo promatrati, jer nemamo dovoljno niti običnog streljiva a kamoli protuoklopa , da se barem pokušamo suprostaviti neprijatelju...

Ivica Arbanas-Lipi (lijevo na slici) i Zdravko Radić pripadnik 4. Bojne 3. Brigade
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

12.11.1991. POČETAK KRAJA OBRANE VUKOVARA!
ZAUSTAVLJANJE NAPREDOVANJA JUGOARMIJE OD „ PRILJEVA“ PREMA CENTRU VUKOVARA
Detalje iznosi: puk. Ivica Arbanas
Padom Lužca 02.11.1991.godine, prigradskog naselja Vukovara, situacija za branitelje Vukovara i Borovo Naselja, dodatno je otežana.
Nakon pada Lužca preživjeli branitelji se izvlače i jedan dio ostaje braniti naselje Priljevo u sklopu kojeg je i silos „Dunav“.
Jugovojska i četnici se ne zaustavljaju nakon pada Lužca , nego nastavljaju borbena djelovanja prema Priljevu sa namjerom zauzimanja Priljeva i presijecanja komunikacije Vukovar – Borovo Naselje.
Braniteljima Priljeva pomoć dolazi iz Borovo Naselja i Vukovara, u onolikoj mjeri koliko se može jer je dosta branitelja izranjavano ili iscrpljeno dugotrajnim teškim borbama a streljiva i protuoklopnih sredstava imamo u minimalnim količinama.
Vojna policija kao interventna snaga je u nekoliko navrata tijekom jedanaestog mjeseca zaustavila napredovanje neprijateljskog pješaštva na području Priljeva.
Naša obrana nažalost nije mogla dugo izdržati, te je neprijatelj uspio presjeći komunikaciju između Vukovara i Borovo Naselja.
Zauzimanjem silosa „Dunav“, u potpunosti je sve presječeno,što je bilo posebno teško jer više nismo mogli ranjenike iz Borovo Naselja prebacivati u vukovarsku bolnicu, pa su morali biti zbrinuti u podrumskim prostorima zgrade Borovo Comerca što je bio veliki problem za teže ranjenike.
Do pada silosa „Dunav“, barem se nekako moglo stazom uz Dunav, a iza silosa pa preko vukovarske luke, prebaciti pokoji teži ranjenik u vukovarsku bolnicu ali i to je bilo izuzetno teško i naporno.
Neprijatelj gomila tehniku i ljudstvo na Priljevu, pa mi zapovjednik obrane Vukovara daje zadaću da žurno sa vojnom policijom krenem prema Priljevu i zaustavim neprijatelja koji je krenuo prema Vukovaru.
Žurno smo se opremili sa onim zadnjim sredstvima koje smo imali i krenuli prema Priljevu. Dolaskom do vukovarske luke, dio vojne policije prebacuje se nasuprot luke prema prvim kućama u Priljevu a ja nastavljam sa ostalima preko luke uz teretne vagone.
Dolazim do trgovine namještajem „Naš Dom“ nasuprot kapelice „Gospe od Hrasta“ a sa mnom je p. Željko Špiljar ( Žac), Franjo Šoljić i p. Zvonko Raić ( Okac) i malo dalje još nekoliko branitelja.
Kuće i cesta na Priljevu jedva da se vidjele od dima što od izgorenih kuća što od dimnih „zavjesa“ tenkova koji su bili na samoj cesti i oko nje.
Od protuoklopa smo imali jednu „osu“ ( RBR-90) sa dva punjena, zatim RB-57 sa jednom minom i vlažnim barutnim punjenjem i jednu „zolju“.
„ Osu“ i ručni bacač su sa sobom donijeli branitelji Lužca u povlačenju, a mi samo jednu „zolju“, te je to bilo sve što smo imali na raspolaganju.
Kod trgovine namještajem, iza koje smo čekali tenkove bio je i podrum u kojem se nalazilo oko četrdesetak ljudi koji su se sklonili iz obližnjih kuća.
Trgovina iz koje smo se sklonili je u stvari bila montažni objekt i slaba zaštita od pješačkog naoružanja a kamoli od tenkova ,ali nismo imali izbora.
Buka tenkovskih motora je sve bliža i imam dojam da kreću prema nama jer se zbog dima skoro ništa ne vidi.
Odjednom vidim plamen od ispaljene tenkovske granate ali ne prema nama nego prema gornjim etažama silosa „Dunav“.
Zovem Zvonka Raića da uzme svoju „osu“i da ode iza trgovine jer kad se dim raziđe moći će pucati na tenk.
Okac žurno uzima „osu“i odlazi iza kuće, a zvuk tenkova je sve bliži.
Nakon par minuta Okac trči prema nama držeći „osu“i kaže; „ četvorka je tu skoro ispred nas , preblizu je ne mogu pucati !“.
Brzo uzmem njegovu „osu“ a njega pošaljem par kuća dalje da pazi da nas jugovojska i četnici ne opkole.
Provirim oprezno sa moje strane prema cesti ali ne mogu vidjeti dobro od dima.
Odlučujem izići više prema cesti a nišaneći istovremeno kroz optiku „ose“ ako nešto ugledam.
Dim kao da se odjednom razišao a ispred mene na nekih osamdesetak metara tenk t-84 ide lagano prema nama sa cijevi okrenutom u pravcu nas.
Pomislio sam da smo gotovi te sam instinktivno ispalio raketu pogodivši ga u njegov desni kraj pored gusjenice, očekujući da će i on pucati prema meni ili će se zapaliti.
Doslovno sam se bacio u zaklon kuće te smo čekali što će se desiti sa tenkom.
Tenk se zaustavio ali nije pucao niti se moglo vidjeti da gori, pa sam pozvao Željka Špiljara da uzme „zolju“ i proba ga ponovno pogoditi.
Žac ispaljuje „zolju“ i pogađa tenk koji se prestao micati ali ga ne uspijevamo zapaliti pa da budemo sigurni da je uništen.
Odlučujem ispaliti jedinu minu iz ručnog bacača ali sam sumnjičav zbog vlažnog barutnog punjenja.
Nišanim spoj kupole i podvozja i povučem okidač, ali ništa, povučem drugi i treći put ali opet ništa.
Žac pored mene sa otvorenim ustima i prstima u ušima da mu od detonacije ne popucaju bubnjići već psuje što nikako da ispalim minu.
Kliknem još jednom, a već mi je koncentracija popustila, a mina uz prasak izleti i prebaci tenk t-84 i iza njega uz udari u t-55, tj. drugi tenk koji je bio iza t-84, a kojega i nismo mogli dobro vidjeti.
Iz pogođenog tenka t-55 izlazio je gusti dim tako da sam zaključio da je gotov.
Ostali smo sa samo jednim punjenjem za „osu“, a iza ova dva tenka se čuju drugi tenkovi koji ipak ne odlučuju krenuti prema centru grada, barem ne još koji dan.
U večernjim satima obavještavam zapovjednika obrane grada o težini situacije na Priljevu, tijeku akcije ,njihovim snagama te našim mogućnostima koje su gotovo nikakve.
Iako je zapovjednik obrane znao stanje streljiva, ljudi, a i situaciju na samom terenu, nemajući drugog izbora, pred sam pad Vukovara, ponovno mi je dao zadaću da povedem vojnu policiju prema Priljevu.
Zadaća je bila da vidimo možemo li što napraviti tj. eventualno probiti snage neprijatelja koje se gomilaju na Priljevu.
Opet smo krenuli prema“ podvožnjaku“i željezničkoj stanici gdje smo i zastali.
Glavnom cestom više nismo mogli jer su na Priljevu tenkovi na samoj cesti, a prelaziti preko vukovarske luke je isto problem, jer veliki brisani prostor je nemoguće proći od protuzrakoplovnih topova koje je neprijatelj otprije postavio na suprotnoj obali Dunava.
Pripadnik naše gardijske bojne Marko Vučković, poginuo je od paljbe upravo iz tih topova i to dok je cestom prevozio hranu za položaje.
Ivica Arbanas-Lipi (lijevo na slici) i Zdravko Radić pripadnik 4. Bojne 3. Brigade
Zbog ovakve situacije ,odlučio sam da ja i Zdravko Radić, naš gardist u vojnoj policiji, krenemo sami da izvidimo situaciju.
Krenuli smo polako takoreći puzeći ispod jedne kratke kompozicije teretnih vagona, da bi se što više približili neprijatelju i vidjeli možemo li što napraviti.
Došli smo do kraja te kratke kompozicije vagona odakle smo dobro mogli vidjeti prve kuće na Priljevu, od kojih nas je dijelila poveća čistina.
Nažalost, tenkovi i transporteri su osim na cesti bili i oko kuća i silosa „Dunav“ kao i neprijateljsko pješaštvo.
Mogli smo samo promatrati, jer nemamo dovoljno niti običnog streljiva a kamoli protuoklopa , da se barem pokušamo suprostaviti neprijatelju.
Vratili smo se istim putem do željezničke stanice gdje su bili ostali iz vojne policije.
Nitko ništa nije pitao, znali su iz pogleda da je sve gotovo i da se ništa više ne može napraviti.

Ivica Arbanas-Lipi / Braniteljski portal


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

7 − četiri =