Podijeli

 

 

                              “Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i                                

 danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje,

                        koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.

Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija

jer to možda prija radničkoj klasi,

kao što je učio i učinio boljševizam.

Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove,

jer ih se smatra inferiornom rasom.

Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija,

koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod

još kakva sigurnost na zemlji?”

 

       (Iz propovijedi kardinala Alojzija Stepinca

             na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. godine)

 

 U jesen 1942. godine, dok je Europa klečala pred Hitlerom i Mussolinijem, a rijetko se koji pojedinac usudio podići glasa u ime obrane ljudskog dostojanstva i prava čovjeka, u jednom malom narodu našao se katolički svećenik, nadbiskup, kardinal koji je poput tračka svjetla u tmini jasno, hrabro i bez ustezanja progovarao istinu tumačeći Riječ Božju i Evanđelje i bez ostatka se zalažući za pravo na život, slobodu i dostojanstvo svakog živućeg ljudskog stvora koje god nacije, rase i vjere bio…

Blagopokojni naš blaženik Alojzije Stepinac, čiju 60-u obljetnicu mučeničke smrti obilježavamo danas (10. veljače 2020. godine), sluga Božji, Kristov apostol i svećenik, u zagrebačkoj je prvostolnici održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. godine jednu od svojih glasovitih propovijedi, podsjećajući svoj hrvatski katolički puk, ali i ovozemaljske moćnike na pravdu i silu koja stoji iznad svakog čovjeka: na Boga koji je sve ljude na kugli zemaljskoj stvorio jednakima, na svoju sliku i priliku.

Evo dijelova iz ove njegove propovijedi u kojoj je rečeno sve – na način kako se u to vrijeme nije usudio nitko drugi.

“Katolički muževi i žene! Katolički vjernici!

Kad god se ogledamo po svijetu i promatramo zbivanje oko sebe, moramo reći da je sve stvorena na ovoj zemlji podvrgnuto promjenama. Podvrgnuto je promjenama biljno i rudno carstvo. Podvrgnute su promjenama godišnje dobi. Podvrgnut je promjenama svod nebeski i dubine morske. Podvrgnut je promjenama i čovjek. Iz zibke kamo ga stavljaju majčinske ruke uči hodati, iz dječačke stupa u mladenačku dob, iz mladenačke u muževnu, da se za kratko vrijeme kao klonuli starac nađe na rubu groba i vrati u prah iz kojeg je stvoren. Promjenljiva je i ljudska vlast na zemlji. Danas strepe pred pojedincima milijuni ljudi, a sutra im se jedva znade za ime.

Ali ima jedna vlast, koja ne pozna kraja, koja ne pozna suparnika, koja ne pozna straha, koja ne pozna promjene. To je kraljevska vlast Isusa Krista Sina Božjega, za kojega veli apostol: ‘Isus Krist jučer je i danas, isti u vijeke!’ (Heb 13,8). Tomu besmrtnom Kralju pjeva danas Crkva pjesme: ‘Ti Kriste Kralj si vjekova, Ti vladar svih naroda, Ti sudac jedinstveni, svih umova i srdaca!’ Tome ‘Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara’ (Otk 19,16) došli smo se pokloniti sa živom vjerom, dubokom poniznošću i raskajanim srcem. Zamislimo se danas u Njegovu kraljevsku vlast i naš odnos prema Njemu i kao pojedinci i kao narodi. Kad bi si i pojedinci i narodi bili svjesni što su zapravo pred Bogom i koja im je funkcija, bilo bi na zemlji manje jada, a više radosti.

Što smo kao pojedinci? Pojedinci smo slični onome Lazaru u grobu. Ostao bi u svome ništavilu dovijeka, da se nad njegov grob nije nadvio život svijeta Isus Krist i rekao:
‘Lazare, iziđi napolje!’ (Iv 11,43). Svaki je pojedinac od nas ništavilo zemaljsko i takav bi ostao do vijeka, da ga Božja ljubav i Božja snaga nije dozvala u život, i da ga ne podržava u životu. To je neoboriva činjenica. Svaki ispravan čovjek mora govoriti sa svetim Pavlom apostolom: ‘Milošću Božjom jesam što jesam!’ (1 Kor 15,10).

Što da sudimo dakle o onim pojedincima, koji oholo dižu glave, kao da ne postoji više Bog na zemlji niti imade više mjesta zakonu Evanđelja? Morali bismo im reći nešto slično što je i Krist rekao za nevjerni grad Kafarnaum: ‘I ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba podići? Do pakla ćeš sići!’ (Mt 11,23).

A što su pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da se i o tome upitamo u doba, kad su klasne, rasne i narodnosne teorije postale prvim predmetom raspravljanja među ljudima.

Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. ‘Svi su narodi, govori prorok, kao ništa pred Njim i smatra ih za ništa i ništavilo.’ (Iz 40,17). Te riječi prorokove našle su već mnogo puta u povijesti svijeta svoju potvrdu, kad je Božja ruka iz raznih razloga pomela pojedine narode s lica zemlje. Ona je to u stanju učiniti i danas sa svakim narodom, jer je ‘malo i veliko stvorio Gospod’ (Mudr 6,7), ako se kao narod ne bude ravnao zakonima od Boga postavljenim.

Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u Knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2,7).

(…) Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa koja od Boga proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenom po Sinu Božjem Isusu Kristu, vladaru svih naroda.

A čemu onda razni narodi i koja im je funkcija? Oni su tu svi bez razlike zato da služe proslavi Boga. Jer i ako je Bog u sebi biće jednostavno, nama ljudima mnogo više odskače Njegova veličina i ljepota iz raznolikosti stvorenih stvari. Kako divan mora biti Bog, kad je u stanju stvoriti tako šaroliko biljno carstvo? Tako šaroliko rudno carstvo? Tako raznoliko životinjsko carstvo? Tako golemi broj zvijezda nebeskih? Tako goleme oceane? A zar ne odskače izvanredno Njegova veličina, mudrost i snaga, kad je stvorio toliki broj naroda na zemlji s tako raznolikim jezicima? Zbog te raznolikosti jezika i naroda može biti mnogo plemenitog natjecanja među narodima i unaprjeđivanja kulture, kao što je i mnogo življi život u obiteljima, gdje je više djece!

Konačno narodnost kao takva može biti jaka kao ograda od moralne pokvarenosti, koja se širi iz drugog naroda. Imao je Bog dakle velikih i mudrih razloga, kad je stvorio šarenilo naroda, i dao zapovijed iskrene ljubavi prema vlastitom narodu u srca i duše ljudi.

No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima! ‘ (Mt 6,9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: ‘I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!’ (Mt 6,12).

Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?

Crkva je Katolička imala odvažnosti, da u bližoj prošlosti (kao i uvijek kad je trebalo) digne ovdje svoj glas protiv zakulisnog rada internacionalne masonerije, protiv moralne depravacije naše omladine putem plaćene nearijske štampe, protiv zločina pobačaja dirigiranih sa strane besavjesnih lovaca za imetkom i užicima, i imala je odvažnosti da kaže mušku riječ u obrani naših hrvatskih nacionalnih prava, čak i okrunjenim glavama. Ali ona bi se iznevjerila svojoj zadaći, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju, koji se žale na nepravde, bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadaju. Nitko nema prava da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.

To traže i pravo shvaćeni interesi i pravo shvaćena ljubav prema vlastitom narodu, koja za katolika jest i ostaje ne prazno slovo nego moralna dužnost, za koju je odgovoran Bogu.

Katolički muževi i žene! Katolički vjernici! Blagdan je danas Krista Kralja. Ne Kralja čija je vlast od danas do sutra, nego vladara vjekova!

 

(…) Vaša je sveta dužnost raditi na tome, da se duh istinskoga Evanđelja unosi u naš javni i privatni život.

A u Evanđelju uz Boga prvo mjesto zauzima i zapravo jedino mjesto ljudska ličnost.

 (…) Jer i najzadnja ljudska ličnost, zvala se kako mu drago i pripadala kojoj mu drago rasi ili narodu, nosi na sebi utisnut pečat Boga živoga, neumrlu dušu.

(…) Katolički muževi i žene! Katolički vjernici! Puno se puta dogodi, da čovjek ide preko polja i brda, a da ni ne sanja, da gazi preko bisera ili zlata, koje je sakrivena pod nogama. Neznanje. Ali to nije tako tragično. Puno je tragičnije, da ljudi hladnokrvno prelaze preko onoga što je najljepše u čovjeku, preko onoga, što ga čini sličnim Bogu, preko neumrle duše i vlastite i tuđe. Tjerajte to neznanje. Neka si budu svi svjesni svoga dostojanstva čovjeka! Neka si budu svjesni svoga kraljevskog poziva djeteta Božjega napose danas, kad slavimo blagdan Krista Kralja, Kralja vjekova, Kralja naroda, ali nadasve Kralja neumrlih ljudskih duša, kojemu slava i čast u vijeke. Amen.”

(Vidi: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/stepinac-nam-govori/propovijedi/1942-622/622; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.2.2020.)

Video: Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata (https://www.youtube.com/watch?v=GJKBypzPsOQ)

Autor / Zlatko Pinter


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

jedan + tri =