Podijeli

Rekla nam je jednom prilikom da je u depresiji kad ne trči, da se jednostavno osjeća loše. Marija Vrajić Trošić definitivno je posebna priča hrvatske atletike i sporta općenito. Možda nema iza sebe olimpijske medalje ili desetke rekorda, možda nije ni najbrža hrvatska maratonka, ali je s godinama postala jedan od simbola trčanja u našoj zemlji. Bila je to i prije nego što je trčanje postalo trend, skupljala je u svome životopisu maraton za maratonom, pa ih tako sada ima više od 200, uključujući i onaj na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru prije tri godine. Iza nje su i deseci ultramaratona, bilo je tu doista svega, ali nikad utrka na 24 sata. Sve donedavno, kada se odvažila i otišla na Svjetsko prvenstvo u francuski Albi.

Rijeka, 140319. Korzo. Odrzan 23. festival sporta i rekreacije, homo si tec. Na fotografiji: Marija Vrajic, Hrvatska, drugo mjesto maratona sa vremenom 3:17:12. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Marija Vraljić

 

Kao da sam se udala za trčanje

Vratila se s 11. mjestom, s pretrčanih 233,46 kilometara što je i novi hrvatski rekord, te s osmim mjestom u ekipnom dijelu natjecanja. Za taj ekipni dio računali su se i rezultati Veronike Jurišić i Martine Bezek, a na SP-u su nastupile i Antonija OrlićAdrijana Šimić i Maja Bonačić. Laicima kroz glavu sigurno prolazi pitanje, što tjera čovjeka na nešto tako brutalno, ali za ove je ljude trčanje na neki način postalo ovisnost. Ili kako bi to rekla Marija:

– Ja bez trčanja više ne mogu. Kao da sam se udala za trčanje.

Danas, s vremenskim odmakom, kaže da joj utrka više i ne djeluje tako strašno.

– Nije to tako strašno, mislila sam da je gore nego što jest. Izgledalo mi je katastrofa, ali sad si mislim, ma nije to uopće problem. Bila sam prije previše uplašena, uvijek mi se činilo da je to opasno za zdravlje, ali sada mi se čini da uopće nije opasno, iz ove perspektive mi se čini da sam mogla još.

Međutim, kad prevrti film unatrag…

privatna arhiva-Marija Vraljić

– Da, sad pričam da mi se čini kako sam mogla i više, ali tada, kada su trubnuli da označe kraj, sjećam se da sam sjela i počela plakati…

Utrka je počela u 10 sati, a trčali su se krugovi od kilometar i pol unutar jednog sportskog kompleksa.

– Nezgodno mi je bilo kad sam počela trčati. Tek si krenuo i misliš si, “ajme, pa treba trčati još 22 sata”. Počneš obično sporijim tempom jer imaš u glavi da moraš trčati 24 sata, ja sam krenula s 5:30 po kilometru, ali i taj tempo te ubije jer, nakon deset sati trčanja to više nije sporo, sav se ukočiš, počnu te zglobovi boljeti. Teško je to držati.

Sama završnica utrke je također posebna priča.

– Zadnjih sat i pol se već razdanilo, odjednom opet počinje gužva, a meni smeta ta buka. Čitavu noć je mir, trčiš i kružiš i onda odjednom, nakon neprospavane noći, prvo čuješ ptice, pa grane sunce, pa postane vruće, a ja sam se za noć obukla deblje… Sve mi je to bilo grozno. U tih zadnjih sat vremena ne znaš kako izdržati, čekaš kraj i postaješ nervozan.

privatna arhiva-Marija Vraljić

 

Trčim i ljutim se, ali idem dalje

Ne samo da je izdržala, nego je zauzela i visoko 11. mjesto među gotovo 150 sudionica.

– Bila sam otprilike na 50. mjestu i polako se spuštala do 11. Ali u svakom trenutku, ako počneš hodati, počnu te prestizati. Pa tko može biti toliko motiviran? To me ubijalo u pojam. Ova se nakrivila na jednu stranu i trči, druga sva sa žuljevima, mislila sam da će odustati, a ona se vuče i dalje, hoda pa trči. Pobjednica Camille Herron je povraćala nekoliko puta i nakon toga je i dalje motivirana, a neće zaraditi kao u nogometu. U trenucima očajanja sam mislila “kako je to moguće”. Trčim i ljutim se – uz smijeh priča Marija i dodaje:

– Ta 24 sata spoj su ekshibicionizma, ludila i trčanja. Ne možeš se za to spremiti. Pa kako ćeš se spremiti za 24 sata trčanja?

Neke trkačice tijekom ovakvih utrka malo odspavaju, neke pojedu nešto, ali ne i Marija.

– Nisam ništa spavala, prao me adrenalin. Netko je, netko nije. Pobjednica je navodno spavala dvaput po 15 minuta. Hrana? Zgrči ti se želudac, pa ne možeš ništa jesti, samo sam pila colu i gaziranu vodu. Imala sam i neku hranu za bebe, ali sam skužila da nije zašećerena, grozno mi je bilo, pa nisam htjela jesti. Kad sam se išla presvući za večernje trčanje, jer je postalo hladno, onda sam popila malo kave i to mi je baš pasalo.

Ima li nakon svega želje ponovno se okušati u ovakvoj utrci?

– Probat ću još koji put, moram barem 240 kilometara prijeći.

Ja s LIDL-ovom vrećicom…

Prisjetila se Marija i jedne anegdote s utrke.

– Amerikanci imaju onu spiku da stalno dobacuju “looking good” i slično. Kad u jednom trenutku Veronika govori “ma što looking good, znam da izgledam odvratno”. Poslije je mene zezala jer sam pobijedila jednu Amerikanku koja inače pobjeđuje na raznim ekstremnim utrkama i trailovima. Salomon joj je sponzor, rade odjeću i opremu samo za nju. A ja sam došla na utrku s Lidlovom vrećicom, ha-ha.

D.J.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

4 × pet =