Podijeli

”Možete li pronaći bolji automobil, kupite ga.” Jednostavna, ali bezobrazna reklamna poruka za prvi Chryslerov minivan, prethodnicu svih današnjih monovolumena, i danas se u reklamnim agencijama smatra revolucionarnom, jednako kao i ”56 za ’56”, kako je Ford 1956. ponudio svoj novi model tržištu (za 56 dolara kredita mjesečno). Lee Iacocca, autor obje poruke koji je umro danas u 95. godini života u Bel Airu, bogatoj četvrti na zapadnom dijelu Los Angelesa, odavno je bio američka nacionalna legenda. Ne samo kao biznismen i jedan od prvih menadžera kojemu je plaća preskočila milijun dolara, nego kao predvodnik novog načina razmišljanja koje ga je dovelo i do praga najviše političke funkcije u državi – u prvoj predizbornoj anketi 1985. samo ga je tri posto glasova dijelilo od Georgea Busha (starijeg) u utrci za republikansku predsjedničku nominaciju.

Iacoccinu karijeru u velikoj je mjeri odredila bolest. Kada je američka vojska odbila njegovu prijavu da ga kao dobrovoljca pošalje na europsko ratište u drugom svjetskom ratu, zato što je u djetinjstvu prebolio reumatsku groznicu, u njemu se, kasnije je sam napisao, probudila strast da se dokaže na svim drugim područjima. Magistrirao je strojarstvo na elitnom Princetonu. Kako je od djetinjstva sanjao o poslu u automobilskoj industriji, zaposlio se u kolovozu 1946. u Fordu, kao inženjer u proizvodnji. Taj strojarski dio karijere trajao je međutim kratko. Na vlastiti zahtjev prebačen je u odjel prodaje i marketinga, s tim da je zadržao i čvrstu vezu s razvojnim dijelom kompanije. Četrnaest godina po dolasku u kompaniju (1960.) postao je potpredsjednik grupe za automobile i teretna vozila (tada je sudjelovao u lansiranju Mustanga), sedam godina kasnije bio je izvršni potpredsjednik Forda, a 1970. bio je predsjednik kompanije s godišnjom plaćom od 977.000 dolara i reputacijom ”najboljeg trgovca u američkoj povijesti”. – Prodavao je sve, a kada nije bilo novog proizvoda, prodavao bi sebe, napisao je jedan od njegovih brojnih biografa.

– Imao sam 46 i bio sam predsjednik najveće automobilske kompanije na svijetu, moj životni san bio je ispunjen, napisao je sam u svojoj prvoj autobiografiji (objavio ju je 1984. s piscem/koautorom Williamom Novakom).

Fordov biznis je cvjetao, ali ne i Iacoccini odnosi s vlasnikom kompanije Henryjem Fordom II.Kompanija nikada nije objavila razlog zašto je Iacocci 1978. uručen otkaz, unatoč profitu od dvije milijarde dolara (što je tada bio ogroman novac). Sam Iacocca priznao je da je bio šokiran načinom na koji je otišao iz Forda. ”Srećom, što nisam mogao znati, najbolje godine moje karijere bile su još ispred mene”, citira ga Novak u biografiji.

Pozvali su ga da vodi Chrysler koji je bio na rubu propasti. ”To je bilo kao da iz tave skačete ravno u vatru”, napisao je. Kompanija je bila financijski uništena. Obratio se Kongresu i uspio dobiti državno jamstvo od 1,5 milijardi dolara. Teško da je bilo tko osim njega u to vrijeme mogao dobiti takvu uslugu države.

Spašavanje Chryslera bio je mučan posao. Zatvorio je nekoliko američkih pogona, prodao europske, otpustio tisuće radnika. Istovremeno, vodio je permanentni dijalog sa predstavnicima tržišta, državom i sindikatima. Chrysler je bio prva kompanija u bogatoj američkoj korporativnoj povijesti koja je šefa sindikata postavila da sjedi u Odboru direktora.

Kada je sredio financije, okrenuo se tržištu. Shvatio je, pisao je kasnije, kako tržište istovremeno traži dvije različite vrste automobila – gorivom štedljivi kompaktni model (naftna kriza bila je na vrhuncu) i veliki obiteljski automobil. U suradnji sa starim prijateljem Halom Sperlichom, kojega je doveo iz Forda, razvio je projekt ”minivana”, obiteljskog monovolumena, prethodnika današnje generacije SUV-ova. Minivan je postao hit na tržištu, Chrysler je otplatio svoj dug državi prije roka, a Iacocca je drugi put u karijeri postao simbolom uspjeha.

Krajem osamdesetih put je opet krenuo nizbrdo. Chryslerovi prihodi počeli su se stanjivati zbog jake japanske konkurencije, a Iacoccina plaća, koja je od dolara mjesečno (uz bonus) što je dogovorio kada je stigao u kompaniju, narasla na 18 milijuna dolara godišnje, postala je temom neprijateljski nastrojenih razgovora. Iacocca je za probleme u kompaniji krivio Japance koji su u svojim pogonima na jugu SAD-a ubili sve radne standarde koje je detroitska autoindustrija dogovorila sa sindikatima, javnost je optuživala Iacoccu da je zastario i da ne zna napraviti automobil koji bi bio i dobar i jeftin poput japanskog. Frustriran pozicijom u kojoj se našao 1992. odlučio se povući u mirovinu, uz konzultantski ugovor s Chryslerom težak 500.000 dolara godišnje.

Kada je 1992. otišao iz kompanije Iacocci je bilo 68 godina, osjećao je da je u punoj snazi i zaključio kako mu je dosadno. Razmišljao je, napisao je kasnije (opet u suradnji s koautorima), o raznim javnim funkcijama, ali nijedna ga, kaže, nije zainteresirala dovoljno da bi se stvarno uključio u posao. Snagu je fokusirao na obiteljsku zakladu, Iacocca Institut, te na brojne filantropske akcije. Iz takta ga je napokon izbacila vladavina Georgea Busha mlađeg, kada je, znajući da je prekasno da se uključuje aktivno u politiku, objavio zadnju knjigu ”Gdje su nestali svi lideri?”, punu bijesa i ogorčenja prema američkom političkom i korporativnom vrhu.

– Ljudi, pogledajte oko sebe, napisao je,  ova zemlja ima niz ozbiljnih problema. Sigurnost. Ekonomija. Globalno zatopljenje. Zdravstvo. Energiju. Irak. U većini slučajeva, naši takozvani lideri, oni koji su zaduženi da se suoče s tim problemima, samo ih gomilaju, nekompetentni za njihovo rješavanje, često i pokretani upitnim motivima. To se ne odnosi samo na Georgea Busha (mlađeg) i njegovog potpredsjednika Dicka Cheneya, to vrijedi za većinu šefova koji se penju američkim korporativnim ljestvicama. Banda budala našu državu vodi preko ruba provalije, korporativni gangsteri pljačkaju nas kao da smo slijepi, a mi nismo u stanju očistiti grad nakon hurikana (pisao je to nakon Katrine koja je poharala New Orleans) , kamo li napraviti pošteni hibridni automobil.

Tada je predstavio i svojih ”Devet točaka” za provjeru budućih lidera. ”Kada zatraže vaš glas, provjerite ih po tim točkama, tek tada znat će te kakvi su, i želite li ih na poziciji”, poručio je. Ambicioznim liderima iste je točke postavio kao set osnovnih pretpostavki na putu prema uspjehu.

Lacoccinih Devet točaka

1. Znatiželja: Slušajte. Nitko ne smije sebe smatrati prepametnim za dalje učenje. Moramo razumjeti što pokreće ljude.

2. Kreativnost: Lider mora biti kreativan, Izađite na rub, budite spremni pokušati nešto drukčije. Razmišljajte izvan kutije i mislite unaprijed.

3. Komunikacija: Lider mora komunicirati, razgovarati s ljudima. Bill Clinton svojedobno je rekao: ”Ludo je prestati razgovarati s ljudima s kojima se ne slažete, Sve dok razgovarate, nada postoji”

4. Karakter: Pokazuje se u sposobnosti da razlikujete dobro od lošega i snazi da radite ono što smatrate ispravnim. Abraham Lincoln je rekao: ”želite li testirati čovjekov karakter, dajte mu vlast”.

5. Hrabrost: Šepurenje nije hrabrost. Pričanje nije hrabrost. Rade li ono što govore? Izađite pred ljude i prihvatite osobnu odgovornost.

6. Uvjerenje: To je vatra u vašem želucu koja ukazuje na želju da stvari doista dovedete do kraja.

7. Karizma: Sposobnost da inspirirate ljude, da ih motivirate budeći dobro u njihovim srcima. To je sposobnost da više brinete o tome da ljudi sebe doživljavaju dobrima, nego da vas doživljavaju dobrim.

8. Kompetentnost: U postizanju rezultata razgovor je jeftin, treba znati riješiti problem. Morate znati pokazati što je doista učinkovito i biti do kraja odgovorni za svoje odluke.

9. Zdrav razum: Kao što je moj poslovni mentor Charlie Beacham govorio – jedina stvar koju doista posjedujete kao ljudsko biće je vaša sposobnost da razumijete i vaš zdrav razum .

T.H.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

šesnaest + 19 =