ODLAZAK GLAZBENIKA IZ HRVATSKE Ako odu, što ih čeka?

Mnogo mladih glazbenika razmišlja o odlasku, to je činjenica, dovoljno je pogledati samo europski sveučilišni program razmjene Erasmus kojim najbolji mladi umjetnici na fakultetima dobiju priliku za program razmjene, što dovodi do toga da većina njih ili ostane dovršiti studij u inozemstvu ili se nakon završetka studija u Hrvatskoj tamo vraća...

Ako odu, što ih čeka?
Podijeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares

U svjetlu događanja u državi gdje, po svemu sudeći, na naplatu napokon dolazi račun sustava koji je bio sve samo ne transparentno tržište u kojem su uspijevali brži, bolji i kvalitetniji, nema vjerojatno društvenoga područja koje ne postavlja isto pitanje o svojoj održivosti. Posebno se to tiče mnogih mladih ljudi koji sve više dvoje: otići ili ostati. Na te dvojbe nisu imuni ni glazbenici.

U Hrvatskoj je za profesionalne glazbenike relativno malo posla, prostor za napredovanje i profesionalno samoostvarenje u odnosu na neke države Europske unije također je relativno malen, a i u Uniji i u Hrvatskoj postoje oni koji mladim ljudima na sve strane obećavaju bolju budućnost i otvoreno ih pozivaju na dolazak, odnosno odlazak. Dakako, ima tu mnogo lažnih priča o navodnom medu i mlijeku koji cure na sve strane, apsolutnom poštenju, poštovanju kriterija, vrjednovanju rada i vrijednosti… Stvarnost je uvijek negdje u sredini, vjerojatno dobro opisana u onoj logici »niti je tu toliko loše, niti je vani toliko bajno«. Međutim, realnost jest da je glazbeno tržište u velikoj većini Europske unije daleko bogatije i razvijenije nego hrvatsko. Na kraju krajeva, i najsvježiji podatci Eurostata o kulturnoj participaciji stanovništva vrlo plastično pokazuje da su Hrvatskoj začelja ljestvica teška boljka.

O agentima u Njemačkoj postoje mnoge kontroverzije. Naime, s vremenom se pojavio velik broj agenata koji pune svoje popise umjetnicima, no za njih se uopće ne brinu, žive od takozvanoga coachinga, savjetovanja, održavanja audicija…

 

Mnogo mladih glazbenika razmišlja o odlasku, to je činjenica, dovoljno je pogledati samo europski sveučilišni program razmjene Erasmus kojim najbolji mladi umjetnici na fakultetima dobiju priliku za program razmjene, što dovodi do toga da većina njih ili ostane dovršiti studij u inozemstvu ili se nakon završetka studija u Hrvatskoj tamo vraća. I najpovršniji razgovor sa studentima, kad se govori o njihovim perspektivama u Hrvatskoj, općenito završi pesimizmom. Međutim, što ih čeka u inozemstvu ako odu? Na koje izazove moraju biti spremni, kako funkcionira zapadno glazbeno tržište, tko su glavni igrači, koliko je važno ili nije važno »čiji si«, sve su to pitanja na koja najčešće nitko ne daje odgovor, a odviše lako govore »učite jezike i bježite van«. Naravno, ne treba se prema odlasku postavljati dogmatski ni na jedan ni na drugi način, svatko najbolje zna što je za njega dobro, a činjenica da postoji sloboda kretanja unutar Unije svakako je pozitivna. Međutim, riječ je o ozbiljnim odlukama kako za pojedinca tako i za cijelo društvo, pa bi bilo dobro rasprave o tome ipak voditi na realnim osnovama, a ne na predrasudama.

»Obećana zemlja«

Gotovo da nema glazbenika koji na prvo mjesto svojega eventualnoga budućega mjesta za život ne će staviti Njemačku. Uistinu, zemlja je to s najviše orkestara na svijetu, najviše opernih kuća, zemlja goleme tradicije, gdje je koncentrirano najviše znanja, najviše glazbenika i glazbenih akademija po glavi stanovnika, gotovo da bi se moglo reći: glazbenički raj. Činjenica da glazbena industrija samo u području izvedbe glazbe uživo generira čak tri milijarde i dvjesto milijuna eura (gotovo 10 posto ukupnoga hrvatskoga BDP-a), a ukupna zarada glazbene industrije prelazi čak 11 milijarda eura, šalje jasnu poruku da posla ima. Istina je, posla ima, no postoji i velika konkurencija. Njemačka je, naime, jedina zemlja na svijetu s tako robusnom umjetničkom infrastrukturom pa je glazbenicima koji dolaze iz SAD-a, Australije, Novoga Zelanda i iz azijskih zemalja omiljena destinacija. Koliko je u Njemačkoj taj glazbenički priljev jak, svjedoči i činjenica da već više od jednoga desetljeća broj studenata na njihovim akademijama ponegdje prelazi i više od 60 posto u korist stranih studenata. Sve je to stvorilo visoko natjecateljski, ali i sve teže prohodan i razumljiv sustav zainteresiranih strana u produkcijskom lancu. Naime, osim organizatora glazbenih događanja, postoje promotori, producenti, agenti, razne vrste savjetnika, coaching nastavnici, PR menadžeri, u svakom slučaju: golema mašinerija koja stoji na putu ostvarenja glazbeničke karijere.

Njemačka sličica

Kako izgleda pokušaj ulaska jednoga mladoga glazbenika na njemačko tržište? Postoji nekoliko konvencionalnih načina za ulazak na glazbeničko tržište, jedno su glazbena natjecanja na kojim se glazbenik može nadati da će ga tko primijetiti (ne mora nužno osvojiti nagradu) ili javljanje izravno organizatorima koncerata (teatri, festivali, koncertne dvorane) ili traženje agenta koji će mu pomoći izgraditi karijeru. Upravo su agenti najzanimljivija karika u tom lancu. Naime, gotovo svaki glazbenik koji je na tržištu mora imati agenta, bilo da ga agent nađe ili on nađe njega. Običaj je da tijekom posljednja tri mjeseca u godini i prije ljetne stanke tisuće mladih ljudi dolaze u Njemačku na audicije za agencije koje, razumije se, za svaku audiciju naplaćuju naknade koje se kreću od 50 do 100 eura po osobi. Neke će agencije primiti svakoga na audiciju, no većina će ipak prije nego što pozove glazbenika na audiciju tražiti da im on/a pošalje video i audiomaterijale te svoj životopis. Putne troškove snosi sam glazbenik, a postotak onih koji nakon audicije stvarno i dobiju agenta koji će se poslije brinuti o njihovoj karijeri po nekim je podatcima ispod 10 posto. Ako glazbenik potpiše ugovor o zastupanju, morat će od svakoga svojega honorara i/ili plaće agentu uplaćivati između 10 i 20 posto iznosa. Zauzvrat, agenti će im tražiti angažmane kod organizatora koncerata, savjetovati ih o repertoaru koji moraju imati, s kojim glazbenicima surađivati i slično.

O agentima u Njemačkoj postoje mnoge kontroverzije. Naime, s vremenom se pojavio velik broj agenata koji pune svoje rostere (popise) umjetnicima, no za njih se uopće ne brinu, žive od takozvanoga coachinga, savjetovanja, održavanja audicija i to bi bilo otprilike to. Također, bez obzira na to što na prvu taj sustav u kojem je agent kao osoba koja zastupa umjetnika prva karika, organizator koji sve plaća druga, a publika kao ona koja sve na kraju procijeni treća, izgleda vrlo pošteno i transparentno, to baš i nije tako jednostavno. Podrazumijeva se da agent nudi kvalitetne glazbenike, međutim odnosi su veoma komplicirani i često se odluke donose daleko od onoga što bi se moglo zvati transparentnošću jer pokazalo se da agent na kraju vrijedi onoliko koliko vrijede njegova poznanstva. Nerijetko se događa da moćna agencija uvjetuje veliko ime iz svojega rostera time da se iz njihova rostera angažiraju ostali, uglavnom manje kvalitetni glazbenici od nekih drugih; ili da dirigent koji mora izabrati solista za koncert baš slučajno preporuči nekoga iz svoje agencije; ili da se umjetnički direktor nekoga festivala nakon nekoliko godina pojavi u rosteru agencije koja je imala veći broj svojih glazbenika na tom festivalu. Agencije, s druge strane, skrivaju svoje podatke kao zmija noge jer ih štite zakoni o povjerljivosti informacija, no nisu rijetki kritičari koji sve glasnije ponavljaju činjenice da su i agenti i organizatori i umjetnici u Njemačkoj u najvećoj mjeri plaćeni javnim novcem, dakle cijelu igru plaćaju porezni obveznici, a nitko zapravo ne podliježe nikakvoj reviziji. Zvuči donekle poznato?

Nije sve crno ni bijelo
No na temelju toga nikako se ne može zaključiti da je u Njemačkoj isto kao i u Hrvatskoj, dapače. Njemački glazbeni sustav postavljen je tako da nitko tko nije uistinu kvalitetan ne će naći mjesto na bilo kojoj ozbiljnoj pozornici, ali i taj sustav ima svojih problema i u njemu je vrlo teško uspjeti. No postoji li neki sustav koji nema problema? Poznato je, primjerice, da je talijansko glazbeno tržište potpuno potopljeno u posljednjih dvadeset godina i da su talijanski glazbenici generalno poprilično osjetljivi na činjenicu da im stranci dolaze »krasti kruh«, poznato je da velik dio Europe zapravo bilježi deficite u svim brojevima relevantnim za glazbu, od broja djece u glazbenim školama do broja koncerata, i premda imaju dobar kapital iz prošlosti koji ih još održava… stanje je uistinu daleko od bajnoga.
Da ne ispadne samo da je riječ o brojevima koji imaju veze s »ozbiljnom« glazbom, poznati američki agent mnogih zvijezda popularne glazbe Ron Stone na velikoj konferenciji glazbenih menadžera MIDEM usporedio je brojke prije pojave streaming kompanija s današnjim brojevima i otprilike je zaključak da se zarada u glazbenom poslu u posljednja dva desetljeća prepolovila, a agenti za isti posao danas moraju raditi dvostruko više nego primjerice u dobu CD-a. Isto vrijedi i za glazbenike. I hrvatsko glazbeno tržište ima svoje agente, ali ono je toliko malo da tu doista svatko svakoga zna, posla je premalo pa ne treba čuditi da se govori da cvjetaju nevidljivi klijentelizam i podzemna korupcija. Uz publiku koja nije gotovo nikakav subjekt u procjenjivanju programa koji im se nude, hrvatski agenti više-manje mogu raditi što god hoće, bez ikakve odgovornosti. Ali bez obzira na sve, ne treba mladima savjetovati da idu iz države, nade još uvijek ima, kao i vremena još jednom promisliti. Otići je lako, teško je vratiti se.

Podijeli
  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares