Podijeli

Je li francuski predsjednik Macron radikalni desničar?…

Nije!?

Kako nije kad vlada Francuskom, “kolijevkom” ljudske slobode i demokracije uz polupredsjednički sustav? Zar taj sustav nije u Hrvatskoj prokazan kao “autoritaran”, “monarhistički”, čak “totalitaran” i pripisan težnjama “ekstremne desnice”?     Zar on ne vodi u diktaturu, fašizam, ne-slobodu!? Macron je očito “radikalni desničar” (a možebitno i “monarh”), iako to ni on ni Francuzi još uvijek ne znaju!

Možda bi vrla i uvažena gospoda analitičari naše stvarnosti koji u proširenju ovlasti predsjednika vide opasnost, konačno trebali Francuzima javiti da znaju pod kojim režimom i u kojem sustavu žive i otvoriti im oči.

Ili “opasnost” koja navodno “prijeti” s te strane vrijedi samo za Hrvatsku, a za Francusku i sve druge zemlje zapadne demokracije među kojima ima i ustavnih monarhija, pa i onih s predsjedničkim sustavom, ne!?

Analiziramo li neke pojave u našem političkom i javnom životu, izvan svake razumne sumnje možemo zaključiti kako mnoge od njih spadaju u domenu simptoma ozbiljno oboljelog društva.

Politika dvostrukih mjerila (jedan aršin kad je u pitanju konzervativna ili “desna” opcija, a drugi koji se primjenjuje na ljevičare, liberale i anarhiste) kod nas je postala toliko uobičajena i “normalna” da je nitko ni ne spominje kao problem. Tako se ostavlja prostor koji vješto koristi lijevo-liberalno-anarhistička propaganda koja sva zla ovoga svijeta vidi u “desnici” i opsesivno nastoji da tragove vlastitih nedosljednosti i “rupa” u programima pokrije galamom koja se nesmiljeno diže na “desničare” (i tamo gdje ih nema). Postao je to spiritus movens cijele jedne klike, bulumente koja se krije iza “progresa”, “demokracije”, “ljudskih prava” “jednakosti”, a svojim odnosom prema ideološkim neistomišljenicima u isto vrijeme pokazuje takvu isključivost i netrpeljivost da se to slobodno može usporediti s najcrnjim razdobljima fašizma i komunizma.

Samo ono što je “lijevo” i “liberalno” je “napredno”. “Napredan” je čak i anarhizam. Samo je na konzervativizmu anatema. To je jedina opasnost! I dok su spomenute snage u ofenzivi, javnost se truje floskulama o nekoj “konzervativnoj revoluciji”!? Oprobani metoda komunističkog Agitpropa, pri čemu se nameće nepostojeća stvarnost, a sve kako bi se prikrilo ono što se golim okom vidi tako dobro da tu nikakvih pojašnjenja ne treba.

U Hrvatskoj je jako opasno zagovarati pravo na život (od začeća do naravne smrti), spominjati volju naroda (i narodne referendume kao način izražavanja te volje), zagovarati tezu po kojoj predsjednik države kao jedina politička osoba koja ima izravni legitimitet birača ne bi smio biti “fikus” i tavoriti na Pantovčaku bez ikakvog utjecaja na bilo što u ovoj zemlji, tražiti izbacivanje pornografije i drugih neprimjerenih sadržaja iz školskih lektira i kurikuluma, osuđivati amoralna ponašanja mladih u adolescentskoj dobi (koja kasnije dovode do brojnih bolesti, psiho-fizičkih poremećaja i trauma, pa i nemogućnosti stjecanja potomstva). Nije zgodno ni negirati rodnu ideologiju koja poništava prirodne datosti kojih smo svi svjesni i znamo da su kao različitost uvjetovani višim zakonima. Postalo je već zakonski kažnjivo seksualne bolesti i poremećaje nazivati pravim imenima. Crimen je čak i spominjanje utvrđivanja povijesne istine – primjerice, stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata i Jasenovca. Kad tko o tomu prozbori, eto ti dežurnog čopora hijena koje su spremne u ime svojih lažnih mitova rastrgati svakog “revizionista” koji se drzne tragati za istinom i činjenicama.

I sve je to, vjerovali ili ne, “desničarenje”! Dapače, “radikalno, ekstremno desničarenje.”

Svako zalaganje za normalnu i zdravu obitelj, za društvo u kojemu će vladati red, svaki pokušaj promoviranja sustava izravne demokracije u kojoj svaki građanin ima pravo na različitost i slobodu svojih uvjerenja – pa i na izbor osobe koja će ga predstavljati u tijelima političke vlasti (imenom i prezimenom) i pogotovu onaj stav koji uzima u obzir nacionalni interes kao bitnu značajku razvoja normalnog civilnog društva (jer, države su još uvijek – sviđalo se to komu ili ne – utemeljene na nacijama kao nositeljima identiteta i suverenosti), sve je to strpano u koš “ekstremizma”!

Spomenimo, primjerice, pet ključnih točaka iz programa jednoga od predsjedničkih kandidata, koji je od strane pojedinih lijevo-liberalnih medija i grupacija ocijenjen kao “najveća opasnost za demokraciju i slobodu u Hrvatskoj”, pa čak i kao “pakleni prikriveni plan” kojemu je krajnji cilj “uvođenje diktature”:

Prvo: raspisivanje referenduma. Predsjednik Republike mora imati pravo raspisivanja referenduma bez suglasnosti predsjednika Vlade.

Drugo: zakonodavni referendum. Ako narod na referendumu usvoji zakon koji predloži predsjednik, taj zakon stupa na snagu.

 Treće: sazivanje sjednice Vlade. Predsjednik mora imati pravo sazvati sjednicu Vlade i njome predsjedavati.

Četvrto: privremeni predsjednički veto. Predsjednik mora imati pravo nepotpisivanja zakona do odluke Ustavnog suda.

 Peto: predlaganje kandidata za suce Ustavnog suda. Ustav RH predsjedniku Republike treba omogućiti da on – na temelju prethodnog savjetovanja s pravnim institucijama i vodećim pravnim stručnjacima – Saboru predlaže kandidate za suce Ustavnog suda, a ne da izbor sudaca, kao do sada, bude rezultat međustranačke trgovine i nagodbe.

Može li itko normalan i pri zdravoj svijesti, bilo koju od spomenutih točaka ocijeniti kao “desnu” i “ekstremnu”? I koja je argumentacija za takve kvalifikacije?

Povećanje ovlasti predsjednika pri čemu se ustavom zajamčena vlast naroda uzima kao središnja točka i ideja vodilja političkog života, a upravljanje državom po volji naroda osigurava izravnom demokracijom i u sinkronom djelovanju između predsjednika države, Vlade i parlamenta kao stupova vlasti – to je “radikalno desničarenje”!? To je ekstremizam!? To je “uvod u diktaturu”?

Ekstremista, destruktivaca i ljudi s lošim namjerama ima na svim stranama. Ako ćemo se poslužiti uvriježenom terminologijom: lijevo, desno, centar, ni jedan od tih segmenata političkog spektra nije imun na tu pošast. Ali, ruku na srce, riječ je o marginalnim pojavama koje na sreću ne utječu na političke prilike i stanje u društvu u tolikoj mjeri da bi to bilo zabrinjavajuće. Samo što oni koji drže medije pod svojom šapom uvelike prenaglašavaju “desni ekstremizam”, a “zaboravljaju” i previđaju ono što se događa u njihovim ideološkim krugovima.

Ostavimo se proganjanja vještica i navike da jedan aršin koristimo kad su u pitanju zapadne zemlje razvijene demokracije i država u kojoj živimo. Za početak počnimo uvažavati najviši, temeljni pravni akt ove zemlje. I počnimo ga čitati – od početka.

Narod mora imati veći utjecaj na političke i društvene prilike. O tomu među ostalim govori i prvi članak našeg Ustava. Apsurdno je i to da predsjednik (kao jedini dužnosnik u državnom vrhu izravno – imenom i prezimenom – izabran od građana na čelnu poziciju u zemlji) nema nikakvoga utjecaja na ključne procese i odluke. Nije normalno da se na jedan arogantan i bahat način gazi volja 600 ili 700 tisuća građana i ne dopušta im se legitimno izražavanje volje putem referenduma. Nije normalno grčevito braniti izborni sustav koji izigrava narodnu volju i omogućava političkim oligarhijama stalno smjenjivanje na vlasti.

I još nešto jako važno.

Nedavno je ministar policije, Davor Božinović, na HTV-u rekao kako “imamo jako loš sastav parlamenta”. I nije jedini. Brojni analitičari potvrđuju isto, a i sami vidimo kakvo je žalosno stanje tamo.

Svaka nepristrana analiza neminovno nas dovodi do zaključka kako je i nakon gotovo 30 godina samostalnosti, Republika Hrvatska u poziciji da ima neusporedivo lošiji sastav Sabora nego je bio onaj 1990. godine.

I sad bih ja pitao sve zagovornike parlamentarizma u Hrvatskoj: Kako će takav parlament (intelektualno, kvalitativno, stručno i u svakom drugom smislu potkapacitiran) biti kralježnica države? Na kojem to parlamentarizmu može počivati budućnost Hrvatske s ovakvim Saborom?

Tko nam to uporno prodaje rog za svijeću i priča bajke?

I misle li oni koji izmišljaju nepostojeću opasnost od “desničara” i “ekstremista” – a ustvari čuvaju svoje sinekure zaštićeni stranačkim strukturama da je ovaj narod popio vlastitu pamet?

Mi “desničari” i “ekstremisti” koji smo na strani suverenističke hrvatske opcije smo za:

  • “diktaturu” u kojoj će građani ove zemlje svojom slobodnom voljom putem narodnih referenduma i u skladu s Ustavom i zakonima uređivati važna pitanja u svim slučajevima kad to vlast ne bude mogla, znala ili htjela činiti u skladu s temeljnim uzusima slobode i demokracije;
  • “diktaturu” izbornog sustava u kojemu će se narodni zastupnici i vodeći državni dužnosnici birati izravno na izborima tako da se građani za njih opredjeljuju po imenu i prezimenu (preferencijalnim glasovima), a ne da trpimo parlament čiji sastav nema nikakve veze s voljom birača i koji je proizvod jednog nakaradnog izbornog sustava i političkih oligarhija;
  • zemlju u kojoj će narod i građani imati na raspolaganju demokratski mehanizam vlasti uz pomoć kojega će političke elite primorati na poštivanje volje većine, umjesto da im se dopusti da manipulacijama, izbornim inženjeringom i uz pomoć zamršenih procedura izigravaju tu volju.

Ustav Republike Hrvatske u Članku 1. kaže:

“Republike Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

 Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem

(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske: dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.1.2020.)

Kad netko temelji svoj politički program na ustavnim odredbama, to se onda zove “ekstremizam”? Da niste ipak nešto izmiješali u svojim glavama, gospodo i drugovi?

Autor / Zlatko Pinter

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

osam + 16 =