Objavljena knjiga ‘Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata’. Srbijanski teror pojačao se nakon početka otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku

Odgovornost srbijanskih vlasti je i u zataškavanju zločina i nekažnjavanju njihovih počinitelja, čak i u slučajevima kad je policija podnosila prijave...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

U nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata ovih je dana objavljena još jedna vrijedna dokumentaristička knjiga, o Hrvatima u susjednoj Srbiji krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, odnosno na području autonomne pokrajine Vojvodine (istočnog Srijema, Banata i Bačke), gdje u velikom dijelu predstavljaju starosjedilački narod. Na 529 stranica, uglavnom kroz zapise i gradivo koje je prikupio autor knjige Zlatko Pinter, prikazuje se sudbina dijela hrvatskog nacionalnog korpusa koji je obično na marginama interesa europskih političara, a nažalost i dijela hrvatskih. Time je, nakon prethodne knjige posvećene stradanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, HMDCDR obuhvatio sva područja na kojima su Hrvati tijekom 1990-ih bili izravno zahvaćeni ratom ili terorom velikosrpskih snaga

Kao što je i sam autor napomenuo u predgovoru, “materijal sadržan u ovoj knjizi odraz je vremena u kojem su zapisi nastajali i služi potpunijem sagledavanju događaja u burnim godinama raspada SFRJ – ponajprije u Vojvodini i Srbiji, ali i istočnoj Hrvatskoj, koja je prva proživjela bolno iskustvo brutalne velikosrpske agresije”. Vojvođanski prostor, a osobito jugozapadna Bačka i istočni Srijem imali su na nesreću svih ljudi koji su tamo živjeli ulogu svojevrsnog poligona s kojeg je Srbija koristeći JNA, svoje “rezerviste”, “teritorijalce”, paravojne (četničke, dobrovoljačke i razne “specijalne”) postrojbe i skupine 1991. godine krenula u svoj osvajački rat. Ali, tu su se odigrali i neki od ključnih događaja za razumijevanje razdoblja od prvih srpskih barikada u okolici Vukovara i pokolja nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu do otvorene velikosrpske agresije na Baranju i istočnu Slavoniju, donosi narod.hr.

U predgovoru knjige naveden je kontekst događaja opisanih u knjizi. Isticanje “ugroženosti srpstva” u tadašnjoj Jugoslaviji homogeniziralo je Srbe ujedinivši srpske komuniste i radikalne nacionaliste. Promjenom kadrova u Srbiji nakon 8. sjednice CK SK Srbije (rujan 1987.) omogućena je kontrola službenih medija, prije svega televizije, čime su stvoreni uvjeti za novo promoviranje starog projekta stvaranja “velike Srbije“, pod sloganom „svi Srbi u jednoj državi”. Budući da se to nije moglo postići mirnim putem, presudno za njegovu provedbu bilo je svrstavanje vodstva Jugoslavenske narodne armije uz tadašnju srbijansku politiku. “Događanjem naroda”, odnosno “antibirokratskom” (“jogurt revolucijom”), do kraja 1980-ih provedene su i smjene kadrova u Crnoj Gori te autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, gdje su postavljeni ljudi odani novoj srbijanskoj, odnosno velikosrpskoj politici predvođenoj Slobodanom Miloševićem. Time je Srbija praktično ostvarila kontrolu nad Predsjedništvom SFRJ, jer je pola njegovih članova bilo prosrpsko. Takva politika u konačnici je uzrokovala raspad Jugoslavije i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih.

U skladu s time, stanje ljudskih prava Hrvata i drugih manjina u Vojvodini se pogoršavalo već od jeseni 1988., nakon smjene starosjedilačkih, vojvođanskih kadrova u tijelima pokrajinske vlasti i raznim državnim ustanovama (posebice u policiji), koje su zamijenili kolonisti ili „dođoši“, kako ih „lale“ (starosjedioci u Vojvodini) nazivaju. Protjerivanjem Hrvata i pripadnika ostalih nacionalnih manjina, posebice Mađara, već od 1991., te dolaskom većeg broja izbjeglica iz Hrvatske i BiH od 1992., uvjeti života hrvatskog naroda su drastično pogoršani, a nacionalni sastav stanovništva u Vojvodini, posebice u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, potpuno se promijenio. Kako je u jednoj od svojih analiza napisao lider Narodne seljačke stranke iz Subotice, Dragan Veselinov, zavladalo je “brđansko srpstvo – koje u socijalnom smislu pothranjuje diktaturu, nasilje i distribucionu uravnilovku”, i ono se nije sukobilo samo s nacionalnim manjinama, nego i “sa Srbima starosedeocima”.

Nevolje za vojvođanske Hrvate započele su i prije nego su se “drznuli” politički organizirati u stranku Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) i zalagati za političku, kulturnu i gospodarsku ravnopravnost svih Hrvata (uključujući i Hrvate – Bunjevce i Hrvate – Šokce) koji žive na teritoriju Vojvodine. Stranka je utemeljena 15. srpnja 1990. u Subotici, a za njezina predsjednika izabran je Bela Tonković.

Srbijanski teror pojačao se nakon početka otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. godine. Prijetnje smrću (čak i javno, putem medija), razne uvredljive poruke, fizički napadi, protjerivanje s radnih mjesta u državnoj službi zbog nacionalne pripadnosti (škole, vojska, policija, carina…), nasilna mobilizacija u JNA i tjeranje na bojišta u Hrvatskoj, oružani i bombaški napadi na kuće i imanja, fizičko izbacivanje iz kuća i imanja, odvođenje na “informativne razgovore” i premlaćivanje, plansko šikaniranje djece te ubojstva i slučaj silovanja motivirani etničkim podrijetlom žrtve, to su bile metode pritiska na Hrvate kako bi ih se primoralo na napuštanje svojih domova i zavičaja.

Od sredine travnja 1991. do kraja 1995. zabilježeno je više od 100 bombaških napada te paljevina kuća i imanja Hrvata. Zabilježeno je i 16 bombaških napada i oštećivanja katoličkih crkava, samostana i drugih sakralnih objekata u mjestima gdje su vjernici većinom bili katolici i Hrvati. Već u rujnu 1990. podmetnuta je eksplozivna naprava na ulazna vrata Franjevačkog samostana u Baču (spomeniku kulture pod zaštitom države), u veljači 1991. bomba je podmetnuta i pod vrata sakristije subotičke katedrale, dana 1. lipnja 1994. godine minirana je Franjevačka crkva, ponovno u Subotici. Uslijedili su napadi eksplozivnim sredstvima na katoličke crkve i župne stanove te imovinu Hrvata i u drugim vojvođanskim mjestima, napose u Srijemu (u Šidu, Novom Slankamenu, Hrtkovcima, Novim Banovcima, Petrovaradinu, Rumi, Kukujevcima, Srijemskoj Mitrovici, Moroviću, Gibarcu, Sotu, Beški, Subotici…). Neke od crkava su u potpunosti uništene, poput crkve u Novim Banovcima i Vašici.

Najteže povrede i najmasovnije kršenje temeljnih ljudskih prava vojvođanski Hrvati pretrpjeli su između 1990. i 1992. te tijekom 1995. godine. Mnogi su napadnuti iz vjerske i nacionalne mržnje, a uz svećenike, srpski ekstremisti posebno su napadali viđenije Hrvate i članove DSHV-a čija su imanja također ugrožavana, a oni šikanirani, pa čak i ubijani (primjerice, braća Abjanovići iz Morovića). Premda rata na teritoriju Srbije i Vojvodine nije bilo, u nasilju nad Hrvatima i planskom etničkom čišćenju mjesta s hrvatskim stanovništvom u Vojvodini sudjelovale su i regularne jedinice srbijanske policije i vojske, kao i paravojne formacije političkih stranaka (uglavnom Srpske radikalne stranke i Srpskog pokreta obnove).

Činjenica je da se nasilje i progoni što su ih poticali i provodili lokalni stranački ekstremisti i pripadnici raznih paravojnih, odnosno pročetničkih formacija nad Hrvatima nisu mogli provoditi tako dugo bez umreženosti sa srbijanskom policijom i Službom državne bezbednosti (odnosno Resorom državne bezbednosti), te s tadašnjim republičkim i pokrajinskim vlastima. Na postojanje plana za protjerivanje ukazuje i interni dokument Resora državne bezbednosti Srbije iz listopada 1995., u kojem se navodi da je “u Vojvodini registrovana delatnost srpskih militantnih grupa koja je sračunata na podsticanje za etničko čišćenje i iseljenje lica hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Sukladno tome, pokrajinski (vojvođanski) sekretar za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, upravu i propise, Tamas Korhecz je početkom prosinca 2000. najavio kako će Izvršno vijeće Vojvodine otvoreno raspravljati o tomu da je u proteklom desetljeću u Vojvodini bilo etničkog čišćenja:

Imali smo primere otvorenog etničkog čišćenja naročito u Sremu i naročito prema hrvatskoj nacionalnoj manjini, koja nije uživala ni elementarna prava. O tome se mora otvoreno govoriti. Mnogi ljudi tada su isterani iz državnih institucija. Pogledajte današnji sastav policije, sudstva, tužilaštva i uporedite ga sa onim od pre deset godina, pa ćete videti da je to tragično.”

Odgovornost srbijanskih vlasti je i u zataškavanju zločina i nekažnjavanju njihovih počinitelja, čak i u slučajevima kad je policija podnosila prijave. S obzirom na to da je tadašnje srbijansko vodstvo tvrdilo da “Srbija nije u ratu”, posebno je zanimljivo obrazloženje Okružnog javnog tužilaštva u Srijemskoj Mitrovici da se “ne radi o ubistvu” jer je “ratno stanje”. Naravno, nisu svi Srbi u Vojvodini podržavali takvu agresivnu politiku prema Hrvatima i ostalim narodima u Vojvodini. Postoje brojni primjeri pomaganja lokalnih Srba susjedima Hrvatima, ali oni zbog pasivnoga držanja srbijanskih vlasti i policije nisu mogli utjecati na opće stanje niti se djelotvorno suprotstaviti ekstremistima.

Žalosno je da i danas srbijanska vlast uglavnom negira da je u Vojvodini bilo progona i nasilja nad Hrvatima. Procjene vojvođanskih Hrvata o broju protjeranih i zbog prijetnji izbjeglih Hrvata iz Vojvodine tijekom 1990-ih kreću se od 25.000 do 45.000. Statistički podaci (popis stanovništva iz 1991., 2002. i 2011.) i dokument vojvođanskoga Pokrajinskog sekretarijata za propise, upravu i nacionalne manjine pod nazivom “Informacija o kretanju broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u AP Vojvodini u periodu 1991.– 2002. godine”, od 20. rujna 2003. (koji je naveden u Prilogu knjige), ne govori u prilog većoj procjeni. No, pritom treba uzeti u obzir i moguće manipulacije s popisima (pa i podacima navedenim u službenom dokumentu), odnosno nazivima kao što su Bunjevci, Šokci i “ostali”, te činjenicu da su se mnogi Hrvati u popisu stanovništva iz 1991. mogli izjasniti kao “Jugoslaveni” ili “neopredijeljeni”. Kao mjesta iz kojih su Hrvati protjerani ili izbjegli najčešće se spominju Kukujevci, Novi i Stari Slankamen, Hrtkovci, Golubinci, Gibarac, Šid, Morović, Erdevik, Sot, Zemun, Beška, Srijemska Mitrovica, Petrovaradin, Srijemska Kamenica, Plavna, Ruma, Vašice, Gibarac, Stanišić i druga mjesta. Sve u razdoblju kad ratnih djelovanja na području Srbije nije bilo…

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini imao je podružnice i mjesne organizacije diljem Srijema i Bačke s tendencijom da se to proširi i na Banat te je nastojao demokratski djelovati sukladno zakonima i Ustavu. Vojvođanski Hrvati sudjelovali su u antiratnom pokretu, organizirali su “Bedem ljubavi” u Subotici i intenzivno su surađivali s antimiloševićevskim i antiratnim političkim strankama (Liga socijaldemokrata Vojvodine, Građanski savez Srbije, Narodna seljačka stranka i dr.). Uz apele koje su slali institucijama Srbije, Hrvatske i međunarodne zajednice kako bi prikazali stradanje Hrvata i ostalih nacionalnih manjina u Vojvodini, predstavnici DSHV-a sudjelovali su na svim međunarodnim mirovnim konferencijama o bivšoj Jugoslaviji, gdje su imali snažnu lobističku potporu Hrvatske, Mađarske, Austrije, Njemačke i SAD-a. No, pozornost institucija međunarodne zajednice bila je usredotočena prije svega na brutalnu ratnu svakodnevicu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991. – 1992. godine. Vapaj Hrvata iz Vojvodine privukao je pažnju onog dijela međunarodne zajednice koji je imao iskustva s pitanjem nacionalnih manjina i nije ga rješavao protjerivanjem manjinskog naroda ili zamjenom pučanstva. Zahvaljujući ponajviše nastojanjima DSHV-a, gore navedene zemlje su navele OESS da jedno vrijeme uspostavi ured Promatračke misije u Srbiji, što je Hrvatima u Vojvodini puno značilo. U ovom kontekstu svakako treba spomenuti rad DHSV-a u Federalnoj uniji nacionalnih manjina Europe, koja je izvješća o stradanju Hrvata u Vojvodini putem svoga predstavnika redovito prosljeđivala Visokom povjereniku Ujedinjenih naroda, čiji su posebni izvjestitelji Elisabeth Rehn i Tadeusz Mazowiecki na to upozoravali u svojim izvješćima.

Vjeran svom demokratskom i humanističkom opredjeljenju, DSHV je kroz cijelo razdoblje rata pomagao žrtvama u Vojvodini, pa i u Bosni i Hercegovini, te ih prihvaćao i zbrinjavao u okviru svojih mogućnosti. O organiziranosti, načelima i radu ove stranke početkom 1990-ih govore i prilozi na kraju knjige. U Kronologiji se spominju i stradanja drugih pripadnika manjina, no činjenica je da su žrtve u Vojvodini najvećim dijelom bili Hrvati. Žrtve ostalih nacionalnih manjina su u odnosu na hrvatske ipak neznatne i kolateralne, jer je rat vođen samo protiv Hrvata i Hrvatske, dok je većina drugih manjina imala iza sebe matične države koje su raspolagale djelotvornim mehanizmima zaštite svojih sunarodnjaka (npr. Mađarska, Rumunjska ili Slovačka). Hrvati u Vojvodini ne zaboravljaju kako duguju zahvalnost mnogim udrugama, organizacijama i ljudima dobre volje iz Pokrajine ali i onima iz drugih država koji su se zauzeli za njihova prava i djelatno im pomagali. Za pruženu pomoć i nesebičnu solidarnost posebno su zahvalni svojoj matičnoj domovini Hrvatskoj, koja je to činila u najtežem razdoblju velikosrpske agresije, kad je i sama trebala pomoć.

Posebno priznanje za sve što je činio zaslužuje mr. Bela Tonković, tadašnji predsjednik DSHV-a, kao i njegovi najbliži suradnici: mr. Ivan Poljaković, Petar Skenderović, Antun Skenderović, Ivanka i Julije Skenderović, Stanka i Bogoljub Kujundžić i drugi. Svi su oni, a naročito predsjednik Tonković, uz sve rizike za sebe i za svoje bližnje, u najtežim vremenima u novijoj povijesti za Hrvate u Vojvodini, uradili ono što su objektivno u tim uvjetima mogli, pa i više od toga. Posebno se mora istaknuti vrlo hrabar i požrtvovan, ali i stručan i promišljen rad gospodina Bele Tonkovića i njegovih suradnika na internacionalizaciji hrvatskog pitanja u Vojvodini i Srbiji. Doista je trebala velika hrabrost da bi se tako politički djelovalo u uvjetima otrovne mržnje i isključivosti što ih je stvarala i poticala tadašnja vlast podržana od brojnih ekstremista i velikog dijela javnog mnijenja. Današnje vodstvo Hrvata u Vojvodini, koje predvodi Tomislav Žigmanov, nastoji rješavati postojeća pitanja od vitalne važnosti za opstojnost Hrvata u Vojvodini. Uspjeh njihova rada ponajviše ovisi o tomu koliko će se današnje srbijansko vodstvo zauzeti za stvarno poštivanje prava nacionalnih manjina koje žive na tom prostoru.

Stradanje Hrvata na području istočnog Srijema, Banata i Bačke, odnosno u Vojvodini i Srbiji uoči i tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj nije izazvalo znatnije zanimanje medija u 21. stoljeću (nakon 2000. godine), niti je to bilo česta tema tribina i međunarodnih konferencija u organizaciji nevladinih udruga koje tragaju za tranzicijskom pravdom i suočavaju nas s prošlošću. Osim novinskih članaka objavljenih u medijima tijekom 1990-ih, o tomu ipak svjedoče knjige Marka Kljajića Kako je umirao moj narod (Subotica, 1996.) i Milana Bičanića Srijem krvavo krilo Hrvatske, svjedočanstva (Osijek, 1999.), te podaci prikupljeni u radu Dosije: zločini nad Hrvatima u Vojvodini, koji je priredio Fond za humanitarno pravo (Beograd, 2019.). Od sada, o tomu će svjedočiti i ova knjiga koju je napisao izravan sudionik događanja na području Vojvodine, a potom i hrvatski vojnik, Zlatko Pinter. Prikupljeno gradivo, na temelju kojeg je pisao ovu knjigu, pohranjeno je u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (HR-HMDCDR-69, kut. 129).

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Hrvatski informativni centar i brojne druge organizacije i građanske udruge u svojim dokumentima i podacima predstavljenim javnosti proteklih godina navode da je u razdoblju od 1991. do 1995. zbog etničke pripadnosti u Vojvodini ubijeno ili nestalo 17 osoba – 15 hrvatske narodnosti, jedan Slovak i jedna Srpkinja, udana za Hrvata (uz navedena imena, u raznim izvorima spominju se i imena mnogih drugih Hrvata u Vojvodini koji su ubijeni ili umrli pod nerazjašnjenim okolnostima, posebice nakon što su mobilizirani za napad na Hrvatsku):

Mato Abjanović (1950. – 23. 10. 1991.) – nestao (Morović);
Ivica Abjanović (1950. – 23. 10. 1991.) – nestao (Morović);
Stevan Đurkov (1956. – 27. 9. 1991.) – nestao (Sonta);
Stevan Guštin – ubijen, Hrvat (Bač);
Nada Guštin – ubijena (Bač);
Krešimir Herceg (1938. – 7. 11. 1991.) – ubijen (Višnjićevo);
Stevan Krošlak (1940. – 9. 4. 1993.) – ubijen (Sot);
Živko Litrić (1936. – 12. 8. 1995.) – ubijen (Kukujevci);
Živan Marušić (1939. – 23. 2. 1992.) – ubijen(Jamena);
Ana Matijević (1932. – travanj 1992.) – ubijena (Kukujevci);
Franjo Matijević (1975. – travanj 1992.) – ubijen (Kukujevci);
Jozo Matijević (1931. – travanj 1992.) – ubijen (Kukujevci);
Agica Oskomić (1943. – 29/30. 7. 1993.) – ubijena (Kukujevci);
Nikola Oskomić (1940. – 29/30. 7. 1993.) – ubijen (Kukujevci);
Marija Purić (1966. – 6. 2. 1994.) – ubijena (Golubinci, općina Stara Pazova);
Milan Štefanac (1951. – 28. 6. 1992.) – ubijen (Hrtkovci);
Marija Tomić-Oskomić (1906. – 29/30. 7. 1993.) – ubijena (Kukujevci).

T.H.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri + četrnaest =