BUČJE-POTRESAN VIDEO-VOLIM TE TATA! Ivana Richter čita pismo tati koji je nestao u srpskom logoru Bučje 1991.!…Obećavam ovdje svima Vama da ovo mjesto neće biti zaboravljeno , dok god su djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja živa!

Dok sam živa ja ću pričat, obećavam...ovo mjesto zaboravljeno neće bit...i neće se zaboraviti traume i torture koje su prošli naši branitelji, naši očevi, ma naši svi ogorčeno i prkosno govori Ivana...

Podijeli

foto-screenshot

Danas na Bučju 30 ta obljetnica stradavanja u logoru Bučje…

Ivana Richter čita pismo tati koji je nestao u logoru Bučje 1991.!…Obećavam ovdje svima Vama da ovo mjesto neće biti zaboravljeno , dok god su djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja živa!…Obećavam, pričat ćemo, ako treba 100 godina.

Dok sam živa ja ću pričat, obećavam…ovo mjesto zaboravljeno neće bit…i neće se zaboraviti traume i torture koje su prošli naši branitelji, naši očevi, ma naši svi, ispremiješanih emocija  ogorčeno i prkosno govori Ivana…

Poslušajte što je sve rekla Ivana Richter na 30. obljetnici žrtava u srpskom logoru Bučje

Moje ime je Ivana Rihter, dijete sam nestaloga Hrvatskoga branitelja.

Moj tata zove se Bohumil Dostal.

Zamislite život dvoje djece, ostala bez samohranog oca – to je bio naš tata. Moj brat i ja ostali smo sami s bolesnom bakom koja se borila da živi i othrani nas do punoljetnosti. Sirota baka molila se Bogu barem jedno da može doživjeti do punoljetnosti i da nađe svoga sina. Hvala dragom Bogu jednu molitvu joj je uslišio, uspjela je sirota baka moju punoljetnost doživjeti, ali svoga sina našega tatu nažalost pronašla nije. Unatoč svim našim iščekivanjima, traženju i dozivanju svoga tate pronašli ga nismo.

03.09.1991. našega tatu su zarobili krivi ljudi, njegovi lažni prijatelji, susjedi, lažni radne kolege i odveli ga u zloglasni logor Bučje.

Iščekivali smo tatu, baku ispitivali kada će se vratiti. Kad će doći naš tata da ga zagrlimo i izljubimo. Gladni smo bili, čekali smo tatu da nam jesti donese.

Baku smo stalno pitali kad će naš tata doći. Baka se raspitivala kod drugih ljudi gdje je, ali nitko joj ništa nije znao reći. Oni koji su znali gdje je nisu joj htjeli reći.

Zahvaljujući Hrvatskoj policiji , njegovim pravim kolegama nismo ostali gladni. Donijeli su nam konzerve i kruh. Da nije bilo tih dobrih ljudi ne znam šta bi bilo s nama.

Gledajući drugu djecu kako se igraju sa svojim očevima, brat i ja smo se pogledavali i zapitkivali se zašto se mi sa svojim tatom ne možemo igrati.

Drugi ljudi, krivi ljudi, lažni njegovi prijatelji i susjedi su nam uzeli tatu, djetinjstvo i sve ono što maloj djeci treba. Najviše nam je trebao tata. Trebali smo imati djetinjstvo mirno, bezbrižno se igrati, ne strahovati gdje će nas koja granata pogoditi. Bježati od kuće. Spavati po tuđim kućama, podovima nečijega podruma. Jesti nismo imali, jednom na dan kad smo uspjeli jesti to je bilo dobro. Pred sami sumrak smo jeli te potom legli, jedni do drugih i čekali da svane. Spavali smo, ali to nije bio miran san. Na svaki sumnjivi zvuk smo se budili. Dok sam bila dijete, nisam shvaćala zašto su mi tatu odveli.

Razlog nestanka našega tate je taj što je volio Hrvatsku i sanjao o lijepoj našoj.

Nekima je to smetalo…

Zamislite se nad mojim životom, životom ostale djece koja su izgubila jednog ili obadva roditelja. Život nam je bio težak, prazan i tužan.

Sjetite se blagdana Svih Svetih palite svijeće na grobovima svojih voljenih, moj brat i ja kod križa.

Božić, Nova godina i  Uskrs trebali bi sjediti sa svojim tatom i radovati se blagdanima. Nažalost moj brat i ja prvo idemo na groblje zapalimo svijeću baki koja sirota nije doživjela posmrtne ostatke svoga sina i dostojanstveno ih pokopala. Te potom odemo do križa i zapalimo svijeću tati, jer nažalost nemamo grobno mjesto.

Moj brat i ja sami sjedimo za blagdanskim stolom. Taj stol je tužan i prazan. Iščekujemo svog tatu, njega nema.

Moj brat i ja imamo puno pitanja vezano za svoga tatu, ali s jednim pitanjem svaki dan idemo leći i ujutro se budimo; Hoćemo li ikada naći svoga tatu?

Za svoj duševni mir voljela bi pronaći svoga oca.

Hrvatski političari i dragi naš Bože pomozi nam da nađemo naše roditelje i pronađemo mir u sebi.

Bože dragi daj nam pravdu!

Pismo 2: 16.01.2022.

Pismo našemu tati

Moje ime je Ivana Rihter, dijete sam nestaloga Hrvatskoga branitelja.

Moj tata zvao se Bohumil Dostal. Iza njega je ostalo dvoje djece.

Moj brat Ivan i ja.

30 godina bez našega osmijeha, naše topline, našega desnoga ramena za                          utjehu, našega zaleđa.

30 godina bez našega oca; ostala nam velika praznina u našim srcima.

30 godina Božića, Uskrsa i rođendana bez našega oca.

30 godina bez mjesta, grobka njegovog na koji bi otišli paliti svijeću i tražiti utjehu.

30 godina bez našega oca nismo poljubili, zagrlili i šapnuli mu na uho

VOLIM TE TATA!

30 godina traženja, nadanja bez uspješno.

Ako netko misli da je 30 godina malo vara se. Za nas je to stoljeće, usudili bi se reći tisućljeće, jedna cijela vječnost. Naš otac je bio predivan čovjek, nikoga nije mrzio. Nema čovjeka kojemu nije htjeo pomoći. Zašto nam tatu nisu vratili, kad su nam ga već uzeli, još dan danas nije nam jasno. Budite svjesni da nikoga ne mrzimo i nikome ne želimo zlo. Kad pronađemo posmrtne ostatke našega oca čvrsto obećavamo tu pred svima oprostiti ćemo. Onoga dana kad dostojanstveno sahranimo našega oca i bude imao svoj grobak, oprostit ćemo!

Zaboraviti ne možemo, ali obećavamo OPROSTI HOĆEMO!

Ne možemo zaboraviti uništeno djetinjstvo, uništene dječje igre. Ne možemo zaboraviti toplinu i sigurnost koju bi naš tata nama pružao.

Ne možemo zaboraviti svoje suze, bol i tugu koju nosimo u sebi.

Molimo svakoga, a znamo da ima i postoji barem jedan čovjek koji nam može pokazati gdje su naši najmiliji. Naš otac zvao se Bohumil Dostal, nadimak Božo ili željezničar.

30 godina suza isplakanih u more ne bi stalo. Neka vam to bude pokretač da nam otkrijete gdje je naš tata.

Uz našega tatu tražimo još 23 osobe. Molimo vas pomozite nam!

Da pronađemo svoj unutarnji mir, a oni da imaju vječno počivalište, koje svaki čovjek zaslužuje.

BOG NAM SE SMILOVAO!

foto-screenshot
foto-screenshot

Predsjednik Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Ivan Turudić, govorio je o tome kako i danas tragamo za brojnim nestalima, a pri tome se, poput nekih od prethodnih govornika, osvrnuo i na nerazjašnjene okolnosti nestanka dr. Ivana Šretera koji je i najpoznatija žrtva ovog logora na Bučju. „Ruku pomirenja smo pružili, ali oprost je teška riječ, vjerujte mi. To govori srce logoraša.“, rekao je gospodin Turudić koji je više od šest mjeseci proveo u srpskim koncentracijskim logorima. On je pri tome spomenuo i povezanosti Milorada Pupovca sa sudbinom dr. Šretera, o čemu je u svojoj knjizi „Nije bilo uzalud“ pisao pokojni Slavko Degoricija, nekadašnji saborski zastupnik i zamjenik ministra unutarnjih poslova u ratnoj 1991. godini. Na kraju svojeg govora, Ivan Turudić je kazao kako će Hrvatsko društvo logoraša ove godine završiti film o logoru Gline, a najavio je i to da kreću i s realizacijom snimanja filma o logoru Bučje, koji je bio prvi logor.

Naime, u tom su strašnom koncentracijskom logoru četnici i srbi ubijali, mučili, likvidirali i na najstravičnije načine se iživljavali nad zarobljenim, većinom civilima, među kojima je bilo i Srba koji nisu željeli biti dijelom srbočetničke agresije na Hrvatsku. Njih su na posebne načine mučili i neljudski se odnosili prema njima kao “izdajnicima” njihove zamisli koja je dolazila od samog vrha vodstva Srbije, SPC i SANU, koji su i sukreatori te strašne i monstruozne zamisli, a sve u cilju stvaranja tzv “velike srbije”, ne štedeći pri tom nikoga, pa ni srbe koji su se suprostavili toj suludoj ubilačkoj agresiji na nevini hrvatski narod. Posebno na civile, jer je u Hrvatskoj kao u ni jednoj drugoj državi na svijetu u kojoj se vodio neki od ratova poginulo i nastradalo više civila nego vojnika. Poginuo je i ogroman broj djece a mnogo ih je izranjavano i ostalo teškim invalidima. Srbi su koristili svim međunarodnim kovencijama zabranjene kazetne bombe i ostale ubilačke naprave.

M.M. / Viribus unitis

Braniteljski portal

(VIDEO) “SRPSKI ZAVJET ŠUTNJE O LIKVIDACIJAMA U SRPSKOM KONCENTRACIJSKOM LOGORU BUČJE”! POSTOJE LI “OGROMNA FINANCIJSKA SREDSTVA” ZA RAZMINIRANJE A DA IM SE NE ZNA TRAG?


Podijeli