Podijeli

Iz posljednjih afera dalo bi se zaključiti kako je točno ispuniti imovinsku karticu najteži i najsloženiji zadatak u Hrvatskoj. Reklo bi se – viša matematika. Lakše je operirati mozak, napisati enciklopediju ili riješiti kvadraturu kruga, a pogotovo je jednostavnije i intelektualno manje zahtjevno upravljati kompliciranim sustavima poput, primjerice, zdravstvenog nego ispuniti tablicu u kojoj navodiš nekoliko nekretnina i pripadne im kvadratne metre površine, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list…

Friško smijenjeni ministar Kujundžić do prošlog je tjedna valjda bio savršen, a onda su nekim čudom mediji odjednom spoznali da ono što je svojedobno unio u imovinsku karticu ne odgovara stvarnosti pa je, uz ponešto koprcanja, smijenjen. Kao dodatak mediji koji su iz dana u dan “otkrivali” propuh njegove kartice cimnuli su ga “neslužbenom informacijom” kako mu DORH istražuje ženino poslovanje, valjda tek toliko da se ne junači dalje u Saboru nego da pogne glavu i prihvati novu stvarnost. Kujundžić se branio tezom da je imovinsku karticu ispunjavao “šlampavo”. Nije prvi, a prema novim “otkrićima” medija da je i ministar Krstičević prijavio samo polovicu vrijednosti vikendice, ni posljednji koji je tako činio. No u toj “šlampavosti” ima sustava. Naime, ministri redom prijavljuju manje kvadrata nego što imaju. Nikome se nije dogodilo da zabunom umjesto stvarna 122 napiše kako mu kuća ima 195 kvadrata, ili da zbog šlampavosti doda prijavi pokoji apartman više od onog što stvarno posjeduje, već su svi zabunom, točnije šlampavošću upisivali manje. Zašto?

Dva su moguća razloga te lažne skromnosti. Ili im se kuće i apartmani “uperu”, a poneka nekretnina i potpuno izgubi u bespućima imovinske kartice kako ne bi navukli sumnju na porijeklo imovine, ili se u prikazu imovine stišću kako bi se prikazali bližima narodu, točnije biračima. Ako su pošteno stekli svaki kvadrat nema nikakvog razloga da ga kriju. Potreba za “šlampavošću” u imovinskoj kartici je, dakle, ili detektor korumpiranosti ili sklonosti demagogiji. Kod nas je dugo njegovana tradicija po kojoj je nemoralno biti imućan, a apriori moralno biti siromašan, bez obzira je li izvor bogatstva vrijedan rad i talent ili pljačka, a siromaštva poštenje u korumpiranom društvu ili puki porok i nerad. Ne govorim o siromaštvu u evanđeoskom smislu nenavezanosti na materijalne stvari, već upravo o opsjednutosti njima, i to u situaciji kad ih nemaš pa onda mrziš onog koji ima, bez obzira kako je to stekao. A opet, svi takvi bi željeli imati ili barem djelovati kako imaju više.

U rangu onih koje je “sram kako nemaju” je i v.d. direktora Agencije za promet i posredovanje nekretninama, Krešimir Žunić koji je, prenose ovaj tjedan neuobičajeno aktivni mediji, dok je još bio na funkciji zamjenika direktora APN-a za povlaštenu cijenu manju od 1000 eura, namijenjenu potrebitima, zajedno sa sinom u Zadru kupio POS-ov stan koji je gradila ista ta agencija. Uhvaćen u kokošarenju novinarima je dao urnebesan odgovor “… prijavit ću na moju sramotu jednu i pol nekretninu i dva stambena kredita, pa mene je sram koliko nemam, a ne imam! Što će premijer misliti o meni, majketi, kako sam sposobna čovjeka napravio, ne može sebi pripomoći, a trebao bi servisirati građane”.

Njega je sram što nema dovoljno. Jer bi valjda kao neki Berlusconi ili Trump morao najprije steći sebi da bi pokazao kako će na visokoj državnoj dužnosti moći nešto napraviti i za Domovinu, zaključuje Raspudić u kolumni za Večernji list.

Nino Raspudić


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

15 − dvanaest =