Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, oko koje su se dugo lomila koplja, otvorila je niz političkih i semiotičkih pitanja, o kojima će se još dugo voditi rasprave. Nekoliko je nepobitnih činjenica. Na ploči podignutoj u spomen 11 poginulih branitelja nalazi se grb njihove postrojbe koji u donjem dijelu sadržava natpis „za dom spremni“.


Kako to da ploča podignuta u spomen poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu vrijeđa, a nazočnost Stipe Mesića, i nakon što su na vidjelo izašla njegova skandalozna stajališta o NDH i najvećem ustaškom logoru, ne vrijeđa?, piše Nino Raspudić u Večernjem listu.

STIPE MESIĆ: Jasenovac je bio radni logor, a radio je do 1947. godine

Spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, oko koje su se dugo lomila koplja, otvorila je niz političkih i semiotičkih pitanja, o kojima će se još dugo voditi rasprave. Nekoliko je nepobitnih činjenica. Na ploči podignutoj u spomen 11 poginulih branitelja nalazi se grb njihove postrojbe koji u donjem dijelu sadržava natpis „za dom spremni“.

Ta postrojba bila je legalni dio hrvatske vojske i takav njen grb je bio službeno priznat i registriran.

S druge strane, Jasenovac je mjesto golemog zločina kojeg su četrdesetih godina prošlog stoljeća počinili ustaše, uz koje je sporni pozdrav s HOS-ova grba nedvojbeno vezan, i oko toga povjesničari nemaju dvojbi – riječima jednog od njih, Zlatka Hasanbegovića: „Nema nikakve sumnje da je pozdrav ‘za dom spremni’ neodvojivi dio baštine ustaškog pokreta“.

Danas se grb HOS-a ističe kao problematičan, uglavnom vezano uz mjesto gdje je postavljen, iako njih 11 nije moglo birati gdje će poginuti.

Ustaški logor u Jasenovcu u proteklih sedamdeset godina nije bio samo mjesto komemoriranja žrtava i osude zločinaca već i političko oružje. Megalomansko uvećavanje broja žrtva (kao da nije dovoljan zločin pobiti desetke tisuća ljudi, već je brojku trebalo napuhati do milijun), zabrana neovisnog znanstvenog istraživanja, traljav kasniji poimenični popis žrtava na kojem se, primjerice, nalazio i dječak Slaven Letica, stariji brat istoimenog sociologa, koji je umro u El Shatu u Egiptu, a vodio se kao žrtva Jasenovca, nejasna sudbina logora nakon 1945., činjenica da ga Josip Broz nije nikada posjetio i, najviše od svega, velikosrpsko korištenje „argumenta Jasenovac“ za sprečavanje stvaranja neovisne Hrvatske jer bi tobože svaka hrvatska država završila s rasnim zakonima i konclogorima, stvorili su kontraefekt u dijelu hrvatske javnosti, koja negira Jasenovac kao mjesto golemog zločina.

No da bismo bili svjesni razmjera ustaškog zločina u Jasenovcu, ne treba nam velikosrpska mitomanija, već je dovoljno vidjeti što je o tome pisao blaženi Alojzije Stepinac, ili bivši logoraši Ante Ciliga i Ilija Jakovljević, koji će, nakon što su ga utamničili ustaše, kasnije stradati od komunista.

Jedna je stvar odati počast žrtvama komunističkog terora i odmazde, uglavnom mladićima za koje je teško pretpostavljati da im je motiv odlaska u vojsku bio žudnja za rasnim zakonima, masovnim likvidacijama i Hitlerovom vizijom Europe, već prije borba za svoju državu, a potpuno druga opravdavati Pavelića i NDH.

Krivi ljudi, uz krive saveznike, u krivo vrijeme, sa zločinačkim zakonima poveli su veliki dio naroda u avanturu, koja je skupo plaćena i koja je, u konačnici, pomogla da nakon njih na vlast dođu drugi totalitaristi.

Zašto se nakon svega na bilo kakav način vezivati uz NDH, uz kompromitiranu, poraženu priču?

Nije patetično reći da to čine samo neprijatelji Hrvatske. Više puta sam u dijaspori od starih emigranata čuo istu stvar – čim bi čuli da netko puno ustašuje, znali su da je Udbin provokator. Ili, s druge strane, zašto se na bilo koji način vezivati uz propali jugoslavenski komunistički projekt ako živimo u demokratskoj Hrvatskoj? Zašto se nakon uvođenja slobodnih izbora i uspješnog referenduma o neovisnosti (nisu ih imali ni Pavelić ni Tito, već su silom uzurpirali vlast kao samoproglašeni „osloboditelji“), i dobivenog Domovinskog rata, vezivati uz povijesno poražene priče od prije tri četvrtine stoljeća?

Kakve veze imaju partizani i ustaše sa suvremenom hrvatskom državom?

Ovdje dolazimo na izvorište današnjih simboličkih problema. Za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991. bili su potrebni svi pa se zažmirilo na jedno oko i na pripadnike komunističkog represivnog aparata i na HOS-ov ventil za prastare nostalgije.

Bez i jednih i drugih teško da bi se zemlja obranila. Grb HOS-a tada je registriran s pozdravom „za dom spremni“. Većina HOS-ovaca sigurno nije riskirala život za rasne zakone i Hitlerova saveznika, već za slobodnu Hrvatsku.

Nisu uvijek svi bili svjesni ni vremena, ni simbola, ni politike, tako je u BiH, u jednom trenutku HOS završio pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića, pod istom kapom kao i tisuće mudžahedina, no to je već jedna druga priča. I zastave iz SFRJ i crvene petokrake i srp i čekić za mnoge su simbol zločina. S petokrakom na glavi ratovali su Šljivančanin i Mladić, i koliki je prag tolerancije na njih?

Ovdje sada u igru ulazi semiotika, znanost o znakovima, koja nas uči kako znakovi zadobivaju značenje ovisno o kontekstu. Neki se uporabom i vremenom izližu i obesmisle. Neki, izvorno ni krivi ni dužni, zlouporabom dobiju negativno značenje kao indijska svastika koju je resemantizirao (preoznačio) nacizam pa je danas na Zapadu percipiramo kao simbol zla. Križ koji je bio simbol sramote, oruđe za izvršenje smrtne kazne, Isusovom mukom i smrću zadobio je sasvim drugo značenje. Ne znači dakle isto svastika u indijskom hramu i na neonacističkom skupu. Nije isto petokraka na Šljivančaninovoj glavi u Vukovaru 1991. i na Heinekenu u birtiji u Malom Potočecu 2017.

Koji je izlaz iz naše semiotičko-političke zbrke? Tolerirati sve znakove vezane uz totalitarizme, sve ih zabraniti, ili napraviti iznimke, za neke znakove i neka mjesta? Tko će procijeniti koji su promijenili značenje. Je li isto „za dom spremni“ unutar grba HOS-a ili isti taj pozdrav napisan samostalno na ploči?

Možda bi se moglo uvesti kvote na totalitarističke simbole, pa kao što postoje kvote za CO2, odrediti količinu jugokomunističkog i ustaškog znakovlja po županiji i općini.

Vidjeli smo kako je Bandiću ipak draža vlast od Tita pa ga se odrekao, ali ostalo mu je grizodušje koje sad pokušava olakšati vraćanjem Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a, kao kompenzaciju za maršala. To je otprilike kao kad prodaš jednog kapitalca, primjerice Neymara, pa za taj kapital kupiš nekoliko manjih igrača.

Vladajući HDZ-ovci mjesecima su bili na sto muka i dovijali se što napraviti sa spornom pločom u Jasenovcu. Puko uklanjanje bilo im je prerizično pa se od toga odustalo. Preostale su tri mogućnosti.

Jedan je bio resemantizacija koju, koliko znam, nitko nije ni spominjao. A to je da predstavnici HOS-a i braniteljskih udruga, koji su postavili ploču, naprave civilizacijsku gestu i odu se pokloniti žrtvama logora Jasenovac. Ne onoj memoriji koju su kao gorivo za nove zločine koristili srpski mitomani, već patnicima i žrtvama zločina o kojem govore Stepinac i Jakovljević. Da su to napravili, nitko se više ne bi usudio maknuti HOS-ovu ploču.

Druga mogućnost bila je micanje dijela znaka, tj. spornog pozdrava iz donjeg dijela grba, što bi djelovalo tragikomično. Bilo bi to krivotvorenje povijesti, kao staljinističko brisanje nepoćudnih drugova s „povijesnih fotografija“ nakon što bi zglajzali, pri čemu bi se na tim retuširanim skupnim fotografijama ponekad pojavio višak ruku ili nogu.

Na kraju je prevladala kompromisna opcija – prostorno udaljiti ploču i postaviti je na spomen obilježje braniteljima u nekoliko kilometara udaljenoj Novskoj. To otvara novi niz pitanja, jer se uvodi dimenzija prostora u raspravu o problematičnosti određenih simbola. Na kolikoj udaljenosti od Jasenovca pozdrav „za dom spremni“ prestaje boljeti? To je poput hvatanja signala za mobitel. Po novom, grb HOS-a može, ali ne preblizu emiterima posebnog pijeteta. No, idući prema jugozapadu, primjerice, opet ćemo doći u jednako opravdanu „no go“ zonu, jer po istom principu nije korektno da se preblizu Jadovnu nalazi bilo kakav simbol koji podsjeća na ustaštvo.

Po tome ni zastave SFRJ ni Heineken piva ne bi mogli biti blizu postaja Križnog puta, Jazovke, Dakse, Vukovara ili Škabrnje.

Na koncu, hoće li zabranjene zone vrijediti samo za simbole ili i za neke osobe?

Kako to da ploča podignuta u spomen poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu vrijeđa, a nazočnost Stipe Mesića, i nakon što su na vidjelo izašla njegova skandalozna stajališta o NDH i najvećem ustaškom logoru, ne vrijeđa? Ovo je dobra prilika za suočavanje s tim što je suvremena Hrvatska i na kojoj baštini se temelji.

Što je nama NDH, a što komunistička Jugoslavija? I kako se postaviti prema simboličkoj konfuziji napadnute zemlje dovedene pred zid, kad je trebalo uključiti sve, pa je tako ostavljen Trg maršala Tita usred Zagreba istovremeno dok njegova vojska gazi zemlju pod njegovim znakovljem, ali kao protuteža se toleriralo i registriralo znakovlje iz baštine NDH, pod kojim su onda mladići iz sasvim druge priče ulagali svoje živote.

Kako se ispetljati iz svega toga? Možda je rješenje micanje iz javnog prostora svih totalitarnih simbola, uz neke iznimke – pa se tako primjerice može zakonski odrediti da je pozdrav „za dom spremni“ prihvatljiv jedino na povijesnom grbu HOS-a, a kao protutežu dozvoliti i javno isticanje crvene petokrake i drugih komunističkih simbola samo tamo gdje su bili dio znakovlja braniteljskih postrojbi 1991.-95.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

3 KOMENTARI

Comments are closed.