Podijeli

“Ono na što NE SMIJEMO pristajati je gutati priču da se trebamo sramiti postupanja našeg naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata gdje se stječe dojam da su ljudi namjerno zažmirili dok je zlo mahnitalo a samo su hrabri pojedinci činili dobro… Hrvatski narod se ponašao za vrijeme te humanitarne krize IDENTIČNO kao za vrijeme Domovinskog rata, s otvorenim srcem i humanošću za svakoga, i za svojeg vojnika kao i za bolesno ratno siroče. Nemojte nikada dopustiti da vas uvjere u suprotno.”, napisala je na svom Facebook profilu Nikolina Nakić, kolumnistica, nekadašnja nastavnica, majka četvero djece i autorica bloga Genijalni um kao komentar na film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’…

Objava Nikoline Nakić u cijelosti:

“DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ- je li Hrvatska bila bešćutna uz tek rijetke pojedince koji su činili dobro ili je postojao ogroman konglomerat dobrote u teškim vremenima koji je činio sve što može, a istina je poslije zataškana i još se to čini?

CRTICE IZ JASTREBARSKOG

U tom se kontekstu posebno spominju (JER IH JE TAMO ZAVRŠILO NAJVIŠE) kozaračka djeca s područja Jastrebarskog, gdje su o njima brigu vodili slovenski svećenici te slovenske i hrvatske časne sestre, tadašnji Hrvatski Crveni križ, nadbiskup Alojzije Stepinac i razne dobrotvorne udruge. Posebno veliku zaslugu u zbrinjavanju i skrbi oko kozaračke djece ima Diana Budisavljević ali i profesor Kamilo Brossler.

Kao rođena Jaskanka odrasla sam na svjedočanstvima ljudi koji pričaju kako je humanitarna Hrvatska djelovala i brinula o tim malim siročićima. Od cijele akcije prevoženja djece od zbirnih logora do dječjih domova u Jastrebarskom i Sisku, saniranja njihovog prestrašnog stanja(dodajte rat, nehigijenu i oskudicu kojoj su svi bili izloženi), nezamislivog napora koji su ulagali liječnici i časne sestre za djecu koja su došla bolesna od tifusa i dizenterije i od kojih mnogi nisu ni poživjeli nego par dana i pokopani su na groblju u Jastrebarskom. Kasnije je tamo izgrađen pionirski centar(živjela sam točno preko puta tog centra i groblja )i građena je stravična i lažna slika o časnim sestrama koje su zlostavljale i ubijale tu djecu.LAŽ U NEBO VAPIJUĆA!

Svi su davali sve od sebe. Prabaka je pričala kako su nosili svježe pomuzeno mlijeko i jaja do dvorca za dječicu.Obitelji su ih udomljavale. Kad je nadb Stepinac podijelio krizmu sva su djeca dobila svečanu odjeću, priredili su priredbu, gospođe iz Jaske su im bile kume, odlazili su svaki vikend na ručak kod tih obitelji…toliki su ih došli posjetiti poslije rata kao odrasli i toliko je bilo suza! Toliko je fotografija snimljeno i postoje u privatnim obiteljskim arhivima, neke su objavljene u knjigama koje su na tu temu izdane no istina se vrlo teško probija i puno je laži i mitova uključeno a teško je jer su emocije povišene jer se radi o djeci.

Dodatno želim naglasiti što se dogodilo kada su partizani napali Jastrebarsko u kolovozu 1942- zapalili su željezničku postaju, zgradu poreznog ureda, školsku i kotarske oblasti, suda i gruntovnice- opljačkali dobar dio spremljene hrane za djecu kao i stoku te zapalili gospodarske zgrade oko samostana.

ISTI LJUDI koji su rušili i pljačkali Jastrebarsko u ta tri sata koliko je trajao napad dolazili su sedamdesetih i osamdesetih godina u pionirski centar “svjedočiti” o groznim spoznajama o “zatečenom stanju” kao najbolji poznavaoci prilika tamo.

Strašno.

Što su dakle učinili s djecom koju su “oslobodili” partizani?
U zapisima stoji da su “oslobodili” 727 djece iz dječjeg doma. Najstarije dječake su unovačili a ostatak zaboravili putem tj djeca su se ponovno našla prepuštena samima sebi.Seljaci su ih pronalazili ostavljene na cesti ili bi ih ljudi iz sažaljenja uzeli sebi ili su ih vraćali u dom na brigu i skrb.Uzmite u obzir da su partizani zapalili zgrade u kojima su djeca dotad spavala. Dr Mile Knežević osobno je svojoj kući odveo dvije najbolesnije djevojčice iz doma, liječio ih na kućnoj njezi i obje su preživjele.

Sada će hrvatski školarci morati gledati film u kojem su prikazani fragmenti događaja(nipošto ne treba umanjivati ulogu Diane Budisavljević u procesu zbrinjavanja djece iz logora u dječje domove jer bismo onda činili točno ono što se radilo pedeset godina, gradili priču o dobroti i humanosti na račun tuđe) – smatram da priču treba ispričati točno onako kako se dogodila, gdje se kredit, ako se već želi davati, treba dati svim akterima priče na istinit i pravedan način.

Ono na što NE SMIJEMO pristajati je gutati priču da se trebamo sramiti postupanja našeg naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata gdje se stječe dojam da su ljudi namjerno zažmirili dok je zlo mahnitalo a samo su hrabri pojedinci činili dobro.To nije istina.

Hrvatski narod se ponašao za vrijeme te humanitarne krize IDENTIČNO kao za vrijeme Domovinskog rata, s otvorenim srcem i humanošću za svakoga, i za svojeg vojnika kao i za bolesno ratno siroče.Nemojte nikada dopustiti da vas uvjere u suprotno.”

T.H.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

četiri × jedan =