Podijeli
  • 11
  •  
  •  
  •  
    11
    Shares

Propali su komunistički sustavi diljem Europe, ali ostala je povlaštena komunistička kasta, tj. privilegirani ideološki i biološki slijednici onih koji su bili stupovi toga zločinačkog režima…

Njihovu savjest ne opterećuju masovna ubojstva i još masovnija kršenja temeljnih ljudskih prava, jer im je upravo to osiguralo povlašten položaj u društvu koji i danas svim sredstvima brane. Njihov društveni uspjeh, sva njihova moć sazdana je na krvi i kostima nesretnika koji su se toj nezasitnoj nemani našli na putu, bez obzira jesu li to ideološki protivnici, klasni neprijatelji ili naprosto ljudi s integritetom koji nisu htjeli biti sudionici u zločinu koji je komunistička vrhuška osmislila i provodila. Civilizirani svijet je davno osudio fašizam i nacizam, ali i komunizam. Sve tri ideologije sijale su smrt diljem Europe i svijeta tijekom mnogo desetljeća.

Zlo je teško iskorijeniti, usprkos osudama, sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici. Ovih dana raspisali se mediji o proslavi “dana oslobođenja Mostara”. Obilazili su slavljenici spomenike i groblja, ali je jedno bilo vidljivo i na prvi pogled. Nisu slavili slobodu jer slobode nije ni bilo osim u naslovu jednoga tjednika. Nisu slavili ni život jer su donijeli smrt. Upravo je smrt bila središnja točka toga slavlja, njoj su se oni radovali i nju slavili. Nije moguće slaviti “oslobođenje” Mostara, a da se u isto vrijeme ne slavi pokolj nad katoličkim svećenicima i vjernicima koji su poklani i bačeni u Neretvu. To je zločin koji su u lobođenje mostara, Mostaru počinili jugoslavenski komunistički partizani, ovdje na specifičan način uvezani s mladomuslimanskim elementima. O tomu će uskoro izaći jedna knjiga koja ne ponavlja nekakve bajke koje s realnošću nemaju nikakve veze, nego argumentirano iznosi što se događalo u Hercegovini od listopada 1944. do ožujka 1945.

Jedan od govornika na ovogodišnjim okupljanjima proslave komunističkih zločina kaže: “Ne bojmo se, jer istina i pravda je na našoj strani.” Da, ne trebaju se bojati, jer u civiliziranom društvu nitko se nikoga ne bi trebao bojati. Ali čovjek govori o komunističkoj strahovladi koju je svijet jedva preživio i jasno osudio i spominje istinu i pravdu. Svaka ideologija, kako ona fašistička i nacistička, tako i komunistička upravo su zasnovane na neistini i nepravdi. Dovoljno je pogledati jugoslavensku komunističku historiografiju. Sve sama laž i obmana. Taj isti govornik kaže: “Pobijedit ćemo ih, samo ovako zajedno jaki i složno.” Jasno je da taj pri tom ne misli na neprijatelje iz onoga rata koji su ionako pobijeđeni, nego na suvremene ratne i političke protivnike, na Hrvate. Svatko ima pravo vjerovati u pobjedu, ali onaj tko svoju politiku temelji na sramoti i zločinu iz prošlosti nema izgleda postići išta drugo doli doživjeti sramotu, osudu i poraz.

Taj isti govornik dalje nastavlja: “Tada je u Mostaru bilo časno boriti se za one ideale za koje su ginuli partizani po šumama, za one ideale koji su bili utkani u samo biće Mostara: jednakost, pravdu, uzajamnost i solidarnost.” Ovo potpuno izlazi iz sfere racionalnog, čovjek govori kao da smo svi izgubili pamćenje ili kao da je on izgubio razum. Taj je sustav bio oličenje nejednakosti i nepravde. Uzajamnosti i solidarnosti bilo je, dakako, između “partijskih drugova”. Znači, “ideali” su postojali, ali su bili rezervirani samo za pristaše zločinačke komunističke ideologije.

Citiramo dalje: “Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema.” To sada već postaje smiješno. Očito, pod onim “svi” čovjek misli na pristaše komunističke ideologije, iako ni oni između sebe nisu bili “isti”. Njima “bilo lijepo” i među njima “nije bilo gladi”, jer su im svi članovi obitelji imali mirovine, pa makar i zbog zasluga “nošenja vode partizanima”, što je često bio razlog dobivanja mirovinskoga statusa. Štrajkova nije bilo, ali je bilo “obustava rada”. Partija koja je vladala u ime radničke klase nije mogla prihvatiti da radnici štrajkaju pa su se sjetili štrajku promijeniti ime. Cijeli sustav i država propali su jer su bili potpuno nemoralni, nefunkcionalni i neučinkoviti. Pripadnicima povlaštene klase bilo je lijepo i oni kako kažu “nisu imali problema”, upravo kao što je bilo lijepo i nacističkoj, odnosno fašističkoj eliti. Ni jedne ni druge nije bilo briga kako je onima koji ne dijele njihov smisao za lijepo, njihovo poimanje slobode i ljudskoga dostojanstva. Danas imamo mogućnost izbora, hoćemo li graditi društvo i državu na temeljima zapadne demokracije ili fašističke, odnosno komunističke diktature. Svoje ćemo opredjeljenje pokazati i simbolima koje poštujemo i slavljima koje slavimo.

Božo Goluža / Crkva na kamenu


Podijeli
  • 11
  •  
  •  
  •  
    11
    Shares

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

dvadeset − tri =