Podijeli

Kad bi danas bilo tko od nas iznio mišljenje po kojemu one učenike koji krše sve moguće norme reda i discipline u školama i ne dopuštaju normalno održavanja nastave treba hitno udaljiti sa školskog sata, a ako se ne povinuju zahtjevu nastavnika i pokažu znakove agresije ili krajnjeg nepoštivanja autoriteta predavača ispratiti izbacivanjem – iz ćušku, povlačenje za uši ili nabijanjem nogom u stražnjicu – to bi izazvalo javnu sablazan…

Toliko smo “napumpani” metodologijom “progresivnog”, “suvremenog”, liberalnog odgoja mladeži da nam je neshvatljivo i neprihvatljivo kako među našom djecom u školama ima i onih na koje ne djeluju nikakve pedagoške mjere. Naravno da ih ima i uvijek će ih biti, pa još kad vide i znaju (a nije im teško zaključiti) da im nastavnik ne smije ništa – pa čak ni povisiti glas, a kamo li udariti – ne malom broju njih to daje “krila” i bezobrazluku i samovolji kraja nema.

Najkraće rečeno, učenicima je u ime “slobode” dopušteno sve, a nastavnicima ništa i njima su doslovno “vezane” ruke. Takvo pogrešno shvaćanje slobode, odgoja i obrazovanja, naravno, ima svoju cijenu.

Tako jedan primitivac na kojega ne djeluju nikakve pedagoške mjere može slobodno i do mile volje terorizirati i predavača i sve ostale učenike bez posljedica, a nastavnik biva izvrgnut javnoj osudi, kažnjavan ili otpušten s posla ako samo mrdne izvan onoga što smije poduzeti – a ne smije ništa osim moljakati i kumiti dotičnog da se smiri, odnosno, ponižavati se i trpjeti u nedogled.

Još ako ima nesreću naletjeti na skupinu takvih u istom razredu, ne rijetko se nađe u bezizlaznoj situaciji.

Ima tomu već desetak i više godina, da mi se jedan nastavnik povijesti (predaje višim razredima u jednoj osnovnoj školi) požalio kako ni jednom učeniku ne smije dati slabu ocjenu (jedinicu), pa taman ne prozborio ni riječ, jer ako to učini, eto u školu roditelja koji zaobilazeći ga odlaze ravnatelju i žale se stavljajući primjedbe na njegov rad. Jedan ili dva takva slučaja još nekako i prođu, ali svaki sljedeći je minus za nastavnika i to bez ozbiljnog propitkivanja jesu li primjedbe roditelja na mjestu ili ne. U jednom od razreda imao je dvoje-troje učenika koji su pored toga što nisu htjeli učiti stvarali i nered u vrijeme sata. Oni su se “skompali” i počeli voditi pravu kampanju protiv njega, izrugujući mu se i provocirajući iz dana u dan. Širili su priče kako je “glup”, “nema pojma o povijesti”, komentirali glasine vezano za njegov privatni i obiteljski život itd.

I tako mu se na kraju dogodilo da je imao par pritužbi (upravo od roditelja tih problematičnih učenika), te je pozvan kod ravnatelja na razgovor i ovaj ga je dobro “oprao” ne uvažavajući ništa od njegovih argumenata. Nakon toga, stanje je bilo još gore. Učenici skloni ispadima – budući da nisu htjeli učiti a tražili su prolazne ocjene – za to su vrijeme oko sebe okupili još nekoliko pristaša, pa ih je sad nastupalo ukupno 6-7 (od ukupno 30 učenika u razredu), a kampanja je korak po korak dobivala sve radikalnije oblike. U početku su to bila dobacivanja i prekidanje sata (uz učestale zahtjeve da se ide na toalet i sl.), podsmjehivanje i ponižavanje predavača, upućivanje raznih provokativnih pitanja i drugi sitni incidenti, a vremenom, kad su izgrednici shvatili da im nastavnik ne smije ništa, to je prelazilo u teror. Kad bi se okrenuo i nešto pisao po ploči gađali su ga lopticama papirića ili smotuljcima koje su ispaljivali uz pomoć gumica (razapetih na prste), pravili su grimase, plazili mu jezike, izlazili su sa sata i vraćali se u učionicu kad je tko od njih htio, ne rijetko je čuo i psovke iza svojih leđa (na osobni račun), a bilo je i slučajeva da se najgori među njima popnu na stolove i “plešu” ili otvorenim šakama lupaju po plohama istih usred predavanja, galame, pjevaju i sl. Čovjek je doista bio izvan sebe i nije znao što poduzeti. Ravnatelja njegovi problemi nisu brinuli, najvažnija stvar mu je bila da škola ne dođe na zao glas i da nema loših ocjena i on se unaprijed stavljao na stranu roditelja izgrednika dok su ostali roditelji (velike većine djece koja su se ponašala normalno i civilizirano) šutjeli, smatrajući kako to nije njihov problem. I na roditeljskim sastancima se ta tema prešućivala radi “mira u kući”, tako da za nastavnika izlaza jednostavno nije bilo.

I danas se sjećam kako mi je na rubu suza, na kraju taj nastavnik povijesti rekao kako nikad više ne bi nogom stupio u školu samo da ima bilo kakav drugi izlaz i izvor prihoda.

I, nažalost, nije to ništa neuobičajeno, jer ima i mnogo gorih slučajeva. Tako se učitelji, nastavnici i profesori u školama ili izvan njih premlaćuju, ubadaju noževima i napadaju na brojne druge načine, “nestašna” mladež sebi dopušta koristiti mobitele na satu, podešavati frizure, skidati sa sebe odjeću, čak i masturbirati u vrijeme sata, a o seksističkim opaskama na račun predavača da i ne govorimo. Svojedobno smo imali prigode svjedočiti slučaju da je na You Tube postavljena snimka na kojoj se vidi kako u vrijeme školskog sata nastavniku koji je u tom trenutku okrenut prema ploči s leđa prilazi jedan učenik koji mu povlači donji dio odjeće (trenirke) do koljena, dok drugi sve snima mobitelom. I, naravno, to je praćeno smijehom, jer dio učenika zacijelo uživa u zbunjenosti predavača koji nastoji što prije pokriti svoju golotinju. Nastavnicima se nanose ozljede, prijeti ubojstvima, oštećuju im se automobili…i sve se to kod nas prihvaća tako ravnodušno i benevolentno da je to zastrašujuće.

Tu nema Jelene Veljače i sličnih aktivista koji će skočiti u obranu onih koji obrazuju i odgajaju nove ljude za zdravo društvo i bolju budućnost.

Što treba s takvim huliganima, primitivcima, nasilnicima koji nemaju nikakvih skrupula ni obzira? “Pedagoški” utjecati na njih?

Nitko normalan ne može zastupati nasilje kao metodu odgoja mladeži, ali jednako tako je opravdano tražiti odgovor na pitanje:

Što s takvim neprilagođenima koji krše sve norme i sva pravila koja vrijede u školama, ometaju nastavu, ponašaju se neprilično i objektivno gledajući teroriziraju i nastavnike i druge učenike?

Što s njima?

Redovita procedura kažnjavanja (i to samo u drastičnim slučajevima kad su u pitanju fizički napadi na nastavnike ili druge učenike) zna trajati mjesecima, a za to vrijeme huligani nastavljaju s terorom. Kako bi se nekoga udaljilo iz škole potrebni su debeli argumenti i njegovo ponašanje mora biti drastično štetno i uočljivo, inače od svega ništa.

Što nam je činiti?

U razrede postavljati zaštitare (ili još bolje dežurne policajce – samo ako to ne bi “negativno djelovalo” na psihu potencijalnih izgrednika o čijoj dobrobiti naročito treba voditi računa!), sigurnosne kamere…ili, konačno pogledati istini u oči i shvatiti da se dostojanstvo učitelja, nastavnika i profesora počelo srozavati onog trenutka kad su učenici shvatili da u školama nema sankcija.

Kakve i koje sankcije primjenjivati, to se, naravno, mora pažljivo odvagnuti, ali su nužne i moraju biti promptne i djelotvorne.

Huligana na koje ne djeluju nikakve pedagoške mjere je uvijek bilo i bit će ih, no i za takve moramo imati odgovarajuća rješenja. Oni ne smiju biti zaštićeni i njih se u što kraćem roku treba udaljiti s nastave, a po potrebi i iz škole – ako drugačije ne ide i metodom prisile.

Ovih dana slušamo od prosvjetara koji još uvijek štrajkaju kako im se “skupilo” desetljećima gomilano nezadovoljstvo, pa i ono uzrokovano urušavanjem digniteta njihove profesije i odsustvom uvažavanja. To jeste tako i poražavajuća činjenica da je dostojanstvo naših djelatnika iz sustava obrazovanja ozbiljno narušeno očita je, ali uz jednu ogradu: naše društvo u većini nema takav stav prema njima i to je uglavnom dojam koji oni dobivaju u svojim radnim sredinama, u trokutu: učenici – ravnatelj – roditelji.

No, do narušavanja dostojanstva i digniteta obrazovne struke i autoriteta djelatnika iz ovog resora nije došlo preko noći i to je u suštini plod našeg novog “liberalnog” odgoja koji stvara huligane, da bi se poslije svi skupa “čudili” otkud oni među nama.

Neka gospoda iz Ministarstva znanosti i obrazovanja naprave istraživanje i utvrde iz kojih društvenih slojeva i iz kakvih obitelji potječu ti huligani, pa će sve biti jasno.

Ako je mladom čovjeku u formativnim godinama koji nema odgovarajućeg kućnog (obiteljskog) odgoja a po naravi je slobodnijeg ponašanja dopuštena neograničena sloboda, zar nije logično da će jedan dio njih to iskoristiti i za manifestiranje svojih niskih strasti i pobuda – svjesni ili nesvjesni onoga što čine?

Odsustvo poštivanja autoriteta je ozbiljan problem kod nas u društvu uopće, pa i u školama. Ali, o tomu se šuti, jer takvo što nije u skladu s promoviranima načelima neograničene slobode na kojoj “jašu” naše perjanice lijevo-liberalnog i anarhističkog pogleda na svijet. I oni taj svoj jednostrani, bolesni svjetonazor nameću ultimativno, do te mjere da roditeljima određuju kako će odgajati svoju djecu! I takvi rezultati njihova “odgoja” su itekako vidljivi, među ostalim i po odsustvu poštivanja autoriteta kod mladih i posljedično, srozavanju dostojanstva učitelja, nastavnika i profesora.

Osobno bih volio vidjeti tog pedagoga i psihologa koji će jednog neprilagođenog balavca bez minimuma kućnog odgoja i respekta prema bilo komu svojim metodama dovesti u red.

Mi stariji bi rekli: od kad je batina izašla iz škole, u nju je ušla anarhija.

I mi smo nekad išli u školu, prije 30, 40, 50 ili više godina i znali smo da nas za svaku ozbiljniju pogrješku ili nestašluk čeka kazna (grdnja, opomena, prijava roditeljima, po potrebi i klečanje, vučenje za uši, “packe” po prstima ili čak šamar), a svaki pokušaj da se bilo tko od nas požali na učitelja ili nastavnika roditeljima završavao je dodatnom porcijom batina kod kuće. Zato se u razredima u to vrijeme mogla “muha čuti” i nikomu od nas nije napamet padalo narušavati autoritet predavača. Za većinu nas je autoritet učitelja i nastavnika bio čak i iznad autoriteta roditelja i tu se osjećala neka vrsta strahopoštovanja. Koliko znam, nismo imali psiholoških posljedica i trauma zbog takvog načina odgoja.

Ne treba se vraćati u neko prošlo vrijeme niti je to moguće, ali, priznajmo iskreno sami sebi: ponašanje današnje školske djece rezultat je naše pogrešno shvaćene demokracije i liberalnog odgoja koji se ne rijetko graniči s anarhijom.

Nema vlade na svijetu koja dostojanstvo prosvjetarima (ili bilo kojoj drugoj društvenoj skupini) može vratiti dekretima ili uredbama, kako god one bile sročene.

Ono što se urušavalo desetljećima (još od vremena komunizma), ne ispravlja se preko noći, nego dugotrajnom edukacijom i nizom osmišljenih mjera koje u svojoj ukupnosti na dulji rok to stanje mogu promijeniti.

Poštivanja autoriteta nema ako se kao slijepci držimo modela koji smo njegovali do sada: neoliberalnog odgoja mladih, pri čemu je sve što oni žele ili rade a priori ispravno i jedino moguće, od ponašanja u školama do seksualnih i drugih sloboda.

“Kako siješ, tako ćeš žeti” – kaže jedna stara izreka.

Dok ne promijenimo svoj odnos prema temeljnim moralnim i etičkim vrednotama koje smo gotovo u cijelosti zanemarili ili potisnuli iz javnog i društvenog života pa i odgoja mladih, vrtjet ćemo se u zatvorenom krugu.

Svi mi, a ne samo učitelji, nastavnici i profesori.

Autor / Zlatko Pinter

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala  već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora** 

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

2 × pet =