Podijeli

Nedjelju između Božića i Nove godine uvijek slavimo blagdan svete Obitelji: Isusa, Marije i Josipa. Na Božić smo bili usredotočeni na božansko Dijete, na Utjelovljenoga Sina Božjega, danas gledamo cijelu Obitelj…

Život svete Obitelji nije bio jednostavan ni lak, već težak, neizvjestan, ali to je bio ispunjen život. Njima je bilo glavno: vršiti volju Božju! Bog ih je vodio kroz poteškoće, on im je davao snagu!

MISNA ČITANJA NA BLAGDAN SV. OBITELJI

Prvo čitanje:Sir 3, 2-6.12-14 (Ili: Post 15, 1-6;21,1-3) 

Tko se boji Gospodina, časti roditelje. 

Čitanje Knjige Sirahove
Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.
Riječ Gospodnja.

 Pripjevni psalam: 128, 1-5 (Ili: Ps 105,1-6.8.9)

 Blago svima koji se boje Gospodina, koji njegovim hode stazama! 

Blago svakome koji se boji Gospodina,
koji njegovim hodi stazama!
Plod ruku svojih ti ćeš uživati,
blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna loza
u odajama tvoje kuće;
sinovi tvoji ko mladice masline
oko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek
koji se boji Gospodina!
Blagoslovio te Gospodin sa Siona,
uživao sreću Jeruzalema
sve dane života svojega!

 Drugo čitanje:Kol 3, 12-21(ili: Heb 11,8.11-12.17-19)
Obiteljski život u Gospodinu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Braćo: Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!

Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!

Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, tà to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 2,22-40
Dijete je raslo, puno mudrosti. 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.

Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz blagdan Svete obitelji


Posvećeni život i Sveta obitelj. 
Svetkovina Svete obitelji B. (Lk 2,22-40)

Vrijedno je ovu „Godinu posvećenoga života“, pri čemu se prvenstveno misli na redovnički život, staviti i u suodnos sa svetkovinom Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Misna čitanja za ovogodišnju svetkovinu Svete obitelji donose tekst iz Lukina evanđelja o prikazanju Isusovu u hramu, sukladno tada važećem Mojsijevu zakonu (Izl 13,2.11). Prikazanje djeteta Bogu možemo s pravom nazvati njegovim povećem Bogu. Činom „prikazanja“ djeteta Bogu roditelji iskazuju vjerničko uvjerenje da je dijete Božji dar, da za taj dar trebaju zahvaliti Bogu, te da dopuste Bogu da i on zajedno s njima skrbi za dijete. Ukratko, tim činom priznaju i prihvaćaju da su oni kao roditelji posrednici života a ne njegovi posjednici. Pravi pak Roditelj, gospodar ili „posjednik“, jest sam Bog.

No, prema toj jednostavnoj „vjeroispovijesti“ nije jednostavno živjeti. Prikazanje djeteta Bogu, čime ga između ostaloga stavljamo pod Božju zaštiti, nije ni roditeljima ni djetetu jamstveni list da se djetetu „ništa neće dogoditi“. Proročanstvo starca Šimuna izrečeno na samom činu Isusova prikazanja otklanja takve iluzije. O djetetu on kaže da je postavljeno „za znak osporavan“, a njegovoj majci Mariji kaže da će i njoj „mač probosti dušu“. Dapače, na tragu iskustva drugih Bogu posvećenih osoba, poput starozavjetnih proroka, a potom i novozavjetnih „posvećenih kršćana“, gotovo je pravilo da su te osobe „znak osporavan“. No, ono što je osporavano, makar to većina osporavala, nužno ne znači da nije ispravno i vrijedno. Naprotiv, u Božjem planu spasenja ljudi, to može biti iznimno vrijedno. Možemo na tom tragu napraviti i korak dalje pa reći da je mjera osporavanosti pokazatelj stupnja posvećenosti Bogu. To se odnosi kako na sve krštenike, jer krštenjem smo svi „Bogu posvećeni“, a još na osobit način na one koje nazivamo osobama posvećenoga života, tj. na redovnice i redovnike.

Možda nije teško povjerovati da ono što je od Boga a ljudi osporavaju, ima „dodanu vrijednost“. Međutim, da bi se potvrdila vrijednost kao takva, a potom i ona „dodana“, treba ponajprije učiniti čin „prikazanja“ ili posvećenja i prihvatiti osporavanje kao izvjesni popratni učinak „prikazanja“. Taj čin prikazanja ili posvećenja tako reći treba danomice „obnavljati“. Tek tako se može redovito „ubirati“ prihode dodane vrijednosti i/li „plaćati porez“ na dodanu vrijednost. Ne zaboravimo pritom da je i „plaćanje poreza“ znak dobrog „imovinskoga stanja“, „prometa“ ili dobrih prihoda. Cijena osporavanja može doista biti visoka, no, ono što je „skupo“ redovito i vrijedi. Dakle, može se reći da što više „plaćamo“ to više se posvećujemo.

To se pak ne ostvaruje na osnovi našega znanja, nego ponizne vjere kojom se „prikazujemo“ ili posvećujemo Bogu. Isusovi su se roditelji čudili ili „divili“ što je o njemu rekao starac Šimun i proročica Ana. No, sjetimo se kad je Isus kao dvanaestogodišnji dječak u hramu počeo, recimo tako, prakticirati ono što su njegovi roditelji učinili na njegovu prikazanju – posvetili ga Bogu, njegovi su ga roditelji prekorili: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Lk 2,48). Kad im je on uzvratio: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“, misleći pritom naravno na Oca nebeskoga, „oni ne razumješe riječi koju im reče“ (usp. Lk 2, 49-50).

To možemo nazvati prvim „osporavanjima“ Isusa. I doista, „osporavanje“ se često najprije događa u vlastitom domu. Iako „vlastit“, taj nam dom nije trajan. Onaj trajni je u onome što je Oca našega koji je na nebesima. Ono pak što je Oca našega nebeskoga duboko je zasađeno u svakom od nas. Roditelji se i nehoteći odnose prema djeci kao prema „svojoj slici i prilici“. Kolike god te sličnosti bile u svakom postoji ono osobito, ono različito u čemu počiva tajna Božjega kraljevstva, a to je ono što najprije trebamo tražiti, a sve ostalo će nam se nadodati (usp. Mt 6,33).

Prisjetimo se na ovom mjestu također da je rodbina u Nazaretu htjela uhititi Isusa jer se govorilo da je „izvan sebe“. Htjeli su spriječiti njegovo djelovanje jer su smatrali da ih sramoti. Tako dakle osim roditelja i šira rodbina želi u pojedincu vidjeti „svoju sliku“. To isto na svoj način čini uža i šira društvena zajednica, a jednako tako i vjernička i redovnička. Nagnuće k „uniformnosti“ napast je svih oblika zajedničkoga života. Ma gdje bili nigdje nam samostalnost, tj. sloboda nije darovana. Njezine su porođajne muke dugotrajne.

Jedna od bolnih faza ljudskoga odrastanja jest osamostaljivanje. Uvijek je teško ostvariti vlastitu i prihvatiti samostalnost drugih, osobito onih nama „podređenima“, prvenstveno u slučaju roditelja i djece. Kad neki članovi obitelji odrede svoju samostalnost ostvariti u redovničkom pozivu, to zna biti prava obiteljska drama. Jer u takvim slučajevima roditelji i rodbina (kao) „znaju“ da to nije pravi put za dotičnoga člana obitelji navodeći pritom kojekakve „razloge“ sve do onih da je dotična ili dotični „izvan sebe“. Kad u tim slučajevima doista proglase da su dotični „izvan sebe“, zapravo je to najčešće pokazatelj da dotični jesu „pri sebi“ i žele ostati „pri sebi“. To pak ne znači da je samostalnost onih u redovničkim zajednicama neupitna. Neki će teret odgovornosti koji sa sobom nosi samostalnost izbjegavati skrivajući se pod plašt redovničke poslušnosti. Poglavari će pak potrebu kontrole članova svoje redovničke zajednice zamagljivati sebi i drugima tražeći „pod poslušnost“ da njihovi „podređeni“ izvršavaju njihovu volju, izjednačujući često svoju volju s voljom Božjom. Sve nas to upućuje na složenost „prikazanja Bogu“ ili posvećenoga života, kako onog „običnih“ kršćana tako i onog redovničkoga. Ideal i stvarnost, poslušnost i neposlušnost, razumijevanje i nerazumijevanje tijesno su isprepleteni. Samo ih se ispravno može živjeti u istinskoj poslušnosti Bogu. Blizina je u obiteljskim odnosima, tako i u redovničkim, poželjna, ali je odstojanje jedno od pokazatelja njezina zdravlja. Dakle, i blizina i odstojanje!

Likovi starca Šimuna i proročice Ane svakako mogu pridonijeti razumijevanju složenosti „Bogu posvećenoga života“ (kršćanskoga i redovničkoga). Osim sijedih vlasi, starcu Šimunu autoritet daje njegova nepokolebljiva vjera u ispunjenje Božjih obećanja. U vjeri i životnoj mudrosti on može nositi životne suprotnosti u svom srcu. S jedne strane raduje se Isusu kao obećanom Spasitelju svoga naroda, a s druge pak strane proročki navješćuje patnju i majke i sina. Svaki se čovjek rađa s ta oba pola.

Proročica Ana svoju je mudrost stekla i vjeru osnažila prolazeći kroz sve tri faze životne putanje jedne žene: djevojka, supruga i udovica. Svoju mudrost i vjeru produbljivala je neprestanom molitvom. Sam njezin život njezino je prorokovanje: „danju i noću služila (je) Bogu“. Ona „se prikazala“, tj. posvetila Bogu u „dobru i zlu“ svoga života, u kući i hramu.

To dvoje ljudi predstavljenih kao stranci Isusovoj obitelji, doimaju se kao njezini članovi. Kao da nam evanđelist Luka želi odaslati poruku da svaka obitelj mora imati mudre „starce“, starce koji svojim životom obavljaju službu proroka, tj. Božjih glasnika. Oni su pamćenje obitelji u kojem je sabrana životna mudrost i plodovi življene vjere. Naravno, to je pamćenje u službi budućnosti članova bilo matične ili redovničke obitelji.

I Ana i Šimun predstavljaju zrelo prikazanje Bogu, predstavljaju osobe posvećene Bogu poslušnom vjerom. Oni „stoje“ uz dijete, prikazano Bogu, kao živi hram u kojem dijete napreduje u dobi i mudrosti pred Bogom i ljudima. Tako dijete u „starcima“ ima školu života, a „starci“ u djetetu potvrdu ispunjenja Božjih obećanja. Takvi su „starci“ potrebni redovničkim obiteljima ali jednako tako i društvenoj, političkoj i svakoj drugoj zajednici.  Sveta obitelj s pravom je „posojila“ te dvije „starije“ osobe, a to se dogodilo ne posve slučajno upravo u hramu Božjem. Neizravna je to sugestija da u nedostatku takvih članova u matičnoj obitelji obitelj takve članove treba „posvojiti“. Mudro je potražiti ih „u hramu“. (fbv)

*******

Blagdan svete Obitelji
(Sir 3,3-7. 12-14; Kol 3, 12-21; Mt 2, 13-15. 19-23)

Slavimo božićno otajstvo, Božji silazak na zemlju. Slavimo dijete Isusa, vječnu Božju Riječ koja je postala tijelo: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!“ To je središnja misao svega kršćanstva i samo kršćanstva: Bog je postao čovjekom, utjelovio se! Time je božansko i ljudsko združeno. To je kršćanska vizija o čovjeku, to je novi pogled na smisao ljudskog života. To je novi kršćanski humanizam. Postoji i humanizam bez Boga koji je u svojim razmišljanjima zatvoren u granice prostora i vremena. Vidi samo dotle dokle oči dopiru, shvaća onoliko koliko ljudski razum shvaća, a dalje ne zna. Kršćanski humanizam seže do Boga, vjeruje u Boga, vjeruje u Božju riječ, nadahnjuje se Bogom, uči od Isusa našeg jedinog Učitelja.

Zato mi kršćani gledamo čovjeka i razmišljamo o čovjeku imajući pred očima Isusovo Utjelovljenje. „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!“ I svima onima koji su ga primili omogućio je da postanu djeca Božja. Isus je dar s neba, ali je za nas i zadatak! Zadatak da, po njegovu primjeru, i mi svoj život trajno darujemo Bogu i drugom čovjeku i tako ostvarimo Božji plan s nama.

Kako je Bog zamislio čovjeka? – Bog ga je stvorio kao društveno biće: u njemu je želja i težnja da stvara zajedništvo, da se otvara drugome. Biblija kaže: Na početku, u vrijeme stvaranja, Bog stvori čovjeka na svoju sliku i „stvori ga kao muško i žensko“, kako piše u Knjizi Postanka (1,27) i „njih dvoje bit će jedno tijelo“ (2,24). Tako je odmah samim stvaranjem čovjek usmjeren prema drugom: on je osoba, biće koje se može darovati drugom, može izići iz sebe i biti za drugoga, može se do krajnjih granica žrtvovati za drugoga, može usrećiti drugoga. Na to smo pozvani!

Danas je blagdan svete Obitelji. Uzevši ljudsko tijelo, Sin Božji se utjelovio i u konkretan život ljudske obitelji: rodio se, kao i svi ljudi, u obitelji, u njoj rastao, kroz obiteljski odgoj je prihvaćao vjersku baštinu svoga naroda, izložio se svim kušnjama i neprilikama kojima su podložene i sve ljudske obitelji. Bog nije za svoga Sina stvarao nikakve posebne uvjete života, već ga je prepustio ljubavi i skrbi Marije i Josipa. I Marija i Josip budno su osluškivali što to Bog od njih traži. Nisu bili pošteđeni teškoća i nevolja života: patnje, brige neizvjesnosti bile su njihova svakidašnja pratnja, ali su na svom putu prepoznavali i Boga koji ih je vodio, koji ih je ispunjao snagom. Marija i Josip sve su gradili na svojoj vjeri i poslušnosti volji Božjoj. Zato su i mogli iskusiti da je Bog najbliži čovjeku kad mu je najteže, jasno, ako čovjek računa s Bogom i ako je spreman vršiti njegovu volju.

Današnja svetkovina želi primjer Svete nazaretske obitelji istaknuti kao uzor svim kršćanskim obiteljima: želi naglasiti važnost vjernosti Bogu i njegovoj volji, što predstavlja temelj svakog sretnog obiteljskog života. Želi istaknuti ljubav prema životu i spremnost na žrtvu u službi života: želi podsjetiti na ljepotu skladnoga odnosa roditelja i djece te zajedničku sreću koja iz toga proizlazi.

Kad je u obitelji ljubav, onda je tu i snaga za žrtvovanje, onda je tu i strpljivost u nevoljama; onda će se naći zajednički jezik između roditelja i djece. Tada  je svima lijepo, tada se svi osjećaju ugodno: nisu smetnja i opterećenje jedno drugom, već dar i blagoslov!

Zašto je danas sve manje takvih obitelji? Što je danas s obitelji? O krizi obitelji danas se govori posvuda i na svim razinama. Svi se zapravo pitaju: Što se na tom području prolomilo da obitelj više nije ono što je nekada bila.

Naša kršćanska civilizacija ljubavi sve gradi na Božjim zapovijedima. Ljubi Boga i bližnjega!  Čovjek je u središtu Božjeg stvaranja, i čovjek je uvijek najvažniji, on je iznad svega! Ničim se čovjek ne smije mjeriti ni uspoređivati. Ništa na ovoj zemlji ne vrijedi kao čovjek. Ali,na žalost, sve više se širi protucivilizacija koja sve više ugrožava suvremenu obitelj. Ta protucivilizacija gradi bez Boga. Bog je odgurnut iz društva. Što je cilj te protucivilizacije? – Ne više čovjek, već je cilj užitak, egoizam, profit! U središtu je profit – sve više imati, sve više uživati. Razmišlja se samo po modelu korisnosti, po modelu interesa. Naglašava se pretjerani individualizam: kao ideal ističe se da svatko bude sam, sam sebi dovoljan, a drugi samo onda ako koristi. A što se tiče braka, tu se propagiraju slobodne veze, privremene veze: Dok se slažemo, dok nam je lijepo, bit ćemo zajedno, a kad više ne bude išlo – svak sebi, tražit ćemo nove veze. Dakle, užitak bez odgovornosti! Jasno nam je da je sve ovo nespojivo s Isusovim evanđeljem.

Stoga je kršćanin pozvan oduprijeti se svim modelima života koji se protive Isusovu učenju. Treba se povratiti Bogu! Ljubav i uzajamno povjerenje u obitelji treba njegovati svakoga dana. Uzor i primjer nam je Sveta nazaretska obitelj. Oni su sve gradili na vjeri u živoga Boga i na poslušnosti volji Božjoj. Tu su crpili snagu i prolazili kroz sve poteškoće života. Bog ih je vodio, on je  s njima upravljao. Molimo danas da tako bude i u našim obiteljima! Amen!

L.K.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

14 + četrnaest =