Podijeli
  • 227
  •  
  •  
  •  
  •  
    227
    Shares

Uoči Oluje, general Ante Gotovina na Dinaru je doveo tadašnjeg američkog vojnog atašea. Kad je na visini od 1850 metara vidio tenkove, taj čovjek, Richard Herrick se zvao, nije mogao vjerovati. Rekao nam je da tako nešto još nije vidio ni u jednom ratu i pitao me kakva je to uporaba oklopa, kako ti tenkovi rade na toj visini, kako smo ih dovukli… Ništa mu nije bilo jasno. “Vrlo jednostavno”, odgovorio sam mu, “smanjimo im dotok goriva, povećamo dotok zraka i rade super”. Ni 23 godine poslije umirovljeni brigadir HV-a Roko Mijić ne može odoljeti da se ne nasmije toj anegdoti.

U to vrijeme na dužnosti zamjenika zapovjednika Operativne grupe Sinj bio je jedan od sudionika iznimno složene operacije kakva u povijesti ratovanja nije zabilježena, operaciji kojom su hrvatske snage kroz planinski masiv na vrhove Dinare izvele tenkove i tešku artiljeriju. “Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”, grmio je zapovjednik Andrija Matijaš Pauk predvodeći svoje oklopnjake na 1300, potom na 1800 pa i na 2000 metara. I nije samo američki vojni ataše ostao u čudu, bili su u čudu i srpski oficiri koji su svjedočili događaju koji se protivi svakoj vojnoj doktrini, koji je pridonio padu morala pa i masovnom bijegu neprijatelja, koji je omogućio brzu i efikasnu provedbu operacije Oluja.

Tenkovi propadali u snijeg

No, tome je prethodio jedan iznimno važan uvjet: probijanje cesta, koji se pretvorio u pothvat. U samo deset mjeseci inženjerija Hrvatske vojske, ne više od 250 ljudi, sagradila je čak 100 kilometara cesta preko najnepristupačnijih točaka te planine u ekstremnim uvjetima, na temperaturi i do minus 20, uz snježne namete visoke desetak metara, uz olujni vjetar koji počesto puše 120 na sat i uz neprekidno neprijateljsko djelovanje s okolnih “čuka”. No, cilj je bio previše vrijedan da ne bi bio dostignut. “Onaj tko ima masiv Dinare ima i Knin”, objasnio je naš drugi sugovornik Ivan Čikara, ratni načelnik inženjerije 4. gardijske brigade. Ta je operacija otpočela koncem studenog 1994. i odvijala se u nekoliko faza, koje su tekle paralelno s akcijama Zima-94, Skok-1, Skok-2, Ljeto-95, zaključno s Olujom. “Probijanje Dinare počelo je iz više pravaca: jedan je išao iz Bitelića, a drugi od Rujana prema Povirušama, prema Maglaju. Ta smo dva pravca spajali u jednu cjelinu s ciljem da u prvo vrijeme ovladamo prostorom Vještić gore, gdje u tom trenutku još nisu bile hrvatske snage.

Međutim kada su naše postrojbe ušle na Dinaru, dočekalo nas je veliko iznenađenje jer tek smo tada shvatili koliko je to surov prostor, da imamo vijavicu zbog koje ne vidimo prst pred nosom, a da pritom imamo dvije brigade pod vedrim nebom. U tom trenutku počinje improvizacija”, prisjeća se brigadir Čikara, pa pokazuje nacrte drvenih kućica koje su se sklapale od dijelova dovoženih iz sinjske pilane na jedina tri kamiona koja su mogla izići na masiv Dinare. Silan posao čekao je inženjerce 4., 5. i 7. gardijske brigade, 126. i 6. domobranske pukovnije te inženjerijske postrojbe HVO-a. Nakon analize tla čekalo ih je “skidanje” snježnih nanosa dozerima D8 i D9. Kada bi zagrebali u stijenu, onda bi se prihvatili kompresora za bušenje, nerijetko bi slijedilo miniranje, potom nasipanje i zaravnavanje tla. Naši sugovornici pamte posve smrznuto tlo kao i česte scene propadanja tenkova u duboki snijeg, pa i susrete s divljim zvijerima. Osim za dovođenje topništva kako bi se brže napredovalo prema Kninu, te su ceste bile životno važne i radi dostave streljiva, hrane, vode pa i izvlačenja ranjenika. Pritom, inženjerci su danonoćno uklanjali ili pak postavljali protupješačke i protuoklopne mine. Brigadir Mijić prisjeća se kako su se za strojeve snalazili na razne načine, pa su ih često dovodili s asanacije brane Peruća koja je također bila u tijeku,donosi večernji list. .

Nakon neopisivo teške zime stiglo je proljeće: osvojen je Sajković, potom Crni Lug pa Peulje, naposljetku i Bosansko Grahovo. Napredovanje vojske, na žalost, sa sobom je povlačilo i goleme žrtve. Samo prvog dana operacije probijanja puteva poginula su dvojica iznimnih ljudi: načelnik inženjerije operativne grupe Nediljko Milun i rukovoditelj stroja Zdenko Pavela, ujedno i prve dvije žrtve među inženjercima. Četvrta gardijska tijekom rata izgubila je devet svojih inženjeraca, a u ovoj operaciji Davora Lacu. – Putevi koje smo probijali u taktičkom su smislu davali golemu prednost HV-u jer smo u odnosu na neprijatelja imali puno veću manevarsku mogućnost prebacivanja postrojbi i kompletne logistike, a neprijatelj nije imao takve puteve. Teško je dobivao pojačanje, a i bio je dosta nesiguran jer je morao pješačiti kilometrima do položaja – priča umirovljeni brigadir HV-a Roko Mijić.

Kilometar ceste u sat i pol – Nekoliko sati uoči Oluje zapovjednik Matijaš od mene je zatražio da to riješimo kako bi on mogao onuda proći sa svojim “oklopom”. S dvojicom inženjeraca otišao sam u sumrak u izviđanje. Snimajući lokaciju za cestu, procijenio sam da će nam trebati oko sat i pol vremena kako bismo spojili tih posljednjih 900 metara na prostoru između Plješivice i Borove glave. Operacija Oluja je krenula i mi smo zaista, u pratnji stroja D8 i dva tenka, u samo sat i pol, koji su nama trajali kao vječnost, uspjeli ispuniti zadaću. Taj trenutak sanjao sam pet godina i nisam mogao vjerovati da ispred sebe vidim Knin. Svašta mi je prolazilo mislima, sjetio sam se naših mrtvih, ranjenih. Odmah nakon ulaska u Knin tražio sam ured načelnika njihove inženjerije. Znate zašto? Jer sam znao koliko su mina posijali po Dinari, Svilaji i cijeloj Dalmaciji i zato sam želio doći do zapisnika minskih polja. Srećom, ubrzo sam ih pronašao – prisjeća se brigadir Čikara, a njegov suborac Roko Mijić kaže da je u toj operaciji bio presudan faktor iznenađenja.

– Neprijatelj nije očekivao napad s te strane. Očekivali su nas iz svih pravaca, osim da ćemo se iz tog pravca spustiti na Crvenu zemlju, njima iza leđa – kaže, pa sumira važnost operacije probijanja puteva na Dinari. – U Domovinskom ratu, a poglavito u posljednjim operacijama poput ove o kojoj govorimo, inženjerija je odradila ogroman posao. Ti ljudi izvršavali su nevjerojatne zadaće uz nevjerojatne napore konstantno radeći, a osobito noću, zbog djelovanja neprijateljskog topništva. Kada su drugi djelovi bojišnice mirovali, oni su radili – naglasio je naš sugovornik Roko Mijić, a Ivan Čikara kaže da je zadaća bila izrazito teška i izazovna, ali da su se inženjerijske postrojbe gotovo natjecale tko će probijati puteve više i bolje.

– Usudio bih se usporediti ih s našim vatrenima: jedan tim, jedna duša, jedno srce, a kao glavni pokretač ljubav i neizmjerna želja za oslobađanjem jedine nam domovine Hrvatske. Svima nam je na čast da se i danas, 23 godine poslije, možete voziti tim cestama koje smo u ratnim uvjetima gradili po Dinari. Tajna uspjeha bila je u silnoj motiviranosti hrvatskog vojnika, želji da obrani i sačuva ono najvrjednije, ono što će ostaviti kao polog svojoj djeci i budućim naraštajima – zaključio je brigadir Ivan Čikara svoje prisjećanje na dane ponosa i slave, donosi večernji list.

M.M./Braniteljski portal


Podijeli
  • 227
  •  
  •  
  •  
  •  
    227
    Shares

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here