Nadbiskup Barišić slavio misu na Sustipanu na svetkovinu sv. Stjepana…

Neka nas sv. Stjepan usmjeri na svoju dimenziju svjedočenja kršćanske vjere i Božje ljubavi...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Župljani Meja i splitski vjernici na župnu svetkovinu sv. Stjepana, prvomučenika, 26. prosinca, po staroj tradiciji sudjelovali su u svečanoj misi koju je predslavio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u crkvi na starom groblju Sustipan…

Čestitavši Božić i zaštitnika sv. Stjepana te imendan svima koji nose ime sveca, nadbiskup Barišić je kazao da bura i hladno vrijeme dobro dođu da se bolje doživi događaj Božića, Isusova rođenja u hladnoj špilji na slami ali i mučenički život sv. Stjepana. „To nam posvješćuje kako život nije samo prijateljska i zagrijana atmosfera nego i hladna i teška svakodnevica u koju smo pozvani unositi svjetlo i toplinu, prijateljstvo i razumijevanje.“

U propovijedi je nadbiskup govorio o biti Božića, o miru i toplini koju donosi, ali i o mučeništvu sv. Stjepana, odnosno snazi mučeništva i progonu kršćana kako u prvim stoljećima kršćanstva tako i danas.

U svjetlu blagdana sv. Stjepana, koji je na neki način druga strana stvarnosti Božića – umiranje za novo rađanje – podsjetio je na Stjepanovu vjeru u Isusa Krista koje se ni po cijenu vlastitoga života, mučenja i kamenovanja, nije htio odreći. „Sv. Stjepan je nastojao Božju novost unijeti u krutu stvarnost naše svakodnevice i nailazio je pri tome na brojne otpore. Đakon Stjepan je svjedok socijalne dimenzije Crkve koja je uvijek potrebna. Vjerujem da je on odgovorno vršio svoju dužnost, prepoznao je potrebe svojih bližnjih i zbog toga je bio prihvaćen i hvaljen. Pitamo se zbog čega je onda bio osuđen? Problem je malo dublji. Postoji ova horizontalna, socijalna razina ali i vertikalna, duhovna dimenzija. Božić nam je donosi i naglašava.“

U tom je svjetlu nadbiskup naglasio da „Božić nisu samo ukrasi, darovi i bogatiji stol. To je dobro, ali nije dovoljno i nije bit Božića. Bit Božića je da je Bog iz ljubavi prema nama postao čovjekom. Tu bit treba vratiti Božiću, a ovo drugo ne otklanjati nego uskladiti s bitnom oznakom Božića kako bi Božić bio bogatiji na svim razinama i u običajima, tradiciji i u našim odnosima.“

Govoreći o progonima kršćana istaknuo je da oni sa sv. Stjepanom nisu zaustavljeni. Nastavili su ih Rimljani sve do Dioklecijana, pa poslije u Europi i u našoj sredini za vrijeme bezbožnog komunizma. I danas u zemljama diljem svijeta milijuni kršćana izloženi su svakodnevno progonu, izgonu i gubljenju života. „Bogu hvala takvih progona u Hrvatskoj nema. Međutim, brojni vjernici ako svjedoče i žive vjeru u Isusa Krista osjećaju smetnje u obitelji, na radnome mjestu i svojoj životnoj sredini. Dok Crkva i kršćani svjedoče socijalnu dimenziju, svi će ih hvaliti zbog toga ali ako pokušaju uz tu socijalnu dimenziju naviještati i sadržaj svoje vjere, utjelovljenog Boga te raspetog i uskrslog Krista, onda dolazi do sukoba i netolerancije.“

Upozorio je kako postoji „agresivna sredina“ koja se suprotstavlja Radosnoj vijesti Evanđelja. „Kad se zalažemo za zaštitu života od začeća do prirodne smrti; kad kažemo da je grijeh ubiti čovjeka; da je potrebno svetkovati Dan Gospodnji; da je brak zajednica muškarca i žene i dr. onda dolazi do sukoba i netolerancije. Međutim, važno je biti na liniji sv. Stjepana koji svjedoči svoju vjeru mirno i nenasilno. Stjepan je velik upravo i radi toga svoga stava kako se postavio prema svojim neprijateljima u toj krutosti, osudi i trpljenju. On moli za svoje progonitelje i on im oprašta. Stjepan je svjedok Božje ljubavi i svjedok otajstva Božića. No, Stjepan je samo posljedica Božanske ljubavi koja nas je ljubila od štale do križa“, poručio je mons. Barišić.

Na kraju propovijedi osvrnuo se na dvije krajnosti kršćanskih svjedoka: one šutljive svjedoke koji vide ljude u potrebi i zaobilaze kao da ih se njihova patnja ne tiče te one glasne svjedoke – kritizere svega i svakoga koji su jaki na riječima a pasivni u djelima ljubavi. „Bojim se da nam socijalna distanca, udaljenost prema bližnjemu ne ostane kao navika i nakon što prođe ova pandemija. Neka nas sv. Stjepan usmjeri na svoju dimenziju svjedočenja kršćanske vjere i Božje ljubavi“, poručio je nadbiskup Barišić.

Na kraju slavlja riječ zahvale uputio je župnik fra Martin Jaković. Uz njega su koncelebrirali i fra Jsoip Ivanović i nadbiskupov tajnik don Nikola Šakić.

Pjevanje na slavlju predvodio je mješoviti župni zbor. Iza oltara nalaze se jaslice koje je napravio župljanin Marinko Škiljo uz pomoć ostalih župljana.

Crkva sv. Stjepana na starom sustipanskom groblju na Mejama, jednom od najljepših gradskih predjela na južnim padinama Marjana, nalazi se uz temelje stare samostanske benediktinske trobrodne crkve iz 11. stoljeća. Današnja crkva sagrađena je 1814. godine pod upravom Nadbiskupskog sjemeništa jer su 1699. godine dobra sustjepanske benediktinske opatije pripala, odlukom Svete Stolice, tek osnovanom splitskom sjemeništu. Ona je od 1826. godine bila grobljanska crkva. U crkvi je šest antičkih stupova koji su se prije vjerojatno nalazili u staroj crkvi.

Crkvom je sve do osnivanja župe 1967. godine upravljalo Nadbiskupsko sjemenište, a nakon osnivanja povjerena je franjevcima konventualcima. Naslovnik župe je sveti Stjepan „pod borovima“, da se tako počasti uspomena na benediktinski samostan sv. Stjepana iz 11. stoljeća, po kojemu je Sustjepan dobio ime, a u srednjovjekovnim dokumentima samostan se nazivao Sveti Stjepan pod borovima, donosi IKA-VIŠE FOTO-OVDJE.

Na području župe ima oko 3800 stanovnika, a sjedište župe Meje je u konventualskom Samostanu sv. Frane na Obali.

L.K.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

deset − devet =