NACIONALIZAM KAO JOŠ JEDAN INSTRUMENT U NEGIRANJU HRVATSKE DRŽAVOTVORNOSTI

Nacionalizam svijet vidi zauvijek podijeljen na nacije te inzistira na trajnoj razlici među njima...

ilustracija
Podjelite

NACIONALIZAM ŠTO JE TO?

Nacionalizam ima više značenja

  • Nacionalizam (njem. Nationalismus< franc. nationalisme), ideja i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili političkih  ciljeva, razumijevanja zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet.
  • Voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost
  • Služiti ne samo svom narodu, nego i svim narodima i općem napretku.

Povijesni kontekst nacionalizma

  • Nacionalna svijest, vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma, odnosno apsolutizma.
  • Poslije pobjede buržoazije ( Francuska revolucija ) nacionalizam postaje agresivan i osvajački prema malim i slabijim narodima.
  • Prema internacionalnom radničkom pokretu, nacionalizam predstavlja reakcionarnu buržoasku ideologiju i politiku.

Općenito, nacionalizam se vezuje za različite ideologije, od socijalističkih do fašističkih, pa se može smatrati načinom njihove izvedbe na domaćem prostoru (Michael Mann).

Nacionalizam svijet vidi zauvijek podijeljen na nacije te inzistira na trajnoj razlici među njima. Nacionalne razlike sačuvale su se danas najviše u kulturi, i to u jeziku, umjetničkom stvaralaštvu i kulturnoj  baštini. U drugim područjima sve više nestaju, prije svega u gospodarstvu, a također u politici, društvenim običajima i životnim stilovima, te velikom dijelu masovne ili popularne kulture i supkulture mladih. Preostale simboličke razlike među nacionalnim kulturama često služe kao osnova politike nacionalizma ili se samom tom politikom produbljuju. Tako nacionalizam obnavlja tvorbu kolektivnog identiteta, čime ono što je tuđe, a nametnuto je kao premoćno i neizbježno (npr. slobodno tržište), također ono što je nerazumljivo ili je proizvod teških kriza na ishode kojih se ne može utjecati (npr. zastoji u gospodarstvu uvjetovani prilikama na međunarodnim  tržištima) dobiva »patetičnu osnovu« (M. Weber) i prevodi se u kategorije »mi« i »oni«. Gubitci ili dobitci u jednom u osnovi anonimnom i bezličnom društvu ili gospodarstvu projiciraju se tako što se »nacionaliziraju«, pa se čini kao da postoje samo nacionalni »gubitnici« ili »dobitnici«.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42695

NACIONALIZAM  U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Enciklopedija Jugoslavije iz 1978. godine daje sljedeću definiciju nacionalizma: “Nacionalizam je kult vlastite nacije kojeg karakterizira šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet doseže kroz genocid i fizičko istrebljenje drugih naroda.”

Osvrnuti ću se najviše upravo na tu definiciju nacionalizma, jer je najviše zastupljena u još uvijek nelustriranim,   yugokomunističkim i yugofilskim  glavama u Hrvatskoj, putem medija, političkih stranaka i samim time vlasti i javnosti.

Nacionalizam izvire iz domoljublja, ali su ga komunisti i njihovi nasljednici ljevičari stavili u negativan kontekst, koji je zastupljen u marksističkoj ideologiji kao pojavu protivnu njihovom internacionalizmu.

Nacionalizam je u bivšoj Jugoslaviji bio neprijatelj broj jedan, jer je bio u suprotnosti sa proklamiranim bratstvom i jedinstvom, svih naroda i narodnosti u SFRJ. Preko optužbi i kažnjavanja za nacionalizam, jugovlastodršci su držali u pokornosti i strahu sve narode u Jugoslaviji. Na taj način im je bilo olakšano održati privid međunacionalne ljubavi, ispod tinjajuće netrpeljivosti.

Međutim nacionalizam se mogao  držati pod kontrolom izvjesno vrijeme, ali je u punoj snazi izbio 1971. godine sa „hrvatskim proljećem“ kada su pod optužbom za nacionalizam mnogi istaknuti hrvatski intelektualci bili kažnjeni strogim i dugogodišnjim zatvorskim kaznama.

Hrvatski nacionalizam nije ekspanzionistički, kao na pr. velikosrpski. Hrvatski nacionalizam proizlazi iz tisućljetne težnje hrvatskog naroda za svojom državom, dok srpski nacionalizam traži proširenje na tuđi teritorij, obrazloženjem zaštite vlastite  nacije.

Velikosrpska  ideologija naišla je na plodno tlo kod  komunista, posebno srpskih, koji su pod izlikom nacionalizma negirali  čak i postojanje hrvatske nacije.

„ Jugoslavenski strah od hrvatskog nacionalizma zapravo i nije bio neosnovan, jer je Jugoslavija kao unitaristička država (federalizam je bio privid) počivala na negiranju hrvatskog prava na neovisnu državu. Taj je strah onda i mogao oblikovati sotonsku sliku o hrvatskom nacionalizmu .“

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/nacionalizam-nije-protivan-demokraciji-406743www.vecernji.hr

Hrvatski nacionalizam je uvijek bio usmjeren ka obrani svog naroda i teritorija, za razliku od srpskog koji je od “Načertanija” usmjeren prisvajanju tuđeg. Nacionalizmi svakog naroda određeni su i njihovim geopolitičkim položajima u prirodnoj borbi za opstanak i to im daje njihovu konačnu definiciju. S obzirom na geostrateški položaj Hrvata, hrvatski nacionalizam je oduvijek bio usmjeren obrani svog – “svoje ne damo tuđe nećemo”. Dakle srpski nacionalizam i hrvatski nacionalizam dva su različita pojma.  Nacionalizam s negativnom konotacijom je izmišljena etiketa kako bi se diskreditirao bilo kakav oblik povezivanja jedinki u zajedništva koje bi ih činilo snažnijom u otporu protiv porobljavanja. To se posebno brani Hrvatima. Najveći propagatori nacionalizma kao nečeg negativnog su upravo i najveći fašisti i kolonijalisti. U Hrvatskoj su to mentalni yugofili,, velikosrbi , yugokomunisti i yugonostalgičari, koji samostalnu Hrvatsku državu nikako ne mogu smisliti, ni prihvatiti.. Velikosrpska politička doktrina definirana  putem Memoranduma SANU  i hranjena 70 godišnjom neprekidnom propagandom optuživanjem Hrvata za ustaštvo i  genocidnost, proizvod su upravo srpskog ekspanzionističkog nacionalizma.

Hrvatski medijski prostor još uvijek je ispunjen yugofilima, yugonostalgičarima i razno-raznim ideolozima  koji nikako ne mogu prihvatiti hrvatsku državu ,pa je na sve moguće načine nastoje ocrniti i diskreditirati  perfidno koristeći svaki i najmanji povod.

Tako je u stilu 70-tih godina prošlog stoljeća svoju kolumnu napisao i Branimir Pofuk,  ustvari običan  pamflet o radikalnom nacionalizmu, perfidno izjednačavajući hrvatski i srpski nacionalizam. Doduše po njemu je hrvatski malo umiveniji od srpskog, ali u konačnici su ipak  isti.

Tipično razmišljanje o nacionalizmu u negativnom kontekstu, kao pojavi koja je protivna dobro uređenim međunacionalnim odnosima koje je Tito uspio uspostaviti u SFRJ, ne uzimajući uopće u obzir povijesni kontekst, ni mogućnost da postoje i druge definicije nacionalizma.

https://www.vecernji.hr/premium/nakaza-seselj-je-posljednji-stadij-razvoja-i-prava-slika-srpskog-ali-i-svakog-drugog-nacionalizma-1242036

 Još jedan svijež primjer nacionalizma potrudio se prikazati Ivica Dačić srpski ministar vanjskih poslova  i to čak iz Indije:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/dacic-porucio-plenkovicu-tocno-je-da-nismo-isti-srbija-nije-bila-uz-hitlera/1042126.aspx

Dana 1.svibnja 2018.godine  je „ mali Slobo“  iliti ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić  izrekao još jednu u nizu laži, kojima se neprestano služi on i srpski političari.

To je tipična nacionalistička izjava, kojom se lažnom propagandom drugoga optužuje za ono što oni ustvari rade.

Da je analiziram:

„”Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi tijekom Drugog svjetskog rata – Židovi žute, a Srbi plave trake”, uzvratio je Dačić Plenkoviću.

E Dačiću , Dačiću prošla bi ta izjava da mi ne znamo povijest. A povijest kaže ovako;

Nedićeva Srbija je popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Hitlerova 3. Reicha.  Unutarnja politika  Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističke ideologije  i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni. Osnivaju  se i prvi logori Banjica, i  Sajmište i započinje progon i interniranje Židova i Roma.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija prva  zemlja koja je  riješila židovsko pitanje.

Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tijek zbivanja u 2. svjetskom ratu.

Najveći utjecaj bio  je  razbijanje partizanskih jedinica i Užičke republike u prvom redu, te održavanje tog stanja sve do 1944. kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne jedinice.

Isto tako Nedićev režim je razdvojio četnički pokrete unutar Srbije, tako da su mnogi postali kolaboracionisti s okupatorima, dok je ostatak (Ravnogorski četnici) ostao između kolaboracije s Nijemcima,  i išćekivanja  savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima   Banjica  i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi.

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca  išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.

Eto vam Dačiću opet ste uhvaćeni u laži!

“Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”

Dodatna razlika je u tome što “Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, smatra šef srbijanske diplomacije.

Pa da vidimo kako Srbija kažnjava zločine?

  • svibnja 2015.

Viši sud u Beogradu danas je donio odluku o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Sud je, usvojivši zahtjev za rehabilitaciju koji je 2006. podnio Mihailovićev unuk Vojislav Mihailović, poništio presudu tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 15. srpnja 1946. godine, kojom je Mihailović bio osuđen na smrt zbog izdaje, suradnje s fašističkim okupatorima i ratnih zločina, a dva dana kasnije strijeljan i tajno pokopan

https://www.telegram.hr/politika-kriminal/5-stvari-koje-morate-znati-o-rehabilitaciji-draze-mihailovica-i-sto-to-ustvari-znaci/

 

  • Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe,a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog.
  • A o Vojislavu Šešelju i njegovu „ kažnjavanju“ ne treba trošiti ni riječi.

I to je kažnjavanje zločina po ministru spoljnih poslova Ivici Dačiću!

Vjerodostojno nema što!

ZAKLJUČAK

Gledajući iz moje perspektive, nacionalizam u biti predstavlja privrženost vlastitoj naciji, državi i njenim interesima, ali se isto tako odnosi na doktrinu ili politički pokret po kojoj nacija definirana u okvirima etničke pripadnosti ili nacionalne kulture, ima pravo na stvaranje nezavisne, suverene ili autonomne političke zajednice, temeljene na zajedničkoj povijesti i sudbini.  Nacionalna svijest podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i zdušno zalaganje za nacionalni prosperitet. Time ničim ne osporavam pravo i drugim narodima da budu nacionalisti po principu uvažavanja, mirnog života i ne posezanja za tuđim, ni teritorijem, ni nacionalnim blagom.

Tuđe nećemo, svoje nedamo!

Piše/Lilli Benčik


Podjelite

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × jedan =