Na današnji dan u vukovarskoj bolnici rođen je mladić koji je nestao padom Vukovara. Sretan ti nebeski rođendan, Mali Princ Vukovara

Danas imamo pramen njegove kose koji je iz mladenačkog dnevnika simpatije Marije zalijepljen stajao više od tri desetljeća. Ono što je trebalo postati slatka mladenačka uspomena, postalo je predmet DNA analize...
Podijeli

“Danas imamo pramen njegove kose koji je iz mladenačkog dnevnika simpatije Marije zalijepljen stajao više od tri desetljeća. Ono što je trebalo postati slatka mladenačka uspomena, postalo je predmet DNA analize…
Sretan ti nebeski rođendan, Mali Princ Vukovara 🤍🕯️”
Ani Galović

Na današnji dan, 23. siječnja 1975. godine, u vukovarskoj bolnici rođen je Siniša Rajković, dječak koji je padom grada Vukovara nestao i do danas mu se gubi svaki trag. Nakon što je 2020. godine objavljena knjiga “Mama, ne vidim nebo” stvari su se napokon pokrenule s “mrtve točke”, a šira javnost napokon je čula za Sinišu Rajkovića.

Kao sin jedinac, Siniša je odrastao u obitelji Stjepana i Sofije u predjelu Vukovara pod nazivom Milovo brdo. Otac je bio vozač u Čazmatransu, a majka je radila u Borovo Commerceu. Kroz rano djetinjstvo pokazivao je posebnu ljubav prema životinjama, osobito psima. Od oca je naslijedio i ljubav prema motorima i vožnji. Njegovi prijatelji iz djetinjstva i danas ga pamte kako juri na svojem plavom Tomosu.

Siniša je u jesen 1991. godine trebao upisati 3. razred gimnazije koju je pohađao u rodnom gradu. Ipak, umjesto u školske klupe, vukovarska djeca koja su se zatekla u gradu, otišla su u podrume i skloništa. Za vrijeme jednog granatiranja, sredinom rujna 1991., Siniša se s majkom zatekao u skloništu „Zlatna Dolina”. Ondje je lakše ranjen gelerom u ruku.

Otac Stjepan uključio se u obranu grada na Sajmištu gdje su se vodile najteže borbe. Ondje je poginuo 3. studenoga 1991. od minobacačke granate. Na vijest o pogibiji oca, Siniša je reagirao burno te je i sam htio uzeti pušku i braniti grad o čemu u knjizi Vukovar! Grad tisuću istina, piše Drago Maksimović:

“Njegov sin jedinac koji je imao nepunih šesnaest godina, bio je s majkom u nekom podrumu dolje u gradu i kada je čudo da mu je otac poginuo, htio je doći k nama i boriti se. Nismo to dopustili jer smo htjeli da ostane uz majku. I ne znajući, počinili smo grešku. Zločinačke horde koje su se na kraju spustile u grad, zadojene mržnjom i ogorčene zbog neshvatljivih gubitaka tijekom opsade grada, bestijalno su ubile nesretnog dječaka. Valjda zbog njegova oca. Ne znam. Ionako ne mogu pojmiti takva zvjerstva ni danas, poslije toliko vremena…”

Po ulasku JNA i paravojnih, četničkih, postrojbi u Vukovar 18. studenog 1991., Siniša je s majkom izveden iz skloništa te na putu do dvorišta vukovarskog Veleprometa na Drvenoj pijaci zauvijek odvojen od nje. Posljednji puta viđen je ispred ulaza u limenku hangara na Veleprometu, tik pred mrak, kako nepomično leži izdvojen na ostatku velikog komada kartona.

B.M. / hkm.hr


Podijeli