Podijeli

Možda će danas u nekim vijestima biti rečeno onako šturo kako to već ide :”. Na današnji dan prije 28 godina tijekom izvršenja borbene zadaće poginuli su piloti HRZ pripadnici Szv Osijek Živković Marko, Vukušić Mirko, te padobranci Rade Griva i Ante Plazibat”. I to je to , ako će i biti to , možda me netko iznenadi…

A tko su bili ti ljudi? Zašto i kako su poginuli?

Dvojicu od njih dobro sam znao . Bili smo “klasići” – to vam je ista generacija pilota bivše države. Za nas, njihove kolege, oni su bili Žile i Vule , tako smo ih zvali. Vuleta sam puno bolje znao jer smo po završenoj akademiji zajedno bili u istoj eskadrili u gradu na rijeci Uni -Bihaću. Ove slike su uspomena iz zraka koje nikada nisam pokazao do sada. Zanimljive su jer je Vule bio takav . Bio je najbolji u našoj generaciji , bio je ispred svog vremena , genijalac koji je na žalost (ali na našu sreću) odlučio biti pilot. Jer da je išao drugim putem danas bi bio direktor CERN-a ili NASA-e, ili tko zna gdje bi mu kraj bio.

Danas su face oni koji na kompjutorima programiraju , a zamislite čovjeka koji je programe radio osamdesetih godina prošlog stoljeća , na zx spectrumu ili commodore 64 

Napraviti program koji prikazuje učinkovitost i cijelu putanju rakete r-60 od trenutka silaska sa lansera , sva ta mjerenja upravljačkih površina , vremena rada raketnog motora, sva opterećenja za vrijeme i nakon lansiranja i još mnogo toga da dobiješ konačan rezultat za svaki cilj manevrirao on ili ne , za svaku udaljenost kao i za sve raspone brzina i visina . I danas je to složena zadaća , a onda…to je bio Vule . Mjesecima je radio i naravno uradio.

Vuletova zasluga su svi ti proračuni elemenata gađanja , raketiranja i bombardiranja kojima me naučio i koji su kasnije pokazali svoju primjenjivost u Domovinskom ratu. Malo je ako kažem da sam mu zahvalan jer mi je time , a i mojim kolegama, spasio život, jer letjeli smo na način koji je bio potpuno drukčiji od onog koji je bio “siguran ali u prošlim vremenima” . Vule je uvijek volio eksperimentirati , bio je čovjek promjena , novih znanja , taktike , usvajanja vještina , a ja sam imao privilegiju od takvog učiti i uvjeriti se ne jednom da je bio u pravu . Moja zahvalnost za puno toga što znam o stvarnim mogućnostima aviona mig -21 ide njemu.

A ove fotke u zraku nastale su u jednoj opuštenijoj atmosferi povratka sa zadaće krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bili smo skupa , a ja sam često nosio foto aparat ili kameru da ovjekovječim pojedine trenutke iz leta. Taj dan kada je nastala ova da budem iskren “dramatična” slika kroz prednja stakla kabine dogovorili smo se da on sa svojim avionom napravi valjak oko mog aviona . I uradio je , bezprijekorno , sa desne strane na lijevu , preko mene “ogledalo” i ja fotkao. No Vule je volio da ta fotografija bude opakija pa je samo upitao : “Možemo još jednu , ali fotkaj”
Odgovor je bio :”Naravno”
Znao sam da će biti veselo , onako -iznenađenjeeee.
I krenuo je , sa moje desne strane , ali više bočno i brže od mog aviona tako da valjak završi ispred , no ne baš onako kako je zamislio ispred lijevo . Završio je na način da je prošao repom ispred nosa mog aviona na desetak metara i prošao ispod , naravno ja sam uredno slikao i desetinku sekunde nakon fotke prošao sam kroz njegovu struju , onako solidno zdrman čujem Vuleta
:” Jel bilo dobro , sve u redu , sorry zbog…”
Kratka stanka da smirim avion
.”Je, sad je ok”
.”Si slikao”?
:”Jesam , ali nemoj više, za danas dosta “
Eto to je bio moj klasić Vule ,migovac , a i Žile takođe migovac i to sa miga 29.
To su bili ljudi koji su nas zadužili . I ne samo oni . Svi pripadnici kako piloti tako i padobranci i oružari i tehničari i logističari i svi pripadnici Szv iz Osijeka. I ne samo iz Osijeka nego i iz Splita Szv 4. gardijske brigade.

Znadete li kako su se osjećali ti ljudi kada su išli na borbene zadaće? Ne jednu , više njih. Znadete li kako se osjeća čovjek kada oko njega lete svijetleća zrna svih kalibara , a on ih vidi ali ne odustaje , ide dalje , ide u to ? Ja znam . Možda znam ? Ili u stvari ne znam iako sam pilot borbenog aviona . Ne znam jer ja sam letio iznad ciljeva brzinama debelo preko 1000km/h, brzinama gotovo 300 m/sec , a ovi heroji su imali muda i u te rojeve uletali sa jedva 130-150 km/h ( da ih radar ne vidi) , ej ljudi znadete li što to znači? Da vam objasnim . Ja bih se sa svojim avionom zadržao max 5 sec izložen pogibelji , a tim mojim kolegama to je trajalo barem 50 sec , deset puta duže , deset puta više, 10 puta strašnije . I zato kažem da ni ja ne znam kako im je bilo , jer moj avion ne čuješ , a kad ga vidiš kasno je . A An-2 slušaš i kada dolazi i kada odlazi . Eto to je moja priča o istinskim herojima zrakoplovstva. Priča o Žiletu, Vuletu, mojim klasićima, priča o Anti Plazibatu i Radi Griva , mojim padobrancima ( jer sam i sam padobranac). To je priča o svim drugim tadašnjim pripadnicima zrakoplovstva kojih je bilo tada jako malo( kako reče kolega u Lisinskom “ navala i nije iz Maksimirske bila baš neka”, a koji su zadužili ovu zemlju toliko puno.

Junaci iz Osijeka i Splita hvala vam na tome , ja vam se klanjam, a vi mladići koji prođete preko porte zrakoplovne baze ( iliti krila po novo govoru) koja nosi častan i ponosan naziv junaka Vukušić Mirka imajte uvijek na umu tko i kakav je to čovjek bio . I ako ne želite zbog sebe onda nikada ne dozvolite zbog njega da se to ime bilo kojom vašom glupom gestom ukalja , jer taj čovjek i takvi ljudi to nisu zaslužili.
Čast i slava svim poginulim i preminulim Hrvatskim braniteljima, napisao je Ivan Selak na svom facebooku

M.M.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

6 − pet =