Podijeli

Ovih dana obilježavamo mnoge obljetnice iz prve polovice 90-ih zbog čega su, nepravedno, zanemareni uspjesi koje su Hrvatska vojska i policija postizale u proljeće 1992. godine u oslobodilačkim operacijama dubrovačkog zaleđa. U rubrici „Priče ratnika“ danas prenosimo razgovor s ratnim pomoćnikom zapovjednika Specijalne jedinice policije „Grof“ PU Dubrovnik – Hasibom Alibegovićem poznatijim pod ratnim nadimkom „Ale“.

Kao 100% hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata i dalje ste aktivni u promicanju vrijednosti Domovinskog rata kao predsjednik udruge Specijalne jedinice „Grof“ Dubrovnik. Otkuda motivi za aktiviranje i osnivanje udruge?

Svjestan problema s kojima se hrvatski branitelji danas susreću u društvu pokrenuo sam udrugu u Dubrovniku. Ciljeva je mnogo, a svakako bih istaknuo da pomažemo nekadašnjim suborcima u današnjoj borbi s birokracijom za ostvarenje prava koja imaju. Pokušavamo na razne načine vratiti dignitet tim ljudima, a kao jednu od važnijih aktivnosti istaknuo bih kako je Udruga ostvarila suradnju s profesoricama povijesti Tihanom Magaš iz Zadra i Lovorkom Krajnović Tot iz Vukovara s ciljem održavanja edukacija učenika srednjih  škola i zainteresiranih skupina o ulozi SJP „Grof“ u Domovinskom ratu. Kroz radionice i edukaciju učenici će se upoznati s poviješću kraja iz kojeg dolaze i ulozi specijalne policije, ali i ostalih postrojbi u Domovinskom ratu. Cilj nam je i razvijanje i njegovanje kulture sjećanja, ali i prenošenje stečenih znanja, informacija i vještine na druge generacije. Udruga je aktivna i na prikupljanju povijesne građe i izradi monografije o ulozi SJP „Grof“ u Domovinskom ratu.

Kada je rat počeo imali ste tek 19 godina, kako je to izgledalo?

Ja sam iz Bosne, gdje sam rođen, otišao ’87. u Zagreb na Policijski akademiju gdje se u zraku osjećala netrpeljivost između Hrvata i Srba. Kada sam 1990. kao mladi policajac raspoređen u Policijsku upravu Dubrovnik. U Dubrovniku je na neki način situacija prividno bila u redu. Početkom 1991. godine osjećao sam da demokratske promjene neće proći dobro i mirno. Pojedini policajci srpske narodnosti nisu prihvaćali nove simbole i odluke demokratski izabrane hrvatske vlasti. U proljeće 1991. održan je predizborni skup u selu Ivanica, osjećalo se da se nešto mijenja. Tada MUP u Zagrebu donosi odluku o osnivanju Posebnih jedinica policije, pa tako i u Dubrovniku. Tada Posebna jedinica policije Dubrovnik, kasnije poznata pod nazivom Specijalna jedinica policije „Grof“ osnovana je 5. svibnja 1991. i ja sam se odmah stavio na raspolaganje. Baza nam je bila odmaralište „Plat“. Ondje počinje neizvjesno vrijeme kroz koje smo provodili obuku. Prvi zapovjednik nam je bio Mladen Gojun kojeg je nakon mjesec dana zamijenio Ile Topuzović koji se prometnuo u vođu i koji nam je davao samopouzdanje i svu energiju ulagao u to da nas što bolje obuči. Mi smo uglavnom bili prohrvatski nastrojeni mladići koji smo se najprije okupili iz redova djelatne policije i tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, a s vremenom su nam se priključili i mnogi fizički spremni mladići, sportaši koji su podigli postrojbu na jedan viši nivo.

 

 

Kada ste shvatili da počinje rat?

Do jeseni 1991. radili smo uglavnom na zadaćama osiguranja važnijih osoba koje su dolazile u Dubrovnik te osiguranju granica prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U devetom mjesecu 1991. na granici s Crnom Gorom počele su čarke. Istog mjeseca sudjelovali smo i u akcijama zauzimanja objekata JNA na tom području – obavještajnog centra Ruta na Pelješcu, vojnog kompleksa na Orebiću i vojarne Žrnovo na Korčuli. Kada je 1. listopada 1991. počeo opći napad na Dubrovnik počeli su za nas dani pakla iz vedra neba. Po našoj bazi počeli su tuči iz BiH, ali i s ratnih brodova. Mislili su da smo gotovi kroz 3-5 dana. Našli smo se u složenoj situaciji gdje smo napadnuti s kopna, s mora i iz zraka. Našli smo se u situaciji gdje smo malo po malo gubili teren i kupovali vrijeme nadajući se da će međunarodni faktori utjecati na to da se prestane s napadima na Dubrovnik. Međutim svijet je pustio da to prođe, a mi smo krivci što je svijet kad-tad morao reći dosta je.

Koji su za Vas najteži trenuci u obrani Dubrovnika?

Od 8. do 12. studenog imali smo najgori period kada su nam padali položaji već vrlo blizu grada i utvrde Srđ. Poznato je da tko drži Srđ ima Dubrovnik na dlanu. Neprijatelj je došao na Bosanku s istočne strane, a sa sjeverne pred Strinčjeru gdje sam se ja borio i to mi je bio najteži položaj u ratu. U noći s 11. na 12. studenog išli smo na Strinčjeru, a da nismo ni znali tko ga drži i jesu li ga već zauzeli. Na svu sreću nisu bili, jer da su je zauzeli bio bi to teški masakr. U jutarnjim satima zauzeli smo položaj. Odlučio sam koje ćemo strane pokriti i pravac povlačenja. Kada su otkrili da smo tamo nastala je kanonada. Kad netko kaže „palo je 100 granata“, nama je na 10 metara u pola sata palo 100 granata. Svi koji su ratovali na dubrovačkom bojištu znaju da je to pogibeljno jer nemaš zaklon i lakše je stradati od kamenja nego od gelera. Na tom položaju poginuli su dečki iz HOS-a i HRM-a. Odbili smo 3 napada i više nismo mogli pružati otpor te sam zapovjedio povlačenje. Moja skupina izvukla se kroz naše minsko polje prema magistrali. Najgore od svega mi je bilo što nismo uspjeli izvući tijela poginulih suboraca i prijatelja.

Kako nakon toga zadržati moral i nastaviti se odupirati? Koji je faktor odlučio da se Dubrovnik odupre i obrani?

Glavni faktor bio je čovjek, srce, ludost. Borba za svoj život, za druge ljude. Borba za slobodu. Nakon toga već smo se počeli spremati da će doći do uličnih borbi u kojima bismo opet mi bili u prednosti jer što smo mi bili bliže njima nije bilo granatiranja kako oni ne bi tukli po sebi. Tada ipak dolazi do nekakvog primirja i pregovora u kojima oni traže da se povučemo iz utvrde Imperijal na Srđu. To pokazuje da su i oni imali velike gubitke. Tada su naši shvatili da oni nisu zauzeli Srđ te odlaze u tvrđavu Imperijal i utvrđuju se ondje. Kada je počeo najjači napad na Srđ nisam bio u gradu već sam zajedno s nekolicinom suboraca gliserima prebačeni do Stona te smo trebali pomoći u osnivanju pukovnije Kralj Tomislav koja se osnivala u Vrgorcu pod vodstvom Mate Šarlije „Daidže“. To sve se odigralo temeljem zapovjedi Kreše Mandića koji je u kolovozu bio zamijenio zapovjednika Topuzovića. Kada smo se na naše inzistiranje vratili u Dubrovnik došlo je do ponovnog postavljanja Ileta Topuzovića za zapovjednika, a ja sam imenovan njegovim pomoćnikom.

Ovih dana prisjećamo se oslobodilačkih akcija i operacija na dubrovačkom ratištu u kojima ste sudjelovali kao pripadnik Specijalne jedinice policije „Grof“.

Naša postrojba imala je tri grupe. Kada smo krenuli iz grada, moja je grupa bila zadužena za čuvanje baze. Tog 26. svibnja 1992. godine jedna je grupa ušla u Mokošicu, a druga u Komolac. Bio sam tužan što sam morao ostati u bazi, ali i sretan jer smo napokon krenuli. Tu moram istaknuti i činjenicu da nam je pomoć pružila Specijalna jedinica policije „Ajkule“ iz Rijeke. Oni su u grad došli 13. ožujka 1992. prevođeni Marinom Jakominićem kao osiguranje Josipa Kukuljana koji je postao načelnik PU Dubrovnik. Došlo je njih pedesetak i oni su s nama išli u oslobodilačke akcije. Ja sam se uključio 27. svibnja kada moja grupa ulazi u Orašac te pretresamo okolno područje i vršimo osiguranje oslobođenih područja.

Uskoro je uslijedilo oslobađanje šireg područja oko položaja Golubov kamen. Po čemu se on isticao i zašto je bio bitan?

Magistrala je prije išla kroz Komolac i Mokošicu i to je bila veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Iznad Rijeke dubrovačke bio je od 1. listopada 1991. postavljen mitraljez kojim su oni praktički držali Dubrovnik blokiranim. Iako je taj položaj Golubov kamen na području Bosne i Hercegovine ta činjenica dala nam je legitimitet da uđemo u oslobađanje tog područja. Osvajanje Golubova kamena samo po sebi ne znači ništa jer je to brisani prostor i položaj koji je nemoguće držati ako nemate zaleđe. Dobili smo zapovijed da iz tog razloga oslobodimo sela Kalađurđevići i Vukovići.

U tim ste akcijama teško ranjeni. Možete li nam opisati okolnosti Vašeg ranjavanja?

Dio Specijalne jedinice policije „Grof“ koji sam vodio je zajedno s dijelom 163. brigade Hrvatske vojske koje je vodio pokojni Miki Volarević došao 28. svibnja u Osojnik, dobili smo kartu, teren nam je bio nepoznat, prvi puta smo se u ratu našli u tako složenoj situaciji. Euforiju je trebalo stišati, dečke je trebalo smiriti. Krenuli smo idućeg dana, 29. svibnja, moji dečki prvi, a bokove su nam štitili momci iz 163. brigade. Kamen, krš i makija je bio pravac po kojem smo napredovali sporije nego pomoćne snage koje su išle po cesti i bilo je vrlo teško to koordinirati. Morali smo se zaustaviti i usuglasili o tome kako ćemo dalje. Spojili smo se skupa i krenuli dalje. Kada smo došli do prve barikade shvatili smo da smo im blizu. Dan je završio minobacačkim „pripetavanjem“ s jedne i s druge strane. Prenoćili smo i nastavili napredovanje idućeg dana, 30. svibnja, prema selu Kalađurđevići. Mi iz specijalne smo išli prvi naprijed. U jednom trenutku našao sam se na čistini pod vatrom snajpera. U prvi mah mislio sam da mi se pričinilo. Na drugi šištanj metka sam se sledio i shvatio sam što se događa. Dok sam bježao osjetio sam još par hitaca oko sebe i dok nisam došao u zaklon meni je to trajalo kao cijela vječnost. Kada sam se sakrio iza jednog suhozida stavio sam kacigu na štap i podigao je te je opet počeo djelovati snajper. Nastavio sam dalje puzeći i spojio se sa svojim dečkima te ih pokušao uvezati kako bi utvrdili liniju, a trebali smo se i popuniti sa streljivom. U toj akciji zarobili smo tenk koji njihova vojska nije uspjela izvući i ostala su im dva kamiona 110. Nisu to uspjeli izvući jer smo im na cesti minobacačkom vatrom onesposobili „samohotku“ koja je blokirala cestu. Dok je kamion sa streljivom dolazio prema nama, na nas je otvorena rafalna paljba. Ja sam prvi put u ratu nosio pancirku koja mi je bila zaštita sprijeda. Bacio sam se na tlo, ali sam htio vozaču kamiona dati znak da se zaustavi i da ne dolazi. U tom okretaju osjetio sam toplinu i počeo sam se gubiti, u jednom trenutku nisam jasno vidio i čuo jasno. Kada su mi se ti osjeti vratili shvatio sam da sam nepokretan. Suborci su me ubacili u taj kamion, vozač je vožnjom u nazad uspio izvući me i vozili su me do Osojnika gdje sam prebačen nekakav mali Renault 5. Cijelo vrijeme bio sam pri svijesti i dečki su me hrabrili. Stigli smo do Mokošice i gliserom u Dubrovnik gdje sam pred bolnicom pao u komu. Htio sam izdržati pri svijesti samo da doktore zamolim da mi ne odsjeku noge no nisam izdržao. Na sreću preživio sam i nisu mi odrezali noge.

Poruka mladima za kraj?

Mladi moraju ulagati i vjerovati u sebe i uključivati se u društvo baš poput tebe koji se boriš za promicanje istine. Samo na taj način moći će pomoći i drugima. Nitko Vama mladima neće pokloniti nešto za što se sami ne izborite. Mi smo svojim golim životima ostvarili stoljetni hrvatski san, mi smo na neki način omogućili demokraciju i da čovjek može izraziti slobodno svoj stav. Sada Vi mladi ne smijete ostati pasivni već trebate biti aktivni i to iskoristiti za dobrobit cijelog društva.

O autoru

Borna Marinić

Borna Marinić

Magistar povijesti, Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji. Autor je nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Urednik je portala Braniteljski.hr te Facebook stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, također uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

10 + sedamnaest =