Podijeli

Kako lijepo zvuče riječi našeg Imoćanca Bariše Marevića: “Istina i samo istina”

Na današnji dan 1990.-te:

Dana 20/21. 08. 1990. godine u 21,00 sati u stanici milicije u Drnišu bilo je okupljeno oko 70 ljudi u uniformama (rezervnog i aktivnog sastava).
Oformljen je štab na čelu sa Antom Bujasom sekretarom SUP-a Šibenik, Nikolom Vukošićem komandirom SUP-a Šibenik, Perica Zoranom načelnikom Stanice javne sigurnosti Drniša, Grubac Mićom i Lukavac Milanom, te komandirima odelenja Stojaković Gojkom, Rajić Dragom i Pletković M.
U svakom odelenju bilo je po 6 Drnišana i 4 Šibenčana.
Na sastanku štaba Bujas govori: “drugovi objavljeno je i to je bilo na trećem dnevniku da je uhapšen Jovan Rašković te da je do sada najvjerojatnije uhapšen i Milan Babić. Predsedništvo Jugoslavije je donijelo odluku da se ova aktivnost u Kninu stavlja van zakona te da je naloženo snagama JNA i policije da te grupe razoruža i uništi jer vam ne treba govoriti šta to znači kad je nešto ili netko van zakona, jer vam je poznato da se te grupe sada smatraju bandom. Drugovi iz Knina iz naših redova koji su se odmetnuli bit će suđeni na veleizdaju“.
Nakon ovog dat je nalog da se pristupi planu rada i da je pokret iz Drniša u 22 sata. Jedan od naših, ne znam koji je bio iz štaba, zamolio je Bujasa da odustane od akcije jer da ima i drugih načina da se izvrši zadatak jer da će biti opšti masakr i da se niko živ neće vratiti.
Bujas je na to rekao: “ to je naredba ministra Boljkovca, te da se zadatak izvršiti mora jer pored nas postoje druge jedinice koje trebaju izvršiti istovremeni napad te da su sa njima izgubili i svaku vezu oni trebaju krenuti iz Sinja i da više ne možemo odustati od zadatka “.
Za ovo vrijeme Perica Zoran, načelnik u Drnišu i Vukošić Nikola inzistiraju da se ići mora i da odustajanja nema.
Plan napada na Klanac je bio sledeći:
Komandir jednog odelenja, takozvano lijevo krilo, dobio je zadatak da preko Orašnice i Bora na Jelića Ogradu dođe na što bliže odstojanje od grupe na straži i da blokira taj dio da iz Klanca nitko ne može izaći.
Drugo odelenje, takozvano desno krilo, je dobilo zadatak da preko Draga i Ožegovića dođe sa desne strane barikade sa istim zadatkom. Centar odnosno treće odeljenje ima zadatak da udari prugom sa robelom i oklopnim vozilom na barikadu, da bace suzavac i nastoje zarobiti par ljudi sa barikade i ponovljeno, na kraju, da se sva sredstva mogu upotrebiti, jer se radi o bandi.
Nakon dogovora u štabu silazimo u salu gdje Bujas sopštava sedamdesetorici ljudi ponavljajući dio razgovora koji je rekao u štabu i rekavši im za Raškovića i Babića. Na to je dobar dio ljudi reagovao da to nije istina, nakon čega dolazi do meteža milicije i rezervnog sastava među kojima su i Srbi i Hrvati i u uglavnom svi su protestvovali.
Na to je Vukošić Nikola saopštio da tko se ne osjeća sposobnim za izvršenje zadatka da baci oružje.
U tom momentu u salu ulazi i staje na ulazu načelnik Perica Zoran sa automatskom puškom zauzevši stav za pucanje i počeo galamiti. U istom momentu je dobar dio ljudi krenuo na njega, među kojima je bilo i Hrvata. Najbliži njemu mislim da je bio Lukavac, te mu sklonio cijev da nije okrenuta u ljude i promjenio stražu koja je osiguravala zgradu, a Perica je sa oružjem pobjegao. U tom momentu na vrata je uletio milicioner, ne znam mu ime i rekao “ljudi eno Matesija na vratima s puškomitraljezom pobit će nas“. Ne znam tačno u onom metežu, ali mislim da je Lukavac sa stražom istog onemogućio, nakon čega su se ljudi počeli umirivati, dok je rezervni sastav već bacio oružje i otišao kući. Aktivni dio milicionera uzeo je oružje i ostao radi odbrane.
Nakon svega ovoga u salu se vratio Bujas i saopštio nam: “ ko želi može ostati u službi “ i nakon jednog sata, tačnije noću oko 02 sata, otišao za Šibenik.
Matesi je sutradan priznao nekim ljudima da je njemu i još nekima dao zadatak Perica Zoran, načelnik stanice u Drnišu, da od noćas ubiju neke ljude. Napomena: Bujas Ante, sekretar SUP-a Šibenik te stanice milicije Drniš i Knin Vukušić Nikola, komandir SUP-a Šibenik.[1]
Dana 20. kolovoza 1990. akciju MUP-a trebala je provesti Policijska postaja iz Drniša, zatim specijalna policija iz Zagreba pod zapovjedništvom Marka Lukića i Policijska postaja Sinj pod zapovjedništvom Ivice Romca iz pravca Vrlike.
O događajima pripadnik Policijske postaje Imotski Bariša Marević je izjavio slijedeće: „Dana, 17. 08. 1990. god. u PP Imotski mene i policajca MILU BUNOZU (iz Radišića, općina Ljubuški – BiH) poziva pomoćnik načelnika i priopćava nam: Momci zvali su iz Splita, ima problema prema Kninu. Traže dva NAŠA, dobra momka. Kući po svu opremu (dakle dugo oružje, municiju) idete za Sinj – Vrliku. Velim ja Bunozi, nije dobro, brate…rat je pred vratima, miriše mi na barut, ne damo se jedan na drugog, tako i bi…
Odmah smo kompletirali opremu (imao sam ženu i kćerku od 2,5 godine, a supruga je bila u 9 mjesecu trudnoće s drugim djetetom). Dolazim u PP Sinj, miris baruta u zraku, postaja blokirana, na način, da je osiguravaju dva policajca s dugim oružjem, na ulasku u PP Sinj mitraljesko gnijezdo, stavljamo se na raspolaganje PP Sinj. Smještaju nas u podrum, daju popunu duple municije, nešto šatorski krila, čekamo kolegu iz ST. Isti dan nas upućivaju u Vrliku, koja je oko 25 km od Sinja u pravcu Knina.
Govorim Bunozi: Čudno se nešto osjeća u zraku (imamo strah – naravno ali i neki ponos u sebi…..pa brate, prvi smo DRŽAVA SE KUJE). Ostajemo jedan uz drugoga i biramo društvo- od prije sam imao indicije da u PP Sinj ima dosta Srba-policajaca. Uspjeli smo skupit nekog policajca iz PP Sinj (mislim da je bio Petričević…..op. bio je poslije ranjen u Kijevu) da nam kaže tko je Srbin a tko je naš (Imotski posla, snalažljivost).
Dolaskom u Vrliku, smještaju nas u neku staru kino salu (prostorija ogromna, porušena), spavamo na podu, dobivamo pancir košulje, šljemove zelene boje – BEZ OBILJEŽJA (ovo navodim iz razloga što je bitno, tada bez zvijezde na glavi – koja je još po važećem pravilniku bila sastavni dio odore policajaca u RH-a.
Mene stavljaju na punkt u pravcu hrvatskog sela JEŽEVIĆ (Lelasova glavica), Bunozu na vrh Vrličke tvrđave-osmatračnica. Vrlika, mjesto malo, mnogo ljudi, ali je velika napetost u zraku (znalo se da je postotak stanovništva oko 5o : 50, dakle pola hrvata pola srba). Tu nas je po mojoj procjeni što s policijom iz Sinja, što od Splita (druge postaje) oko 70-80. Zapovjednik postaje je neki Romac, a od domaćih policajaca najljubazniji je izvjesni Srbin, STOJIĆ (koji gle čuda, ne tako davno osvani na listi suradnika KOS-a, a koji je gle još većeg čuda u akciji OLUJE, meni bio zapovjednik u Policijskoj postaji Donji Lapac, ulizica, poltron). Hranimo se u restoranu Dalme, u samom mjestu gdje je neki restoran s kuglanom. Među nama se šuška kako tu rade 2-3 kuharice srpske nacionalnosti, koje stanuju negdje prema KNINU, što je bitno, jer su mogle sve prenijeti svojima – a jesu: koliko nas tu ima, sastav naoružanja i sve drugo……a ne da tadašnji SRPSKI RADIO (kojeg smo slušali) svako 30 minuta javlja, kako je u Vrliku stigla elitna ustaška postrojba iz Australije, kako su to koljači, koji spavaju na stablima, pod vodom……i da prijeti izgon poštenom, ispaćenom srpskom narodu……SRPSKA POSLA, CIGANSKA PROPAGANDA, a ja u životu nisam imao putovnice.
Dolazi do gužve, nešto se šuška, kao svagdje i svaki putkad se nešto sprema. Saznajemo ići će se na probijanje barikada…..BOŽE, pitam se dali je stvarno rat tu, a žena a djeca, drugo koje se nije ni rodilo. Moram navesti da punkt prema Ježeviću vodim ja a imam 7 momaka (dika i ponos je pok. Neven Mustapić iz Opuzena, poslije poginuo-policajac specijalac. Malo sam sreo ljudi koji su sa 20 godina života volili HRVATSKU) svaki naš dolazak na punkt, pokojni Neven bi klekao na zemlju i ljubio HRVATSKU zemlju, tko bi rekao, Bog mu dao pokoj duši. Velim, imam 7 momaka, svi su se izjasnili da su Hrvati, to sam otvoreno pitao, Bože moj, jer sam se bojao, osim nekog manjeg iz Splita, slavonac……kao muca, ja sam jugoslaven. Vičem Nevenu Mustapiću da mu oduzme oružje, a da on nije zucnuo šefovima, što je i poštivao. Poslije mi je rekao da je iz mješovitog braka i da je spreman braniti Hrvatsku. Kad se krenulo u akciju razbijanja barikada, dakle u strelce po 3 u pravcu Knina, s duplom municijom,. Cestom je išlo naše službeno – transporter auto. Izdata je zapovijed da se ne puca, da se ne daj Bože prolije krv (sezona, zbog svijeta….), ej čovječe koji strah, ali i ponos. JAČI JE STRAH, treba priznati. Nešto je krenulo kako se nije predvidilo. Srbi nisu nasjeli na naš “PREPAD“, zapucali su, vjerojatno i oni iz straha ili tko zna zašto. Akcija je obustavljena i vraćeni smo na početne položaje u Vrliku.
Naš daljnji posao je bio uspostava punkta u mjestu Vrlika (mitraljesko gnijezdo, osmatračnica na tvrđavi i dr.), a kao problem barikada će se riješiti na višem nivou-politički.
Svaki dan iz pravca Knina u Vrliku s nekim ofucanim Renaultom 4 prolazi Milan Babić (poslije osumnjičenim pred Haškim sudom, pazi sada i predsjednik Vlade tzv. SAO Krajine) doktor stomatolog, sa starim socijalnim naočalama na sebi. Znam da je tada on bio zastupnik u Saboru RH (bio je dr. ustroj, bila su tri vijeća, vijeće općina, udruženog rada i društveno političko vijeće). Velim Bunozi i pok. Nevenu Mustapiću, a znali smo da je prepotentan (navodno ima kuću u Vrlici ili je vršio pregovore-đavo bi ga znao) ajmo da ga malo čačkamo, provociramo. Naravno, mi njega zaustavimo, onako naoružani do zuba sa pancirkama, šljemom. Momčino van iz auta. Viče on: Ja sam Babić, zastupnik u Saboru. Mi jedan drugom mig (stare policijske fore) i bum tres, nađe se Babić na asfaltu. Odmah zovemo dežurnog kao nije nam stao i čudno se ponašao.
Babić dobije po glavi od hrvatskih redarstvenika već 90.-te godine, a da čudo bude veće tip je bio predsjednik svih četnika u SAO Krajini. Sad mi recite koliko je naših momaka ako ništa drugo dobro oladilo I TO GLAVOM I BRADOM-GLAVNOG ČETNIKA. Lijep i ponosan doživljaj-ZAR NE?
Ovom prigodom, moram navesti po meni najljepši doživljaj s tih prvih barikada. Mislim da smo tu bili već 6-8 dana. Moj punkt je uz cestu, pa Bože, tko ponosniji od nas. Popodne je, mi smo na brijegu, vjetar piri (mi vidimo sa našeg punkta, u pravcu Knina oko 500-600 metara četnički punkt) nama na punkt dolazi 5-6 djece u narodnim nošnjama (a vrlička narodna nošnja je prebogata, krasna) i troje odrasli ljudi. Kažu da su iz Lelasa, Ježević (hrvatska sela). Pazi, nose nam darove, kolače i pečenu kokoš ispod peke. Govore moramo nahraniti naše čuvare, redarstvenike, čuvate nas. Bože moj lijepe li djece u narodnim nošnjama, curice i momci od 10-12 godina, ko iz bajke. Nitko sretniji od nas[2].“
O događajima Ivica Romac je izjavio slijedeće:
„Navečer 20. kolovoza, u 22 sata, I. Romac je u Civljanima zahtijevao da se uklone barikade i povuku seoske straže iz Civljana pozivajući se na nalog iz MUP-a. Kad su lokalni Srbi to odbili, I. Romac je sa svojim policajcima jednostavno maknuo barikade.
Međutim, nakon što su u Civljanima uklonili barikade, za I. Romca je uslijedio šok. Javljeno mu je da je akcija propala i da je ostao sam. Drniška “milicija“ bacila je oružje i gotovo je došlo do sukoba među njima jer je bilo puno Srba, odložili su oružje i javno se pohvalili da su “spriječili građanski rat “.
Marko Lukić se sa svojim specijalcima povukao jer je procjenio da neće moći izvršiti zadatak, što mi je naknadno ispričao nekoliko puta. Nakon toga je Romcu iz Zagreba javljeno da se vrati u Vrliku, jer je ostao sam.
Međutim, u trenutku kad su se počeli povlačiti, na tridesetak Romčevih policajaca zapucano je sa svih strana. Tukli su rafali. Sreća je što smo se vraćali bez upaljenih svjetala na autobusu i džipu. Nitko nije poginuo. Dok smo se povlačili, čuli smo iz Civljana povike:
“Zaokruži“! „Okolovi…“ Poslije su se Vrličani šalili na račun takvih povika.
Toga dana, MIG-ovi JNA prizemljili su helikoptere MUP-a koji su također trebali biti u funkciji uspostavljanja pravnog poretka. Sat vremena nakon što su se vratili iz Civljana u Vrliku, Milan Babić je dodatno želio priprijetiti hrvatskim mupovcima.
– Nazvali su me s Pekca, naše kontrolne točke, i rekli da Milan Babić, tada bog i batina, hoće razgovarati sa mnom. Našli smo se u Pekcu, gdje je skretanje za Kosore. S njim je došao jedan čuvar naoružan puškom. Veli meni Babić da smo upali na teritorij Srpske Krajine i da oni to ne dopuštaju… “Ako postavite barikadu, dolazim isti trenutak jer je ovo slobodna hrvatska država. I to će tako biti“, odbrusio je Romac Babiću.“[3]
Bilješke:
[1] Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.) Zagreb 2007. Dokument 16., str. 47, 48, 49.
[2] Bariša Marević, sjećanja: Istina, i samo istina o Domovinskom ratu. Prve četničke barikade, kolovoz 1990., učešće u legalnim oružanim formacijama MUP-a RH, na “razbijanju“ istih. Preslika dokumenta u posjedu autora.
[3]U pripremi za akciju dana 19. 08. 1990. ispred Policijske stanice Sinj bio je nazočan kapetan Petar Živanović (obavještajac JNA u kasrani “Prvi Splitski Partizanski Odred) u društvu sa Mladenim Stojićem. https://www.vecernji.hr/premium/ivica-romac-mi-smo-prvi-stavili-hrvatski-grb-1027230www.vecernji.hr,ovo je samo jedan dio – isječak iz Knjige DOKUMENNTI 1990.-1991.autora-

-Autor / Brigadir u miru Branimir Petričević


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 × jedan =