Mario Filipi NEKIMA BI BILO ZABAVNO DA OSIM RUKE I NOGE NEMAM NI MIROVINU!

To što hrvatski branitelji, osobito dragovoljci dolaze u socijalu je najveći zločin nakon četničkih zločina. Počinile su ga doslovno sve vlade do sada, bez iznimke...

Imali su u planu promijeniti Ustav u kojemu bi „antifašisti“ postali glavni, a onda bi nas ponovo uvalili u bratski regionski medvjeđi zagrljaj „komšija“. Time bi Domovinski rat bio potpuno poništen i mi bi u povijest ušli kao još jedni hrvatski „luzeri“.
Podijeli
  • 259
  •  
  •  
  •  
  •  
    259
    Shares

Mario Filipi je jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u koji se, kao vrhunski novinar i fotoreporter, dragovoljno uključio sredinom 1991. Iz tada „mirnog“ Zagreba otišao je u Slavoniju. Nije ni slutio da će se vratiti kao teški ratni vojni invalid. Naime, 13. listopada 1991. tenkovska granata zločinačke JNA odnijela mu je ruku i nogu!

Mario Filipi

Ali, nakon niza zdravstvenih problema (od operacije do operacije, i tome slično!) ni jednog se trenutka nije predao, tako da može biti primjer  mnogima i u mnogo čemu. I dalje piše, objavljuje knjige, od reportaža do poezije, zajedno s obitelji obrađuje voćnjak, pliva (dva puta je želio preplivati i La Manche!), glumi u jednoj monodrami, a uspješno i – pjeva! Na sve to čovjek može  samo reći: gospodine Mario, svaka vam čast! Nu, kad smo ga na početku razgovora pitali –  kad bi trebao opisati sebe što bi naglasio, odgovorio je:

• Da parafraziram Platona – volim Hrvatsku, ali još više volim istinu. Istina oslobađa, jer dolazi od Isusa, Oca istine. Tko laže, služi sotoni, ocu laži. Ja se trudim služiti Isusu.

• Što vas je ponukalo da krenete u hrvatski obrambeni Domovinski rat?

• Na početku rata radio sam lokalne novine u KBC Zagreb. Svakog dana s užasom sam gledao kako helikopteri dovoze ranjene mladiće. Neki su mi po godinama mogli biti sinovi. Dečki u punoj snazi, puni života, a dolaze na nosilima, zatvorenih očiju, u komi ili anesteziji i voze ih na kirurgiju. Zapitao sam se: „Zar ćeš ti prespavati rat a tako lijepi mladi dečki stradavaju?“ Tada sam donio odluku i otišao na istočni prag Domovine – na osječko ratište, a kasnije i drugdje.

Kako ste i gdje nastradali, odnosno postali teški vojni ratni invalid?

Bilo je to 13. listopada 1991. godine otprilike na pola puta između Vinkovaca i Vukovara. U Nuštru sam se priključio specijalcima iz Lučkog i Slavonskog Broda i krenuli smo u nedjeljno jutro iz Nuštra prema Marincima. Ideja mi je bila da se zajedno s dečkima probijem u Vukovar i tamo snimam, fotografiram sve što je bitno da istina pobijedi. Na visoravni između ta dva sela stali smo zbog neprijateljske vatre.

Bio sam u jarku pokraj ceste zajedno s ostalima. U jarku nas nikakvim oružjem nisu mogli izravno pogoditi. Kobnu pogrešku smo učinili jer nismo gledali što je iza nas. Tamo je bilo drveće. Srpski tenkovski strijelci su primijenili poznato pravilo: Ako ne možeš neprijatelja pogoditi izravno, ciljaj neki predmet koji je iznad njega. Oni su pogađali drveće, a geleri su po nama padali poput kiše.

Oko mene je bilo šest mrtvih mladića – tri iz Lučkog i tri iz Broda. Tog dana nešto dalje od tog mjesta poginula su još trojica. Mislim da mi je isti geler otkinuo ruku i zdrobio nogu ispod koljena, jer sam klečeći na jednom koljenu držao kameru. Pogodili su me i drugi geleri, ali bez posljedica.

Spasili su me legendarni zapovjednik Brođana Šima Đamić i njegovi dečki koji su me dovukli do sanitetskog vozila i potom u Nuštar. Izgledalo je da ne ću preživjeti jer mi je iscurila gotovo sva krv. Ali srce nije stalo – malo Božjom voljom, a malo i zbog jakih treninga veslanja kojima sam u mladosti ojačao srce.

Kada je postalo jasno da nisam mrtav, vozili su me najprije u Đakovo, zatim u Slavonski Brod i na posljetku u grad Wiener Neustadt blizu Beča. Zanimljivo je da u mojoj medicinskoj dokumentaciji piše tko mi je u Đakovu dao krv. Bili su to Mirko Beribak i Mirko Zagoda. Možda mi je baš njihova krv spasila život. Nikada te ljude nisam upoznao, pa im barem ovom prigodom zahvaljujem. Možda se dogodi da to i oni pročitaju.

• Relativno mnogi pričaju o privilegijama tih i takvih ljudi…

Nedavno mi je jedan „prijatelj“ prilikom proslave 50. obljetnice mature rekao: „Tebi je dobro jer ti je tvoja borba dala…“ Na to sam ja skinuo „ruku“ i pokazavši mu moj bataljak rekao sam: „To mi je moja borba dala. Ako želiš, skinut ću ti i „nogu“. Možda bi bilo zabavno da nemam ni mirovinu, pa da pred crkvama vičem: „Udijelite ratnom vojnom invalidu!“ Nekima bi to bio užitak vidjeti. Ali to nam je realnost. Mi smo narod ekstrema i apsurda.

• Tko je kriv što su hrvatski branitelji stigli do dna, poglavito oni koje ni metak nije okrznuo?

To što hrvatski branitelji, osobito dragovoljci dolaze u socijalu je najveći zločin nakon četničkih zločina. Počinile su ga doslovno sve vlade do sada, bez iznimke. Ne znam koliko se je njihov život promijenio nakon najnovijeg Zakona o braniteljima, ali mislim da je to samo kozmetika. Oni su trebali imati prednost pri zapošljavanju, kod natječaja za rukovodeća mjesta, oni najobrazovaniji i za ulazak u HAZU.

Ako su umjetnici, trebali su imati prednost u galerijama, koncertnim dvoranama i drugdje, a također i njihova djeca. Moja djeca npr. nemaju nikakva prava. To što im je otac branitelj, dragovoljac i invalid još im je i na štetu. Mojoj kćerki je jedan „poslodavac“ rekao: „Tvoj stari ima para“ i na posao je primio jednu djevojku iz – Novog Sada. Ti ljudi su trebali biti elita, jer nema veće elite od onih koji su svojom žrtvom udahnuli život državi.

• I vi ste bili jedan od „šatoraša“, za koje je bivši ministar branitelja Matić rekao da su „teroristi“…

O tom čovjeku nema smisla trošiti riječi. Gdje god je mogao, naškodio je braniteljima. Ali on je i tada bio „sitna riba“. Njegovi ekscesi bili su samo povod. Na vlasti su bili ljudi koji su Hrvatsku vodili ravno u ponor. „Skompali“ su se Britancima, najvećim neprijateljima bilo kakve Hrvatske.

Imali su u planu promijeniti Ustav u kojemu bi „antifašisti“ postali glavni, a onda bi nas ponovo uvalili u bratski regionski medvjeđi zagrljaj „komšija“. Time bi Domovinski rat bio potpuno poništen i mi bi u povijest ušli kao još jedni hrvatski „luzeri“. Iako se i danas Domovinski rat često omalovažava, imamo barem kakvu-takvu državu u kojoj se možemo boriti za istinu. A moglo nam se je dogoditi isto što i našim predcima koji su zbog istine odlazili na Goli otok ili na onaj svijet.

• Odakle vam snaga da idete dalje i samo dalje?

• Nešto je stvar genetike. Takva mi je narav. Kada primijetim laž koja ponižava moj ili neki drugi narod, ne mirujem dok ne učinim sve što mogu da istina pobijedi. Pa i ta osobina je Božji dar. Ali citirati ću popularnog propovjednika fra Ivu Pavića. On je rekao: „Dok šutiš, ti si slab jer ovisiš o sebi. Ali kad počneš naviještati evanđelje, Duh Sveti staje uz tebe i postaješ jak“. Gdje god mogu slavim Isusa i energija mi se vraća.

• Kao teški invalid željeli ste preplivati i La Manche. Je li bi to više ikada ponovili?

• Pokušao sam dva puta. Prvi put sam došao do polovice, drugi put do dvije trećine. Da bih pokušao treći put, morao bih cijelu godinu posvetiti pripremama i još k tome imati dobru logistiku. Ali imam 68 punih godina. Kada bih uspješno preplivao, bio bih najstariji ikad. Dakle šanse su samo teoretske. Ali srce me vuče, to je istina.

• Sada ste se „prebacili“ i u glumce. Kako to?

• To u početku nije bila moja ideja, nego je glumac koji je tada bio ravnatelj „Gavelle“ Boris Svrtan želio raditi nešto na temu priče o braniteljima. Ponudio sam svoju priču koja mu se je sviđala, a sviđala mu se je i moja izvedba. To me je ohrabrilo pa sam počeo žestoko vježbati da uhodam  glumački nastup. Sada imam priču hrvatskog branitelja, nešto izmijenjenu u odnosu na onu na početku i idem s njome u javnost, pa kako Bog da.

• Je li to ta Hrvatska za koju ste dali svoje zdravlje?

• Kada biste pitali bilo kojeg branitelja, ni jedan ne bi odgovorio potvrdno, pa tako ni ja. Pogriješili smo politički, jer nismo domoljubnoj strani Hrvatske osigurali dominantan politički položaj, pa nam i sada „jugoslaveni“, pa čak i četnici drmaju državom. Ali to je život. Važno je imati državu. Kad ju imaš, ako i nije dobra, možeš ju popravljati, ako treba i uz pomoć šatora. Ali ako ju nemaš, onda ništa ne možeš popraviti.

• I na kraju: kakva je uloga i značaj bila novinara u Domovinskome ratu?

• Ako govorimo o novinarima kao profesiji, njihova uloga je kao i u svakom drugom ratu ili nekom drugom zanimljivom događaju. Ali oni čija je misija bila otkrivanje istine iznutra, iz centra događanja, to je nešto sasvim drugo. Npr. ono što su napravili Ivan Pandža Orkan i Pavle Vranicani s filmovima „Komšije“ 1 i 2 je istinska borba za istinu. Da oni to nisu učinili, ne bi bilo materijalnih dokaza da je srpska vojska tenkovima zgazila svoje civilne izbjeglice.

Ja sam uvijek želio biti s prijateljima u centru zbivanja, dakle ne više novinar nego vojnik s kamerom. Meni se je urezalo u sjećanje selo Donji Bogićevci kod Nove Gradiške s pretežito srpskim pučanstvom. Kontrolu u selu je imala naša vojska odnosno tada garda (ZNG), a Srbi su ostali u kućama i nisu se bojali.

A onda je došao tenkovski napad jugovojske. Zapaljivim granatama s daljine od oko 1 km spaljivali su kuću po kuću. Sljedeće jutro haubicama su pogodili tri puta srpsku pravoslavnu crkvu u pročelje. Da nije u selu bilo moje kamere, ispalo bi da su selo spalili „ustaše“ i još oštetili crkvu. To je primjer borbe za istinu.

Takvih ljudi ima još mnogo, tako da nije moguće tek tako lagati o Hrvatima. Imamo dokaze. Uostalom, i Vi ste napisali mnogo knjiga u kojima ste se borili za istinu. Mi smo dakle i u miru borci u istom rovu, rame uz rame.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ


Podijeli
  • 259
  •  
  •  
  •  
  •  
    259
    Shares

11 KOMENTARI

  1. Marko što ti mene nasmija hahaha.Imali smo odmaralište u Baškom polju pa ga prodali.Hotel Biikovka takiđer i da nenabraja.Ljetovati mogu samo četnici pogotovo na Brijunima Šerbedžija itd.Da bi jakjetovao na moru 10 dana meni treba minimalno 2 tisuće eura.More je za guzičare i ostala podguzna gospida ini mogu jer za njih je džabalesku

  2. Svi branitelji i posebno dragovoljci te obitelj poginulih moraju od drzave dobiti, ako ne vile onda bar lijepe bungalove na moru i na planini kao zaslugu sto su bili spremni poginuti za slobodu hrvatske nam domovine !!!

    • Ja se sa tobom slazem SAMO TI TO SVE PLATI ,Branitelji su se trebali dignit protiv sustava ,lopovluka ,profiterstva lazni boracki imirovina korupcije i pljacke ako su volili i ginuli za ovu drzavu ,ali su se mnogi prodali tin udruga,a oni 3000 tisuce sto su si oduzeli zivote upitaj se markane zbog koga i cega , ZNA SE ADZSDP KOALICIJA ,E MOJ NARODE STO SUTIS 25 GODINA ,

  3. POSTENIN I Ii stvarnin invalidima je pomoc neophodna ,a za lazne napravite postrojavanje par dana Marijo i svak od vas ce vidit ko je u ratu bio ,onaj ko nije izbacite ga oduzmite mirovinu i javno objavite ,i sa tim bi sve bilo cisto i transparentno ,a ovako VISE PRVOBORACA NEGO CRNOGORACA A SISTEM SE URUSAVA ,ZATO AKO VOLITE DOMOVINU POKRENITE TO STO PRIJE JER JE PARAZITI NAGRIZAJU ,

    • Gosp. Baliban. I ja sam bivsi Dragovoljac i kao takav mogu samo jedno reci.: Ne serite vise i ne kukajte. Svi vi znate susjede, rodbinu ili znance koji nisu dana rata vidili a danas su oni HRVI ili Branitelji sa mirovinama koje nisu ni zasluzili. Zasto ih ne prijavite, ne sankcionirate i ne kaznite pa se nece bez veze poistovjecivati oni sa stvarnim braniteljima koji jesu i zasluzuju sve beneficije koje im pripadaju. Dok god to ne napravite, ja vas necu vise ni kao suborce ni kao ljude postivati. Gledam kako se ovdje ljutite na srbe, cetnike i ostale a stvarni su vam neprijatelji Hrvati. Oni oko vas.

    • Zlatko Baliban kretenčino jedna retardirana, ja sam ih prijavljiva od 1995 ali nikad nikome nista nije bilo. Cak san prijavio i svogg bivseg zapovjednika ali zakurac. Jos mi se smiju u facu. A ti idi u apoteku, uzmi nesto na moj račun… ja častim.
      Nikad od Hrvatske nisam nista uzeo niti sam trazio.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × 3 =