Podijeli

Lojzo Buturac O DJEČJEM PRIHVATILIŠTU U SISKU 1942. GODINE

IZVOR: .http://sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/ AUTOR: Lojzo Buturac

UDK 343.819.5-053.2 (497.5 Sisak) “1942”

Stručni članak Lojzo Buturac

O Dječjem prihvatilištu u Sisku 1942.godine

Sažetak

O ratnim logorima u Hrvatskoj, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, godinama su se iznosile stravične priče, a naročito o dječjim logorima u Jastrebarskom i Sisku. Izmišljale su se laži da su u Jastrebarskom časne sestre ubijale djecu, a da se masovno ubijalo i u Sisku. Tek nakon što je komunizam sišao s vlasti, može se o tim logorima ili prihvatilištima govoriti realno i istinito. Što se tiče Doma, a ne logora, za ratnu siročad u Jastrebarskom, već su javno opovrgnute sve ranije iznošene neistine i laži. U ovom uradku pisac pokušava bar djelomično iznijeti istinu o ratnoj siročadi, koja se 1942. godine zatekla u Sisku.

Prihvatilište za djecu u Sisku

U Sisku je 3. kolovoza 1942. godine službeno osnovano “Prihvatilište za djecu izbjeglica”. Postoji podatak da je već u srpnju 1942. dopremljeno u Sisak oko 3.000 djece od 4 do 10 godina starosti i smješteno u popularno nazvanom “Logoru za kozaračku djecu”. Naime, u proljeće 1942. godine, njemačka vojska je poduzela veliki vojni podhvat na području podkozarja i Kozare u Bosni. Tamošnja partizanska vlast donijela je nepromišljenu i nehumanu odluku da se s partizanima na Kozaru povuče i sve stanovništvo, i žene i djeca. Borbe na Kozari trajale su od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. godine. U tom podhvatu njemačka je vojska bila pobjednik, pa je nabrojila:

  • 3.500 poginulih partizana, a 8.000 ih je zarobljeno, što boraca što njihovih pomagača. Zarobljene četnike i partizane (tada su još djelovali zajedno) njemačka vojska je odpremala u logore Jasenovac i Staru Gradišku, a žene je odpremala pretežno u Njemačku na rad. Djecu su većim dijelom odpremali u Jasenovac, gdje su živjela u nemogućim uvjetima, a dijelom u Zagreb, Sisak i druga mjesta. Jednostavno su ih na neki način prepustili hrvatskim vlastima i Hrvatskom crvenom križu (dalje: HCK) na daljnju brigu.[1] Ni partizanska ni njemačka vojska nisu imale srca za tu jadnu djecu, ali se našlo toplih srdaca u Sisku, Zagrebu i drugim mjestima, koja su s puno ljubavi primala tu djecu da ih spase od gladi i smrti, koliko je to uopće bilo moguće u onim teškim ratnim prilikama.
    Prvi dobrotvori za spašavanje djece

Čim se saznalo za jadnu djecu u Jasenovačkom logoru, koja tamo žive u nemogućim uvjetima i naveliko umiru, odmah su se u Hrvatskoj našli dobrotvori za spašavanje te djece. Među prvima se istaknula Diana Budisavljević, Austrijanka udana za Srbina dr. Budisavljevića, liječnika, koji je usko surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i hrvatskim Karitasom u spašavanju progonjenih.[2] Ona je uspostavila i dobrotvornu “Akciju D. Budisavljević”. U spašavanju djece se posebno istaknuo i HCK, na čelu s prof. Kamilom Brösslerom, odbornikom središnjeg upravnog odbora HCK-a, koji se posebno brinuo i za ishranu, odjeću i lijekove.[3]

KOZARA-660x450

Najveći dobrotvor djece – nadbiskup Alojzije Stepinac

Najveći spasitelj te “kozaračke”, pretežno srpske djece bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Čim je doznao za kozaračku djecu, on 25. kolovoza 1942. piše svim župama da se kod dobrih ljudi smjesti što više te djece, a Karitas će tim obiteljima plaćati mjesečno troškove za svako dijete. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 djece. Na taj način je spašeno oko

7.000 djece najvećim dijelom srpske narodnosti.[4]

Nadbiskup ponovno piše 6. rujna 1942. okružnicu, u kojoj poziva sve da pomognu toj djeci: Hiljade je obitelji unesrećenih. Hiljade je domova spaljeno. Hiljade djece ne zna ni za oca ni za majku.[5]

Na blagdan Svih Svetih, 1. studena 1942., u propovijedi je nadbiskup Stepinac rekao: Pogledajte tužna lica one hiljade djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku. Sjetite se onih zaplakanih majka koje tragaju za izgubljenom djecom.[6]

Zagrebački nadbiskup, Franjo Kuharić, od 1971. godine pa u sljedećih dvadesetak godina, svake godine na godišnjicu Stepinčeve smrti, 10. veljače, držao je poznate propovijedi o svom predšasniku Stepincu. U jednoj od tih propovijedi, 1981. godine, iznio je podatak kako su predstavnici Zagrebačkoga kaptola 2. lipnja 1945. predali partizanskom maršalu Brozu jednu predstavku o nadbiskupu,  u kojoj je između ostalog pisalo i ovo:

“On je u vrijeme rata hranio 7.000 partizanske djece, a nije pitao jesu li Hrvati ili Srbi, jesu li katolici ili pravoslavni.”[7]

Stepinčev životopisac Vladimir Horvat u svojoj najnovijoj knjizi o Stepincu, o spašavanju djece izbjeglica piše:

Nadbiskup Stepinac osnovao je Caritas koji je dijelio vagone hrane gladnima, i to besplatno svima, bez razlike na vjeru, narodnost i rasu. Brinuo se za djecu koja su ostala bez roditelja i svojih kuća te ih smještao u obitelji koje su bile spremne skrbiti se za njih. Smjestio je oko 80 djece u dvorac Brezovica, vlasništvo Nadbiskupije, i povjerio za njih brigu redovnicama Naše Gospe. Često im je odlazio u posjet, pokazujući posebnu ljubav prema svoj djeci. Tako je od 1942. do 1944. spasio od gladi i smrti 6.717 djece, od kojih je 6.000 bilo od roditelja koji su bili pravoslavne vjere ili su bili u šumi među partizanima. Stotine zagrebačkih obitelji sudjelovalo je u djelu ljubavi hrvatskih katolika prema svoj djeci bez razlike. Tako velik broj spašene djece bilo je jedno od njegovih najdivnijih djela u to ratno vrijeme.[8][9]

Tko se brinuo za djecu u Sisku ?

kozara 1

Dječji logor u Sisku posebno je proučavao Dragoje Lukić, pa je njegovo istraživanje objavljeno u sisačkom tjedniku “Jedinstvo”. Lukić tvrdi da su djeca u Sisku bila smještena u Osnovnoj školi u Novom Sisku, Solani Reis, u Teslićevoj Staklani, u zgradi Guči, u prostorijama Križarskog doma, u Školi časnih sestara Sv. Vinka, te u Sokolani. Navodi da je u taj prostor ugurano 6.500 mahom kozaračke djece. Glavnu brigu o djeci u Sisku su vodili HCK, takozvana “Ženska loza”, Ministarstvo udružbe Nezavisne Države Hrvatske i liječnik iz Sunje Antun Najžar. Ministarstvo je već u srpnju poslalo iz Zagreba u Sisak Janu Koch, Veru Luketić i Dragicu Habazin, zvanu Majka. U Sisku je od prvog dana djelovao učitelj Antun Dumbović kao službenik Ministarstva udružbe. Njegova je osnovna briga bila smještanje djece u pojedine sisačke obitelji. Međutim, već u srpnju 1942. od prve skupine dopremljene u Sisak, u kojoj je bilo oko 3.000 djece, pokopana su mrtva 1.152 djeteta, što znači da su u Sisak već dovezeni mrtvi.[10]

Osim žena upućenih od Ministarstva udružbe iz Zagreba, bilo je i nekoliko djevojaka Siščanki koje su vodile brigu o djeci, obilazile ih i donosile im hranu. Bile su to vjerojatno djevojke iz organizacije “Ženska loza”: Maca Selanec, Zdenka Mesler, Ankica Pavičić i Rašida MujkićPopović. Rašida je tvrdila da su djecu iz prve skupine preuzele sisačke obitelji, a zabilježeno je da je u prvoj skupini bilo 3.000 djece.[11]

Što je utvrdila predstavnica HCK-a?

U rujnu 1942. dječje prihvatilište u Sisku obišla je Jana Koch, predstavnica Hrvatskoga crvenog križa iz Zagreba. U izvještaju navodi gdje su sve djeca smještena, s tim da je najlošiji smještaj u Solani, gdje djeca spavaju na betonskom podu. Za bolesnu djecu postoji nešto bolja prostorija zvana “Bolnica”. Do 26. rujna 1942. u Sisak je dopremljeno 3.700 djece. Od toga su sisačke obitelji preuzele 1.702 djece, a 402 djece upućeno je na usvajanje u Zagreb. Na žalost, oko 1.500 djece je umrlo, s tim da je veći dio od toga broja dovezen u Sisak da se tu samo pokopaju. Nakon izvještaja Jane Koch iz rujna 1942., u listopadu je dopremljeno u Sisak još oko 2.000 djece. Od toga su predstavnici HKC-a 1870 djece odpremili na zbrinjavanje u Zagreb, oko 30 su preuzele sisačke obitelji, a oko 100 djece iz te skupine je umrlo.[12][13]

Znanstveni skup u Sisku o dječjem logoru

Grad Sisak zatražio je od Zdravka Dizdara da on s povijesne strane istraži ratne logore u Sisku i da o tome napiše referat za djelo, koje je Sisak planirao izdati: SISAK – VIŠE OD 2000. GODINA POSTOJANJA. Dizdar je na znanstvenom skupu u Sisku, listopada 1989., dao samo sažetak svoga referata. U tom sažetku je napisao da su u Sisku bili samo sabirni logori kraćega trajanja i da u njima nije bilo pogubljenja. Za dječji logor je napisao da je trajao od 3. kolovoza 1942. do 8. siječnja 1943. i da je kroz njega prošlo oko 7.000 djece, od kojih, kaže, da je oko 2.000 umrlo. Napominje da bi ta stravična brojka bila i veća da se nisu najdjelotvornije zauzeli brojni suradnici, simpatizeri i mnogi rodoljubi Siska, Zagreba i drugih mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Većina djece je spašena zbog preuzimanja iz logora u mnogobrojne obitelji pa i neke ustanove. Djeca su bila isključivo srpske nacionalnosti, uz manji broj djece partizanskih obitelji hrvatske i drugih nacionalnosti.[14]

Smrtnost djece u sisačkom Prihvatilištu

Uzmemo li, prema nekim izjavama, da je kroz sisačko Prihvatilište prošlo oko 7.000 djece i da je od toga oko 1.600 umrlo, onda je to veliki postotak, oko 25%, za razliku od Jastrebarskog, gdje ih je umrlo ispod 17%.[15] Bez obzira na to što su prijevoznici Hrvatskoga crvenoga križa dovozeći djecu iz nemogućih uvjeta u jasenovačkom logoru, govorili da će 90% te djece umrijeti, velikim zalaganjem dobrotvora to se ipak nije dogodilo.[16] Međutim, u Jastrebarskom su se o djeci skrbile časne sestre i nekoliko liječnika, dok je u Sisku, uz žene, skrbio samo jedan liječnik iz Sunje, dr. Antun Najžar. Postoje i izjave da je u prvoj skupini djece, dopremljenih u Sisak, bilo mnogo mrtve djece. Osim toga, djeca su bila zaražena i raznim bolestima: ospicama, tifusom, dizenterijom i još nekim bolestima. Svećenik lazarist Stanko Žakelj ovako je opisao stanje te djece: Izgledali su kao kosturi… Bilo je djece koja su od najmanjeg napora, na primjer kod ustajanja iz kreveta radi obavljanja nužde, naglo umirala. Padali su kao snoplje od opće tjelesne slabosti i iscrpljenosti. Umiranje djece bilo je golemo u početku, jer su djeca bila potpuno izgladnjela i atrofična.[17]

Kozaračka djeca u ratnim izvještajima

O ratnim dječjim logorima postoje zapisi već iz vremena rata. Tako A. Juretić u lipnju 1942. piše Jugoslavenskoj vladi u London između ostaloga i ovo: Stepinac pomaže i zaštićuje što više može pravoslavne i Židove… tako je pred osam dana tražio da mu dopuste da se poskrbi za nekih 900 srpskih siročadi i dao oštar govor protiv pljačke i ubijanja. U istom izvještaju govori i o: spasavanju srpske djece. Oko 6.000 srpske djece… dovedeno je u Zagreb, Sisak i Jasku. U sporazumu s Budisavljevićem i Smoljanom ta su djeca preko Nadbiskupa smještena po hrvatskim selima seljacima koji su ih objeručke prihvatili. Bilo je dirljivih slučajeva samilosti i ljubavi. Djeca su spašena od sigurne smrti.[18]

I u novom izvještaju, u ožujku 1943., A. Juretić piše: Vođena je akcija za spašavanje hrvatske i srpske djece kojoj su okupatori ubili ili zatvorili roditelje. Već je javljeno da je Caritas smjestio u hrvatska sela šest hiljada djece, a sada se vodi akcija za smještaj novih pet hiljada. Hrvatska sela se natječu u preuzimanju te djece. U samom Zagrebu do Božića oko petsto obitelji uzelo je po jedno ili dvoje djece.[19]

Istina je da su u Sisku do Božića 1942. godine sva djeca bila zbrinuta u obiteljima, pa je sisačko Prihvatilište službeno zatvoreno 8. siječnja 1943.godine.

Ljubo Boban donosi podatak, zapisan u vrijeme rata, 16. prosinca 1942.: Rodoljubna akcija za pomaganje postradalih, osobito nevine djece po svim krajevima se intenzivno provodi. Na čelu je nadbiskup Stepinac sa svojom katoličkom Caritas. Navodi se dalje kako je nadbiskupovim zauzimanjem prikupljeno šest milijuna kuna za srpsku sirotu djecu i da je smješteno preko 6000 djece.[20]

Za spas djece najzaslužniji je nadbiskup Stepinac

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, iz prosinca 1945. godine, o navedenoj djeci piše: Najljepši gest zagrebačkog nadbiskupa u pitanju spasavanja nevine djece bilo je njegovo zauzimanje za djecu, koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom operacije na Kozaru 1942. godine. Nakon dugog usmenog pregovaranja, sva su ta djeca, koja su bila privremeno smještena u jasenovačkom logoru i okolici, posredovanjem zagrebačkog nadbiskupa povjerena brizi Caritasa Nadbiskupije zagrebačke. Djeca su postepeno prevezena u Zagreb, tu upućena u dječje domove očišćena i predana na skrb i odgoj u obitelji, koje su ih dobrovoljno primile. Dok su boravila u sabirnim domovima, mogli su ih posjetiti rođaci. Tim putem mnogo je djece vraćeno u rodni kraj. Preostala su djeca do svršetka rata, pa i još danas, ostala ponajviše u katoličkim obiteljima i tu primaju sav potreban odgoj i obskrbu. Na taj način spaseno je od gladi i smrti oko 7.OOO djece, najvećim dijelom pravoslavne i partizanske.[21]

Svećenici, časne sestre i brojni katolički vjernici poslušali su svoga nadbiskupa i s puno ljubavi i topline primili u svoje domove tu djecu bez doma i roditelja. U Sisku se za tu kozaračku djecu posebno zauzeo sisački gimnazijski vjeroučitelj Petar Žagmešter. On je svakodnevno obilazio sisačke obitelji, prikupljao mlijeko i druge živežne namirnice, noseći ih u školu, gdje su djeca bila smještena. Žagmešter se toliko zauzeo za tu djecu i druge siromahe, da su ga u Sisku zvali “Majka sirotinje”. I ako se u Sisku ikada bude nekomu postavljao spomenik, treba ga najprije podići Petru Žagmeštru.[22]

Spomen-fontana 1964. u Sisku

U Sisku je u nedjelju 20. rujna 1964. godine, ispred Doma kulture, svečano odkrivena spomen-fontana nazvana “Dječja igra”. Fontana je postavljena u spomen tisućama ratne djece, koja su u Sisku našla smrt i tu pokopana, ali i u spomen brojne od Siščana s puno ljubavi prihvaćene i spašene djece. Umjetničko je to djelo – skupina pet dječaka i dvije djevojčice – sisačke akademske kiparice Gabrijele Kolar, čija je obitelj primila i odgojila jednog dječaka iz logora. Uz brojne posjetitelje, bio je i veći broj uglednika i govornika. Glavni govor je održao ravnatelj Ekonomske škole Jozo Kovačević. Rekao je da je Dom kulture također jedan od smještaja djece s Kozare, Banovine i Korduna. Govorio je o tome koliko su se Siščani zauzimali za spašavanje te djece, pa je izrekao i rečenicu: “Građani Siska su suosjećali s tom nevinom djecom, pa nije mali broj onih, koji su pojedine dječake i djevojčice uzimali iz logora i njegovali ih”.[23]

Skupina djece logoraša 1986. u Sisku

Evanđelist Luka nam govori kako je Isus izliječio deset gubavaca, a samo se jedan vratio da dade slavu Bogu (Lk 17, 11-19).

Prema tom primjeru iz Evanđelja moglo bi se postaviti pitanje je li se netko od tolikih tisuća došao zahvaliti svojim dobročiniteljima. Da, bilo je pojedinačnih slučajeva, ali i jedan nešto brojniji, kojega ovdje prikazujemo;

Bio je četvrtak, 17. travnja 1986. godine, kad se u Sisku pojavila skupina od 112 odraslih osoba, tada pedesetogodišnjaka, a kao djeca sisački logoraši. Došli su se zahvaliti Siščanima na spašavanju i zbrinjavanju njihovih života u ono ludo ratno vrijeme. Na skupu bivših logoraša, uz brojne okupljene Siščane, najviše je govorio bivši logoraš Perica Guskić. Između ostaloga, rekao je i ovo: Ostalo mi je sjećanje na Sisak i humanu akciju spašavanja djece, prihvaćenu od svih rodoljuba grada i okolice. S ponosom se može reći da su u tim teškim danima, kad čak ni dijete nije moglo biti nego broj, Siščani primjerom pokazali svoju nesebičnost i humanost. Zbog toga mi danas govorimo: Sisak je spasio mladost Kozare, Slavonije i Banije, Sisak je u tim sudbonosnim danima spasio klicu Kozare. Mi moramo postati nositelji zadatka da obitelji ovoga grada i njegovih sela, koje su izlagale svoje živote opasnosti, radile na nesebičnom spasavanju te nejake djece, ne ostanu zaboravljene, već velikim slovima upisane u evidenciju neizmjerne humanosti.[24]

Svjedočenje bivših logoraša

Tom prilikom je jedan od nazočnih, bivši logoraš, a sada Siščanin, Milan Gojković, ispričao svoju priču:

Kad su Njemci ljeta 1942. upali u Podgradce-Sovjak, zajedno s ocem Stevom (1910.), majkom Stojkom (1902.) i sestrom Ankom (1938.) stjeran sam u izbjegličke redove. Krenuli smo prema Gradiški, zatim Mlaki, gdje smo se zadržali oko dva mjeseca. Tada su nas odvojili od roditelja. Potrpali su nas djecu u kola i dovezli u Sisak. Smjestili su nas u Staklanu, a zatim u Dom kulture. Ležao sam na podu odmah uz pozornicu. Prilikom jedne šetnje djece logoraša uz Kupu, prolazili smo pokraj ondašnje Munjare. Tu mi se obratio Adam Kolar, koji je tu radio. Uveo me među strojeve i ponudio me jabukom. Uskoro se on sa svojom suprugom Ljudmilom pojavio pred dječjim logorom i nakon uzastopnih traženja, početkom jeseni, našao sam se u domu Kolarevih u Gundulićevoj ulici broj 20. Od tuda sam pošao u školu i tu sam prvi puta osjetio toplinu doma, ruku prijatelja. Njihove kćeri, Frida (1922.) i Gabrijela (1924.), posebno su me pazile. Poslije rata, početkom 1960-ih godina, Gabrijela kao akademska kiparica radi spomen-fontanu ispred Doma kulture u znak sjećanja na djecu logoraša i veliko humano srce grada Siska. Milan Gojković je sagradio u Sisku kuću pokraj kuće Adama Kolara i u Sisku radi kao nastavnik u jednoj sisačkoj školi.[25]

Sličan put proživio je još jedan bivši logoraš, a danas građanin Siska. On je svoju priču objavio u sisačkom tjedniku “Jedinstvo”: Bilo mi je tada, 1942. godine, samo tri godine. Pokupili su nas na Kozari i preko Mlake dovezli u Sisak. Bio sam smješten s drugom djecom u Domu kulture. Boravili smo često i vani, pa se sjećam da su nam prolaznici dobacivali jabuke. Moja su sreća bili Ema i Mile Knežević iz Siska. Nisu imali djece, pa su najprije iz logora htjeli uzeti jednu djevojčicu, a onda su se ipak odlučili da uzmu mene. Nisam znao kako se zovem pa su mi dali svoje prezime i zvali me Mićo. Kod njih sam se teško razbolio. Bolovao sam od tifusa. Ali uz veliku brigu i zalaganje Kneževića i liječnika koji me je liječio, ozdravio sam. Dvije godine iza rata, išao sam tada u Sisku u školu, saznao sam za svoje porijeklo. Rođen sam u Trebovljanima kod Bosanske Gradiške. Saznao sam da su mi se roditelji prezivali Zrnić, da je ocu ime Dragan, majci Rosa i da imam sestru Milku. A meni da je ime Savo. Za oca se ništa ne zna, nije se nakon rata vratio živ. Majka se vratila iz Njemačke, gdje je bila u logoru, ili kao se govorilo: na radu. Majka je tražila da se vratim kući u selo, ali ja sam htio ostati u Sisku dok ne završim osnovnu školu. Konačno sam u Sisku izučio bravarski zanat, zaposlio se u Rafineriji, oženio se Siščankom, dobio djecu i sagradio novu kuću na mjestu stare Kneževićeve. Svoje dobročinitelje sam zvao Deda i Baka. Deda je umro odmah iza rata, a Baka 1977. godine. Odlazim povremeno u Trebovljane, ali živim u Sisku i tu mi je dobro. Iako sam po dokumentima Savo Zrnić, za Siščane sam ostao i dalje Mićo.(24)

Veselko Zlojutro – jedan između desetak tisuća

I još jedna istinita priča! Glavna osoba u priči je Veselko Zlojutro, rođen u jednom selu ispod Kozare u Bosni, od kuda je kao petogodišnji dječačić s dvije sestrice odveden u nepoznato. Možda je bio srpanj mjesec 1942. godine kad se našao sa skupinom jednako jadne djece ispred općinske zgrade u Donjem Čagliću kod Lipika. Općinari su pozvali čaglićke obitelji da dođu i da prime u svoje domove tu djecu. Među pozvanima se našla i Anka Marošević, koja nakon 20 godina braka, iako je to žarko željela, nije uspjela roditi dijete. Tada je kao udovica živjela sama u kući; muž Miško joj nedavno umro. Tada joj se pružila prilika da ostvari ono što nije uspjela ostvariti tijekom 20 godina braka, da dođe do djeteta. Čim je pogledala djecu, svidio joj se najmlađi među njima, imao je samo pet godina. Bio je to Veselko. Uzela ga je u naručje i rekla organizatorima da samo njega želi i da ga odmah nosi kući. Bila je to ljubav na prvi pogled. Međutim skočila je desetogodišnja djevojčica, Veselkova sestra Gospava, i rekla da ona ne da svoga brata, da je ona obećala njega čuvati i ona ga ne da nikome. Ništa se Anka nije na to ljutila, nego je rekla uzimam i Gospavu; i uzela je u svoj dom oboje i Veselka i Gospavu. Kod Anke Marošević je djeci bilo lijepo. Pazila ih je i mazila kao da su njezina rođena. Išli su u školu s drugom djecom. Za desetak godina Gospava se razvila u lijepu i vrijednu djevojku. Dobro se udala, a Anka joj je priredila odpremninu, kao što dobivaju udavače u boljoj kući.

Veselko je s 12 godina, 1949., završio u Čagliću četvrti razred osnovne škole, pa ga je njegova pomajka Anka iste godine upisala u jednu zagrebačku gimnaziju, koju je polazio do velike mature 1957. godine. Stanovao je u Zagrebu u Solovjevoj 10, kod obitelji Novak, s poznatim baletanom svjetskog glasa Damirom Novakom. Anka je za Veselka plaćala sve troškove u Zagrebu tako da Veselko nije ni u čemu oskudijevao. Za vrijeme praznika jedne godine, Veselku je tada bilo oko 16 godina, s jednim prijateljem je na dvokotaču otišao su u svoje rodno selo, i u dvorištu su zatekli njegova, Veselkovoga oca. Nisu se odmah predstavili nego su rekli da mu nose pozdrave od njegovoga sina Veselka, na što je on  odgovorio:

Da, čuo sam da ga je tamo u Slavoniji posvojila neka žena. Njegova je mati u međuvremenu umrla, a ja sam se ponovno oženio i s drugom ženom imam djecu. Pozdravite ga i neka ga tamo, neka bude dobar toj ženi. A ja sada moram na posao u svoj vinograd. Nakon takvih očevih riječi, Veselko se nije svom ocu predstavio i nije više polazio u rodno selo. Nakon gimnazije, Veselko je upisao pravo, koje možda i nije završio, ali se kao pravnik zaposlio u lipičkoj Tvornici stakla, gdje je u upravljačkoj hijerarhiji zauzimao vidna mjesta. Još dok je Veselko bio gimnazijalac, godine 1956., Anka je prodala kuću i nešto zemlje u Čagliću, kupila manju kuću u Lipiku, pa su u nju preselili. Godine 1966., kad je bio već zaposlen, Veselko se oženio i u narednih desetak godina dobio troje krasne dječice, dva sinčića i jednu kćerkicu. U isto vrijeme su na mjestu stare manje kuće u Lipiku sagradili lijepu novu jednokatnicu, u Radićevoj ulici broj 4. Kuća je dovršena 1969. godine. Obitelj Maroševič-Zlojutro, baka Anka, posinak Veselko sa ženom i troje djece živjeli su sretno u Lipiku u novoj kući. Ali je i tom sretnom životu došao kraj. Četnici, koji su 1991. zauzeli Čaglić, porušili su u selu važnije zgrade, pa do temelja i župnu crkvu Sv. Jurja, pucali su topovima i bacačima iz Čaglića, gore s brijega, po Lipiku i pomalo ga rušili. A onda su kratko vrijeme zauzeli i Lipik i dokrajčili ono što nisu uspjeli topovima, te su tako do temelja porušili i lipičku župnu crkvu Svetoga Franje. Među ostalima porušili su novu jednokatnu kuću obitelji Marošević-Zlojutro, u Radićevoj 4. Obitelj je morala u zbjeg zajedno s ostalim Lipičanima Hrvatima. Baka Anka je tada imala već devedesetak godina, pa je u zbjegu i umrla. Mogla je mirno umrijeti, jer je izvršila jedno veliko Bogu ugodno djelo, djelo koje nastavlja život i nakon njezine smrti.[26]

Riječ – dvije na kraju

Drugi svjetski rat bio je strašan i krvav rat, pa i na ovim našim stranama, a posebno stoga što su u tom ratu znatno stradavala i djeca. Tko je sve kriv za rat na ovim našim prostorima i tko je kriv za stradavanje nevine djece? Rečeno je u početku da su za kozaračku djecu krive vojske u sukobu, s jedne strane partizansko-četnička i s druge strane njemačka vojska. Međutim, do sada nije istraženo komu je i zašto trebao rat u nas. Nije li jugoslavenska vojska u travnju 1941. podpisala kapitulaciju, nakon čega na našem području nije bila potrebna veća njemačka vojska niti je u pravilu trebalo s njom ratovati?

Nekome je ipak taj rat bio potreban. Bila je to komunistička partija Jugoslavije. U godinama 1945.-1948., dok je jugoslavenski komunistički vrh bio u prisnim odnosima sa SSSR-om i njihovim vođom Staljinom, tada su isticani razlozi ratovanja s njemačkom vojskom na našim prostorima. Partizani nisu ratovali s njemačkom vojskom u korist Jugoslavije, pa ni Hrvatske, nego jedino u korist Rusije. Zato su partizani i pjevali: “Oj Rusijo, majko naša, a i mi smo vojska vaša”. Komunisti su željeli, i u tome uspjeli, da što više njemačkih divizija, koje je Hitler planirao poslati na Rusiju, privuku na područje Jugoslavije i tako pomognu svom idejnom vođi Staljinu. Toliko su bili zaluđeni Staljinom, da ih nije bilo briga što će u našim krajevima stradati toliki narod, pa među narodom i tolika nevina djeca.

Može se navesti više primjera kako su se partizani i njihovi vođe, komunistička vlast, odnosili prema djeci prognanicima. Dva puta su napali (1942. i 1945.) slabo branjen Dječji dom u Jastrebarskom. Temeljito su ga opljačkali pa i odveli krave, koje su djecu hranile mlijekom. Odveli su i dio djece iz Doma pa ih ostavili nezbrinute na otvorenom u šumi da tamo umru od gladi. Sreća što su ih tamo pronašli dobri ljudi, pa su djeca sretno vraćena u Dom. A onda su naručili avione, koji su bombardirali Dječji dom (18. travnja 1945.), od čega su djeca doživjeli težak šok, a ubijeno je šest osoba koje su se brinule o djeci. Među ubijenima je i slovenski svećenik dr. Anton Zdešar, koji je u Dječjem domu obavljao svećeničku službu na radost djece i časnih sestara.

Godinama nakon rata klevetali su časne sestre, nadbiskupa Alojzija Stepinca, ustanove Nezavisne Države Hrvatske i sve one koji su uz ne male žrtve s puno ljubavi njegovali i brinuli se o djeci, pretežno srpskoj i partizanskoj. Kakvu su plaću i priznanje primili oni, koji su od sigurne smrti spasili tolike tisuće ratne siročadi? Moglo bi se o tome navesti više primjera, a ovdje ćemo prikazati samo tri.

Petar Žagmešter, omiljeni sisački vjeroučitelj, uzorni svećenik, posebno je bio zaljubljen u kozaračku djecu. Svakodnevno je obilazio gradom, dok su tada mnogi u gradu još držali krave, sakupljao mlijeko i druge prehrambene namirnice i nosio ih gladnoj djeci. Samo desetak dana po ulasku partizana u Sisak, 17. svibnja 1945. godine, dvojica naoružanih partizanskih policajaca odveli su Žagmeštra iz stana, nakon čega mu je izgubljen svaki trag. Negdje je ubijen, te mu se ne zna ni za grob.

Liječnik dr. Antun Najžar (1900.) liječio je u Sisku kozaračku djecu. Iako u teškim ratnim uvjetima, ipak je uspio od sigurne smrti spasiti tisuće djece.

Okružni sud Banije u Sisku nije se obazirao na spašenu nego na umrlu djecu, pa je Najžara 31. svibnja 1946. osudio na 20 godina zatvora. Na ovu nepravednu presudu žalio se branitelj, dokazujući koliko je Najžar, iako u teškim ratnim uvjetima, spasio brojnu djecu. Ali se žalio i javni tužitelj, za koga je kazna od dvadeset godina bila odviše blaga. Vrhovni sud NRH u Zagrebu, odbio je žalbu branitelja, a usvojio žalbu tužitelja, osudivši Najžara na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna je izvršena 18. rujna 1946. godine. I konačno:

Alojzije Stepinac, koji je najzaslužniji za brigu i spas kozaračke djece, kažnjen je teškim zatvorom. Iako je u jednom podnesku partizanskom maršalu Brozu naglašeno Stepinčevo spašavanje 7.000 kozaračke djece, iako je na sudu nadbiskupu branitelj Ivo Politeo pobio sve točke optužnice, pa iznio i podatak o Stepinčevu spašavanju najmanje 7.000. srpske i partizanske djece, sve je bilo uzalud. Komunistička vlast nije imala ni trunka srca za tu djecu, pa je komunistički sud osudio nadbiskupa (11.X.1946.) na 16 godina zatvora.

Europa, a 30. lipnja 2006. i Hrvatski sabor, osudili su komunistički pokret, koji je počinio strašne zločine. U ovom prikazu vidimo koliko je bio zločinački i prema nevinoj djeci, pretežno srpskoj i partizanskoj. Ne samo da nisu imali nikakve samilosti prema toj djeci, nego su nemilosrdno progonili i kažnjavali one, koji su s puno ljubavi djecu rado prihvaćali i tisuće njih od sigurne smrti spasili. A najveći među spasiteljima te nevine djece bio je zagrebački nadbiskup, danas blaženi, Alojzije Stepinac.

[1] Hrvatske novine, br. 28. od 26. VII. 1942., str. 1.

[2] Sveuč. prof. dr. Julije Budisavljević, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske usko je surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, pa se je prilikom suđenja nadbiskupa javio za svjedoka obrane, ali ga javni tužitelj Jakov Blažević nije pripustio svjedočenju.

[3] PETEŠIĆ, Ćiril. Dječji dom u Jastrebarskom. Dokumenti (1939.-1947.). Niz: Croatica Christiana – fontes, sv. 8. Zagreb, 1990., str. 8.

[4] Usp. KUHARIĆ, Franjo. Homilija zagrebačkog nadbiskupa prigodom 20. godišnjice smrti kardinala Alojzija Stepinca, Katedrala, 10. 2. 1980. U: Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke. Zagreb, 67./1980., br. 2, str. 65-70.

[5] [STEPINAC,] Alojzije, nadbiskup. Okružnica. Nn: Br. 10051/1942. Odj.: Crkvene vijesti. U: Katolički list, 93./1942., br. 37, od 10.IX.1942., str. 441.

[6] [STEPINAC, Alojzije]. “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!”. Pn: (Propovied preuzv. gosp. ordinarija u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj na blagdan Sviju Svetih 1942.). U: Katolički list, 93./1942., br. 46, od 12. XI. 1942., str. 541-542.

[7] AKSA, 1981., br. 6. — KUHARIĆ, Franjo. Poruke sa Stepinčeva groba. Izd. NDS – Glas Koncila. Zagreb, 1990., str. 82.

[8] HORVAT, Vladimir. Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava. U povodu

[9] . obljetnice rođenja i 10. obljetnice proglašenja blaženim. Izd. Meridijani. ZagrebSamobor-Krašić, 2008., str. 84-85.

[10] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (2) – Djeca iz pakla. U: Jedinstvo. Sisak, 1986., br. 1923, od 1.V.1986., str. 10..

[11] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (3) – U rukama prijatelja. U: Jedinstvo. Sisak, 1986., br. 1924, od 15.V.1986., str. 6-7.

[12] BILIČIĆ, Bartol. O dječjem logoru u Sisku. U: Jedinstvo, 1973., br. 1246-1247, od

[13] .IV.1973., str. 3, uz poziv na članak: K. J. Prolazni logor u Sisku. U: Žena u borbi, 1951., br. 8, str. 11.

[14] DIZDAR, Zdravko. Sisački logori 1941.-1945. U: Sažeci referata Znanstvenog skupa “Sisak – više od 2000 godina postojanja”. Sisak, 1989., str. 76.

[15] ŽAKELJ, Stanko. “Nikome nismo zlo učinile”. Nn: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (5). U: Glas Koncila, 26./1987., br. 11 (666), od 15.III.1987., str. 13.

[16] BATELJA, Juraj. Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko. Euharistijski kongres 1939. i pohod ratnoj siročadi 1943. Niz: Bl. Alojzije Stepinac među narodom, knj. I.

Izd. Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Zagreb, 2008., str. 77.

[17] ŽAKELJ, Stanko. “Izgledali su kao kosturi”. Nn: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (1). U: Glas Koncila, 26./1987., br. 7 (662), od 15.II.1987., str. 9.

[18] BOBAN, Ljubo. Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941.-1943. Sv. I. Izd. Globus. Zagreb, 1988., str. 164.

[19] BOBAN, Lj. Hrvatska u diplomatskim izvještajima, I. (1988.), str. 195-196.

[20] BOBAN, Ljubo. Izvještaji dr. fra. Dominika Mandića Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi (1942.-1943.). U: Radovi. Izd. Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest.

Vol. 16. Zagreb, 1983., str. 183-227, ovo na str. 220.

[21] Dokumenti nedavne prošlosti. U: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 1945., br. 6, od 3.XII.1945. str. 33-34.

[22] BUTURAC, Lojzo. Kateheta Petar Žagmeštar. U: Križ ljubavi. Sisak, 2008., br. 48, lipanj 2008., str. 31-32.

[23] Jedinstvo. Sisak, 1964., br. 582, od 26.IX.1964. str. 1 i 7. — Sisak 1945.-1965. Kronika u riječi i slici. Urednik Božo BABIĆ. Izd. Novinska informativna ustanova. Sisak, 1966., str. 186.

[24] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (1) – Sjećanje za budućnost. U: Jedinstvo.

Sisak, 1986., br. 1922, od 24.IV.1986., str. 7.

(24) VIDOVIĆ, Ivan. Svjedočenje Save Zrnića. U: Jedinstvo. Sisak, 1990., br. 2151, od
27.IX.1990., str. 6.

[25] GAJDEK, Đ. Svjedočanstva logoraša (1), (24.IV.1986.).

[26] Pisac ove rasprave živio je jedno vrijeme u Donjem Čagliću i dobro poznavao obitelj Marošević te slučaj Veselka Zlojutra. Drugovali su za vrijeme školovanja u Zagrebu, a kasnije je pisac bio česti gost kod Veselka u Lipiku.

Dodatak

O Lojzu Buturcu

lojzo buturac

Za Crkvu i Prvosvećenika, najveće priznanje vjerniku laiku katoličke Crkve primio je Lojzo Buturac, zauzeti vjernik laik iz katedralne župe Uzvišenja Svetog Križa iz Siska iz ruku sisačkog biskupa mons. Vlade Košića pri kraju zahvalnog misnog slavlja povodom druge obljetnice ponovnog oživljavanja Sisačke biskupije u nedjelju, 4. prosinca 2011. godine.

Lojzo Buturac je rođen 4. veljače 1924. godine u Djedinoj Rijeci, župe Uzašašća Spasiteljeva u Ruševu, danas Požeške biskupije. Rođen je kao osmo dijete u roditelja Antuna i Franciske rođene Svoboda, koji su imali devetero djece. Već u šestoj je godini ostao bez oca. Najstariji mu je brat Josip bio svećenik i poznati crkveni povjesničar. Već kao osnovnoškolac, Lojzo je bio redoviti ministrant i župniku desna ruka, na primjer kod blagoslova kuća, dijeljenju vjerskog tiska i u drugim zgodama. Kad su u župi 1935. osnovane križarske organizacije, Lojzo je kao 11-godišnjak uključen u male križare.

Vjenčao se javno u crkvi, djeca su mu krštena i redovito išla u crkvu i na vjeronauk, pa su i oni stvorili svoje prave kršćanske obitelji bogate djecom. Iako udovac Lojzo Buturac je danas ponosan sa svojih četvero djece, četrnaestero unučadi i do sada dvoje praunučadi.

Kao diplomirani građevinski inženjer, Buturac se stavio svim župama, pa i samostanima, na raspolaganje, da im u svoje slobodno vrijeme bude kao građevinar na usluzi.

Kao crkveni glazbenik najviše je djelovao u župi Pohoda BDM u Sisku, kroz 35 godina (l961.-1996.), gdje je bio stalni orguljaš.

Narodna knjižnica u Sisku je 2009. godine izdala je knjigu „Bibliografija radova Lojze Buturca“ u kojoj je prikazano 14 knjiga i 523 Buturčevih članaka koji su većinom objavljeni u: Glas Koncila 81, HK Revija Marulić 64, Danica, kalendar 45, Križ ljubavi 38, IKA 25, Tkalčić 10. Međutim, i u lokalnom listu, gdje je objavljeno preko sto članaka, teme su bile pretežno vjerskog karaktera. Od Buturčevih knjiga najvrjednije su dvije župne monografije: „Stoljeća župe sv. Križa u Sisku“ i „Osam stoljeća župe Gore“.

sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/

Serijal KPK – Korak Po Korak do istine o Jasenovcu
IZVOR: .http://sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/ AUTOR: Lojzo Buturac
Stjepan Mažar – Koordinator KPK projekta
Lili Benčik – Koordinatorica KPK projekta


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

12 − sedam =