Podijeli

Zovem se Željka Zovko, rođena sam 1958. godine, odrasla sam u  Vrapčićima. Udala sam se u Potoke za Boru Zovku 1978. godine. Prije rata sam radila u Merkuru kao blagajnica. Priključila sam se HVO-u 8. travnja 1992. Radila sam pri logistici, krajem srpnja 1992. otvorila se kantina i u njoj sam radila sve do zarobljavanja. Zarobljena sam zajedno s mužem Borom 30. lipnja 1993. u ranim jutarnjim satima…

Sve je počelo na Petrovdan, 29. lipnja 1993. Ne nadajući se nikakvu zlu opustili smo se i svetkovali. Nakon toliko godina još i danas se preispitivam je li to bila “slučajnost” ili strogo isplaniran scenarij. Naime, večer prije našega zarobljavanja bio je rođendan dr. Samiru Kresi. Po svemu što je uslijedilo, očito da je se taj “rođendan” pripremao dugo, temeljito i iz samoga muslimanskog vrha. Kako smo bili naivni, možete zamisliti da je taj Kreso kod naših obitelji poručio da mu se peku pite, torte, sprema sač. Doista se trudio da nas što više okupi i angažira u rođendanskim pripremama. Cijelo vrijeme rođendanskoga slavlja, dok smo mi sjedili i zabavljali se, dr. Kreso se nervozno uzvrtio, stalno je izlazio pred kuću, nešto izvirivao, kao da je nekoga očekivao. Tada to nismo razumjeli! Negdje oko pola noći nestalo je struje i slavljenici su se počeli razilaziti. Otišla sam kući, očekujući da će se moj suprug Boro brzo vratiti, u to vrijeme je bilo zamračenje, radi opasnosti od Srba koji su bili okolo. Moj suprug je razvozio vodu po tadašnjim linijama. Vratio se negdje oko 2 sata i govori mi kako je čudno što je u ovako sitne sate susreo neke grupe muslimana…

Ne nadajući se nikakvu zlu utonuli smo u prvi san, iz kojega nas je probudila galama i lupanje na ulaznim vratima. Na Borin upit tko je, uz povike, vojna policija, odjednom upadoše u kuću nama nepoznati ljudi, galameći i udarajući nas. Iznenađeni i onako sneni u trenu smo se izgubili. Najglasniji je bio Sultan, tako su ga zvali, a ime mu je Šemso Čagalj, iz Nevesinja, on nam je najviše jada i napravio. Okrenuo se mome mužu pitajući ga kako se zove, kad je dobio odgovor, počeo mu je psovati majku četničku. Boro ga je ispravio govoreći da je Hrvat, na što je on još više zapjenio. Psujući nam ustašku majku, tukli su nas nemilice. Prijetili su kako će nas ubiti, jer oni su Zukini vojnici a koga Zukini zarobe, taj ne ostaje živ, režao je na nas Šemso Čagalj – Sultan. Od mene je tražio novac jer su mu rekli da ja radim u ustaškoj kantini, misleći da je novac kod mene u kući. Budući da sam novac predala nadređenima večer ranije, nisam im imala što ni dati, nisu mi vjerovali. Vojnik zvani Hodža počeo me udarati, a kako me moj suprug htio zaštititi, svezali su ga i držali mu pušku u ustima a mene nastavili maltretirati. Kad je u 3 sata i petnaest minuta počela pucnjava, izveli su Boru iz kuće i tražili da ih odvede do naše Vojne policije. U međuvremenu sam i ja pošla za njima. Nas dvoje smo počeli svjesno jaukati, galamiti i zapomagati s namjerom da nas naši čuju i da se spašavaju!

Boro ih je vodio sanitetu ne bi li se u međuvremenu vojni policajci spasili. Kad smo došli u sanitet “dobri naš komšija” dr. Samir Kreso već je razoružao i zarobio sanitet i rekao kako je Armija BiH ušla u Bijelo Polje.

Na povratku pred našom kućom pucali su nam oko nogu i mene gurali natrag u kuću. Kako nisam dala da me odvoje od Bore, jedan me je udario kundakom prvo među pleća, a potom u potiljak. Onesviještena sam ležala u kanalu. Boru su odveli, a mene su neki ubacili u kuću. U sanitetu su zarobili 4 Hrvata: dr. Darku Kneževića, dr. Dinu Vlahu i dvojicu vozača hitne Dragana Marića – Grga i Daria Raiča te ih doveli u našu kuću. Osim saniteta zarobljeni su Pero Raič i Zlatko Marić. Da ironija bude veća onaj isti dr. Kreso, koji je dan prije toga u kući Filipa Raiča naredio što mu se treba pripravit za rođendan, osobno je otišao i zarobio Filipa. U našoj kući se odvijala prava drama. Taj Sultan je tražio od naših zarobljenih ljudi da mu kažu gdje mu je daidža Alvadžija. Kako mu nitko ništa nije odgovorio, rekao je da će ubiti jednoga za primjer i pokazao prstom na Filipa Raiča. Nemilosrdno ga je počeo tući, čovjek je izgubio svijest, a on ga je i dalje gazio. Tad je naišao dr. Kreso i rekao da je Alvadžije sklonio na sigurno.

Nastavili su sa zarobljavanjem Hrvata.

Vojno sposobne odvodili u naš podrum, a civile u kuću. K meni u sobu su ubacili ranjenu Matiju Drinovac, imala je prostrijelnu ranu iznad kuka. Domalo u sobu je ušla i Ljubica Azinović, a iza nje su doveli Mandu, Stanka i Žarka Drinovca (već preživio torture srpskih zatvora), Stanka Krezića, Jelu, Dadu, Zoru, Lidiju i Draganu Azinović, Ružu i Damjana Drinovca, Jelku i Matu Pinjuh, Danu i Jozu Goluža, Milu, Ivu, Cviju i Ružicu Karlušić. U podrum naše kuće doveli su Vojnu brigadnu policiju iz Mostara te naše Bjelopoljce bojovnike Miću Krezića, Maria i Bobu Crnjac, Danu Pinjuh, Željka Drinovca, Mirka Buconjića, Stanka Raiča i Dragana Andrića.

U večernjim satima zatočenike iz podruma natovarili su na neki kamion i odvezli ih u nepoznatom smjeru, nisu nam dali ni da se pozdravimo. U jutarnjim satima nas civile su pokupili i odveli u podrum ne znam čije kuće u Mekama. Iz toga podruma izvodili su muškarce da bi ih nakon nekoliko sati vraćali napola mrtve. Najviše su tukli Tomislava Brajkovića, Stanka Krezića – Ćanu, Stanka Zovku – Đatka, Iliju Leku, sve su to bili ljudi od 50 i više godina. Drugi dan u taj podrum k nama su doveli Kožule iz Vrapčića i Kreze s Ravni. Žalosno je bilo gledati te nemoćne povorke staraca i nejači. Jednu baku su dovezli u civari jer nije mogla hodati. Starici Ivi Krezo bilo je 78 godina, a braći Bošku 91 godina i Mati 88 godina. S njima su doveli i Ilku Kožul iz Potoka, koja je sa sobom vodila dvoje djece, a ujedno je bila u poodmakloj trudnoći. Nju je Sultan posebno maltretirao. Jedne prilike popeo se na stolicu i počeo galamiti: “Sad ću skočiti i izbiti ustašu iz utrobe!»

Negdje u podne 4. srpnja 1993. pala je granata i ranila pet zatočenika. Najteže je bio ranjen Jozo Goluža star oko 65 godina. Tek nakon dva dana kad su vidjeli da je čovjek iskrvario i da je počeo buncati, stražar je otišao po pomoć. Doktor Kreso je odbio doći, došao je samo bolničar i previo mu ranu, dok ostale ranjene nije ni pogledao.

U noći 9. srpnja 1993. nas sedamdesetero ukrcali su u kamione i autobus, a ostalu desetoricu ostavili su kao radni vod. Kako je bio mrak, nismo znali kamo nas vode no, kad smo stali na Uborku rekli su nam: “Sad ćemo mi vas ovdje ubiti kao što su Srbi učinili nama.” Nakon pola sata zastrašivanja krenuli smo dalje put Mostara. Dovezli su nas pred IV. Osnovnu školu gdje su nas čekali muslimanski civili. Krenuli su na nas poput zvijeri, tukući nas, pljujući i vrijeđajući. U školskom hodniku smo se morali poredati jedan iza drugoga i tako smo ulazili u kancelariju upravnika tog logora Mirsada Ćupine – Zize. S njim je bio i neki Zubac i zloglasna Elvedina. Oduzimali su nam novac, zlato i sve vrijedne stvari. Ako bismo slučajno pokušali nešto sakriti, a oni nam to nađu, jer su nas skidali do gola, tada bi nas tukli do besvijesti. Ujutro čekajući red za wc, vidjela sam svoje Vrapčićane, čekajući na red došla sam do Marka Sesara (prošao već ranije neviđenu torturu u srpskom logoru Bileća) i pitala gdje su moji? Rekao mi je da su mi tu ujna Rozika i njezin sin Slavko, kao i neki naši vojnici. Tako sam u wc-u vidjela kako vode mog rođaka Slavka, vodili su ga da ga operu od krvi, već su ga stigli premlatiti, a nisu birali sredstva kako mučiti ljude. Tada sam ga vidjela prvi i zadnji put, jer je samo malo kasnije na prisilnom radu, kopajući rovove na Bulevaru ranjen u nogu. Poslije smo doznali da je mučki ubijen u njihovoj ratnoj bolnici. Nakon dva dana prebacili su nas u jednu manju dvoranu u kojoj su već bila 24 hrvatska civila iz Vrapčića.

U tom logoru nam je bilo katastrofalno, mlađe ženske osobe vodili su na silovanje, kroz nekoliko dana procurile su fekalije i ugrozile nam život. Jedne noći su nas pokupili i ubacili u autobuse i kamione vraćajući nas opet u Bijelo Polje. I na tom putovanju bilo je maltretiranja. Stanka Krezića su gurnuli iz autobusa dok je bio u vožnji, dobio je teške povrede. Od 23. srpnja 1993. do 2. prosinca 1993. bili smo u logoru O.Š. “Bratstvo i jedinstvo” u Potocima. Krajem kolovoza 1993. pozlilo mi je i oduzela mi se desna strana tijela, tražili smo da dođe dr. Kreso koji je samo poručio da ustaše ne ulaze u njegov sanitet. Cijelo vrijeme boravka u logoru bila sam slabo pokretna. Pri dovođenju u logor zatočenike su brutalno fizički maltretirali muslimanski vojnici. Hrana je bila jednolična i nedovoljna. Zbog nedovoljne ishrane i loših uvjeta u logoru zatočenici su smršavjeli i do 40 kilograma. Zatočeni muškarci svaki su dan radili najteže poslove za muslimansku vojsku na prvoj crti bojišnice, gdje su neki na prisilnom radu izgubili i život. Tri puta su nas posjetili djelatnici MCK, ali nam nisu poboljšali uvjete boravka u logoru.

Napokon je došao i dan razmjene 2. prosinca 1993., hvala dragom Bogu! Nakon moga izlaska za mene je bilo još teže iščekivanje kad će doći i dan razmjene moga supruga i ostalih vojnih zatočenika. Oni su pušteni za spomendan sv. Josipa, 19. ožujka 1994. Ne prestajem zahvaljivati dragom Bogu što smo ostali živi! Mnogi su zatočenici već preminuli. Premda osjećam teške psihičke i fizičke posljedici ovoga pakla opraštam, ali kako zaboraviti?

N.B. U logoru Četvrte osnovne škole upravnik je bio Mirsad Ćupina Ziza, koji je osuđen na 4 godine zatvora, a 17 logoraša ubijeno je u logoru. U logoru Potoci ubijeno je 7 Hrvata, četvorica osuđeni: Omanović na 13 godina za ubojstvo 3 zatočenika. Prvostupanjskom presudom Eno Ćurić 5, Ibrahim Demirović 10 i Hebib Čopelj 2 godine.

Don Josip Galić, župnik bjelopoljski


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri × 4 =