Korizma: Peta korizmena nedjelja

Povijest pobožnosti Križnoga puta...

KRIŽNI PUT-ILUSTRACIJA
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Pobožnost Križnog puta

Približavajući se danima u kojima u središte sve više dolazi razmišljanje o Kristovoj muci i smrti, u tjednu koji je pred nama na poseban način zaustavljamo se na pobožnosti Križnoga puta, pobožnosti koja se veže na poseban način uz liturgiju Velikoga petka.

Ono što čovjeku ostaje nakon smrti voljene osobe su uspomene po kojima voli prebirati u svomu srcu. Da bi neku uspomenu učinio „stvarnijom“ i da bi se prisjetio svih detalja, čovjek voli posjećivati mjesta koja su ga vezala s tom voljenom osobom, kao da na svim tim mjestima nekako osjeća prisutnost voljene osobe.

Tako je u Jeruzalemu nastala pobožnost Križnoga puta te se slobodno može reći da ona pripada među prve (a onda i najstarije) pobožnosti koju su prakticirali i sami apostoli zajedno s Marijom, ali na drugačiji način i iz drugačije perspektive negoli mi to činimo danas…

Povijest pobožnosti Križnoga puta

Od prvih vremena Crkve Sveta Zemlja bila je jedna od glavnih hodočasničkih točaka o čemu svjedoči hodočasnica Egeria (4. stoljeće). Oduševljeni posjetom svetim mjestima, hodočasnici su željeli dio Svete Zemlje „prenijeti“ u svoje sredine, bilo da se radilo o nekoj pobožnosti, liturgijskoj praksi ili pak naslovu crkve ili bazilike.

Prve konkretne obrise pobožnosti Križnoga puta nalazimo u 5. stoljeću kada nepoznati autor opisuje Presvetu Bogorodicu kako nakon Gospodinova uzašašća posjećuje mjesta koja su obilježila njegov život i djelovanje: rijeku Jordan, pustinju, mjesta muke i uskrsnuća. Tako je i ta priča vrlo lako ušla u jeruzalemsku pobožnost koja se kasnije popularizirala po Redu manje braće svetoga Franje.

Godine 1480. u spisima dominikanca Feliksa Fabrija nalazimo isti opis Presvete Bogorodice kao i u gore spomenutom spisu, ali ovoga puta Bogorodicu nalazimo kako, polazeći od mjesta Gospodinova ukopa, prelazi isti put kao i njezin i Božji Sin – Isus. I kada dolazi na mjesta koji ju podsjećaju na muku koju je prošao Gospodin na nekom mjestu (Getsemani, pad pod križem, susret s jeruzalemskim ženama, Pilatovo dvorište, Veronikina kuća) Marija klekne i moli. Kako se vidi, ovaj put ide u suprotnom smjeru nego li smo mi to danas navikli i tako je bilo sve do 15. stoljeća, do trenutka kada je ondašnja osmanlijska vojska postavila drugačije uvjete hodočašća i prakticiranja pobožnosti.

Neke postaje u pobožnosti Križnoga puta od Fabrija nalazimo i danas, a neke postaje su ispuštene jer nisu u direktnom odnosu s Kristovom mukom. Tako su i tijekom povijesti neke postaje dodavane, a neke ispuštane. Najstariji tekst pobožnosti Križnoga puta kakvoga poznajemo danas nalazimo 1490., a napisao ga je Adam Krafft iz Nürnberga. On je imao sedam postaja ili kako ih je on nazvao sedam padova: susret s Presvetom Majkom, Cirenac, pobožne žene, Veronika, Isusov pad, Isus na križu, polaganje u grob.

Prije 16. stoljeća ta pobožnost nije se mnogo prakticirala, no posebnu popularnost dobiva s papom Inocentom XI. (1686.) kada ju je obdario posebnim oprostima koji su već dani hodočasnicima koji su posjećivali Svetu Zemlju ili onima koji su hodočastili u crkve braće franjevaca i ondje molili pobožnost Križnog puta. Nešto kasnije, 1721. papa Klement XII. dopustio je podizanje postaja Križnoga puta u svim crkvama, utvrđujući i njihov konačni broj od 14 postaja, ali je ostavio mogućnost da budu blagoslovljene od braće franjevaca, budući da su upravo oni bili glavni promicatelji tee pobožnosti, ali i oni koji su ostali vjerni čuvari svetih mjesta u Svetoj Zemlji. Posebno se u kontekstu promicanja te pobožnosti ističe Leonard iz Porto Maurizija na čiji je poticaj papa Benedikt XIV. (1750.) podigao u Koloseju postaje Križnoga puta koji se onda molio svakoga petka.

Stabat Mater dolorosa

Pobožnost Križnoga puta prožeta je i kiticama sekvence Stabat Mater dolorosa koju je papa Benedikt XIII. (1727.) uvrstio u Rimski misal, a vezala se uz liturgijske spomendane Sedam žalosti Blažene Djevice Marije te Gospe Žalosne.

Iako sa sigurnošću možemo reći da je njezin autor Iacopóne da Todi (+ Collazzone 1306.), njegov životopis nam je nepoznat. Suvremenici opisuju da je po zanimanju bio pravnik, a kao čovjek volio se prepuštati različitim užitcima. Nakon nagle suprugine smrti, obratio se i nakon desetljeća pokore, 1278. pristupio franjevačkom redu. U njemu se pak priklonio krilu koje nije bilo sklono papi Bonifaciju VIII. (naslijedio je papu Celestina V. koji je odstupio) te je bio ekskomuniciran. Tu kaznu povukao je papa Benedikt XI. Iacopóne se povukao u samostan svetoga Lovre u Collazzoneu, gdje je naposljetku i umro. Autor je oko 90 lauda o raznim vjerskim temama, a karakteriziraju ih snažni osjećaji. Njegova su remek-djela Gospin plač, ali i Stabat Mater.

Priručnik o oprostima o pobožnosti Križnoga puta

Zahvaljujući izdavačkoj kući Verbum od 2015. u prijevodu na hrvatski  jezik dostupan nam je Priručnik o oprostima. Odredbe i povlastice, koji u broju 13 progovara o pobožnosti Križnoga puta. Crkva podjeljuje potpuni oprost vjerniku „koji tijekom obreda Velikog petka pobožno sudjeluje u klanjanju križu“ te onomu koji „obavi pobožnost Križnog puta ili se pobožno pridruži dok ga moli Sveti Otac, a on ga prati putem televizije ili radija“.

Da bi se zadobio potpuni oprost, Crkva propisuje da:

  1. Pobožnost treba obaviti pred zakonito postavljenim postajama križnog puta.
  2. Za postavljanje križnoga puta potrebno je četrnaest križeva, uz koje se obično zgodno dodaje jednak broj slika ili likova koji prikazuju postaje u Jeruzalemu.
  3. Prema najraširenijem običaju pobožnost se sastoji od četrnaest pobožnih štiva, uz koja se dodaju usmene molitve. Ipak, za izvršenje pobožnosti dovoljno je pobožno razmatranje Gospodinove muke i smrti pa stoga nije nužno posebno razmatranje o pojedinim otajstvima postaja.
  4. Treba se premještati od jedne postaje do druge. Ako se pobožnost obavlja javno pa se ne mogu svi okupljeni premještati s održanjem reda, dovoljno je da pojedinim postajama pristupi tko predmoli dok drugi ostaju na svojim mjestima.
  5. Vjernici koji su opravdano spriječeni mogu taj isti oprost steći tako da određeno vrijeme, npr. četvrt sata, posvete pobožnu čitanju i razmatranju muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista.
  6. S pobožnošću križnoga puta izjednačeni su, i s obzirom na oprost, drugi pobožni čini koje je odobrila nadležna vlast, a koje se vrši u spomen Gospodinove muke i smrti, s tim da se zadrži podjela na četrnaest postaja.
  7. Kod istočnih Crkava, gdje se ne prakticira ovu pobožnost, za zadobivanje ovoga oprosta vrijedi druga pobožnost u spomen muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, a koju patrijarsi odrede za svoje vjernike.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × 4 =