Podijeli

Depresija izazvana koronavirusom pokazuje nemoć hrvatskog gospodarstva. Učinci nerazborite ekonomske politike isplivali su na površinu. Osim turističke djelatnosti, koja se temelji na komparativnoj prednosti, nemamo ozbiljnije djelatnosti koja bi bila izvozno orijentirana i pokrenula gospodarstvo…

Izvoz sirovina ili roba niske dodane vrijednosti nije niti može biti dugoročno rješenje, dakle, put koji bi omogućio povećanje blagostanja hrvatskih građana. Vlada je svoj paket mjera podredila turističkom sektoru, uz “dodatak” za preostali dio gospodarstva. U prethodnim sam raspravama ukazivao kako paket mjera koje je donijela Vlada Andreja Plenkovića, slikovito rečeno, predstavlja “aparat kako bi pacijent preživio”. Nakon depresije aparat će se, ako izdrži, isključiti, a pacijent će ostati životno ugrožen. I to u doslovnom smislu te riječi. Predviđam smanjenje BDP-a za najmanje 20%, što nas vraća u daleku 2009. godinu…

Porezni prihodi će se smanjiti daleko više pa će proračunski deficit zabilježiti zabrinjavajući dvocifreni iznos. Ukratko, nije pitanje hoće li nam javni dug s početka ove godine od 73% doseći do jučer nezamislivu granicu od 100% BDP-a. Doslovno, dogodit će nam se eksplozija javnog duga. Bojim se da bi javni dug mogao biti daleko veći od procijenjenog. Platna bilanca će iz suficita koji je u prošloj godini iznosio 1,5 milijardu eura potonuti u deficit koji neće biti manji od 4 milijarde eura. Zamjena kune eurom postaje nemoguća misija, zapravo utopija. Tako danas izgleda “carevo novo ruho”. Umjesto plakanja i traženja opravdanja, vrijeme je odlučnih promjena. Ukazujući na krive odluke Vlade Andreja Plenkovića, nisam dvoumio ima li Lijepa Naša znanja i resursa kako bismo krenuli putem razvoja. Depresiju sam odredio kao trenutak, mogućnost, šansu, preispitivanja postojećih rješenja i promjenu istih kako bi se vodila proaktivna ekonomska politika na partnerskim osnovama s gospodarstvom. U prvom koraku moramo se pogledati u ogledalo i reći si istinu.

Hrvatski građani moraju znati istinu – mi i samo mi smo krivi za postojeće stanje u Lijepoj Našoj. Ovo i ovakvo ponašanje mora sada i odmah prestati. Građani moraju donijeti odluku jer će spašavanje suvereniteta Lijepe Naše u svakom pogledu biti skupo, jako skupo. Potom, krenuti u reinženjering cjelokupnog društvenog sustava. Gospodarski sustav se pokazao neupotrebljivim alatom u upravljanju gospodarstvom. Kriza je pokazala njegovu tragičnu neučinkovitost. Potrebna je rekonstrukcija gospodarskog sustava kako bi se, s jedne strane, podržala gospodarska aktivnost i, s druge strane, stvorile nužne pretpostavke njegova razvoja. U idućim raspravama predložit ću što je u kratkom roku moguće promijeniti. U ovoj raspravi ukazat ću zašto je zaštitna kamata na kapital ne samo dobro, već i nužno rješenje.

Zaštitna kamata 

Zaštitna kamata na uloženi kapital poduzetnika (trgovačkog društva) uvedena je u naš porezni sustav još davne 1994. godine, kada je cjelokupni porezni sustav temeljito rekonstruiran, a primjenjivala se do 2000. godine, kada je ukinuta. Hrvatska je prva zemlja koja je uvela instrument zaštitne kamate. To je bilo veliko postignuće, kako u teoretskom, tako i u praktičnom pogledu. Napuštanje zaštitne kamate na kapital ocijenio sam tragičnim potezom tadašnje Vlade. Razočaranje tim činom bilo je to veće što se napuštanje zaštitne kamate dogodilo u vrijeme prve smjene HDZ-ove SDP-ovom vladom. Tako su se građani vrlo brzo razočarali ili, što je isto, izgubili iluziju kako će se promijeniti dotadašnji pristup državnom proračunu – država uzima koliko joj treba bez obzira na to koje su posljedice takve politike. Umjesto očekivanih korekcija u pravcu smanjenja prava proračunskih korisnika koja su iznad materijalnih mogućnosti zemlje – čitaj: neodrživo. Temeljni razlog današnjih problema proračuna “kreiran” je 1998. godine, kada su povećana prava proračunskih korisnika kao posljedica neočekivano obilnih poreznih prihoda temeljem novouvedenog PDV-a.

Neočekivani veliki porezni prihodi bili su posljedica posebnosti ovog poreznog oblika poreza na potrošnju (oporezivanje zaliha) i ostvaruju se samo prilikom uvođenja ili povećanja poreznih stopa PDV-a. Kako su se porezni prihodi od PDV-a potom smanjili, državi je nedostajalo poreznih prihoda kako bi pokrila povećana prava proračunskih korisnika. Tako je iz fiskalnih razloga uklonjen, po mojem mišljenju, najbolji instrument porezne i ekonomske politike – zaštitna kamata na kapital. Usput rečeno, ukinuće zaštitne kamate na kapital nije rezultiralo značajnim poreznim prihodima proračuna. Narodski rečeno, za male novce dali smo moćni instrument ekonomske politike. Od tada se zalažem za povrat zaštitne kamate na kapital. U tome nisam sam. Jasno, neuspješno jer u žiži interesa tadašnje i svake druge vlade bilo je kako namaknuti potrebna sredstva (fiskalni aspekt oporezivanja) kako bi se pokrila zakonom propisana prava proračunskih korisnika, dok se o materijalnim mogućnostima, poreznom kapacitetu, gospodarstva nije vodilo računa (ekonomski aspekt oporezivanja).

Sve se svelo na Colbertovu misao (francuski ministar financija i poznati merkantilist iz XVII. stoljeća), o potrebi maksimalnog čerupanja guske uz što manje gakanja. Dakle, fiskalni pristup poreznom sustavu i poreznoj politici temeljno je odredište svake dosadašnje vlasti, dok su ekonomski aspekti, koji su sve važniji u svim dinamičnim gospodarstvima, ignorirani. Narodski rečeno, imaš vlast – uzmi koliko ti treba. Nije potrebno voditi računa o gospodarstvu i građanima. Tako, rekli bi ekonomisti, gospodarstvo funkcionira u tvrdom budžetskom ograničenju, dok za državu važi pravilo (pre)mekog budžetskog ograničenja. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da moj zahtjev za povrat zaštitne kamate na kapital nije dosad podržala ni Hrvatska udruga poslodavaca ni Hrvatska gospodarska komora (sic!). Nije za vjerovati, ali je tako.

Pozitivan učinak

Kako je riječ o relativno novom instrumentu porezne i ekonomske politike, treba objasniti što je to zaštitna kamata na kapital. Zaštitna kamata je u jednom dijelu zaštita od inflacijskih destrukcija na kapital investitora i, u drugom dijelu, svojevrsna porezna olakšica pri oporezivanju poduzetničke dobiti, tako da se priznaje “programirana cijena uloženog kapitala”, zakonom utvrđena stopa u utvrđenom postotku. Najprije je iznosila 3% do 1995. godine, da bi se potom povećala na 5% do ukinuća. Iznos zaštitne kamate bio je rastući jer je osnovica za obračun bio ukupni, a ne samo upisani, kapital. Riječ je o istinskom ekonomskom instrumentu koji ima za cilj povećanje (ekonomski pristup oporezivanju), a ne proširenje porezne osnovice (fiskalni pristup oporezivanju). Važno je uočiti, kako bi rekao premijer Plenković, jer se tako postiže i neizravan pozitivan učinak onemogućujući isplatu dijela dobiti, s jedne strane, kao i njezina realokacija, recimo, u inozemstvo, s druge strane. Prema tome, ostvarena neto dobit, ako ostane u društvu i uključi se u poslovni ciklus, “proizvodi” u idućem razdoblju veću zaštitnu kamatu, odnosno veću poreznu olakšicu pri istom poslovnom rezultatu, što, sa svoje strane, ima pozitivan učinak na stabilnost poslovanja poslovnog subjekta. Dragi čitatelju, morate priznati, elegantna i objektivna podrška investitorima. Nema potrebe za birokracijom.

Pokušat ću na pojednostavljenom primjeru prikazati funkcioniranje zaštitne kamate. Recimo da ste investirali u poslovni pothvat 100 jedinica. Nakon poslovne godine ostvarili ste razliku između prihoda i rashoda od 10 jedinica. U postojećem sustavu oporezivanja na dobit od 10 jedinica platili biste 1,8 ili 1,2 jedinice poreza na dobit pa bi vam preostalo 8,2 (u slučaju da ste veliki poduzetnik) ili 8,8 jedinica (u slučaju da ste mali poduzetnik). U 2018. godini zabilježena je inflacija od 1,5%, što znači da je investitor izgubio na kapitalu 1,5% ili jednu i pol jedinicu. Prema tome, trebate uračunati gubitak na kapitalu i od njega oduzeti ostvarene neto dobiti. Vi niste zaradili 8,2 jedinice, već 6,7 jedinica. U slučaju malog poduzetnika vaša zarada iznosi 7,3 jedinice. To je dio zaštitne kamate na kapital koji omogućuje investitoru da zaštiti od inflacije svoj investirani kapital. Međutim, država koja ima za cilj dinamizirati investicijsku aktivnost, a ne raspolaže dovoljnom štednjom – slučaj Hrvatske – može dodatno stimulirati investitore programiranom akumulacijom koju investitor mora pripisati vlastitom kapitalu i tako smanjiti poreznu osnovicu poreza na dobit. Tu postoje mnoge mogućnosti. Uzmimo u našem primjeru da je država odredila da je prinos od 4% dovoljno stimulativan kako bi zadržala postojeće i privukla nove investitore. U tom slučaju 4% ima isto obrazloženje kao neoporezivi dio dohotka od rada koji sada iznosi 4000 kuna. Naprosto država smatra da je dobit od 4% naknada za rizike i neizvjesnosti s kojima se poduzetnik susreće u svojoj poslovnoj aktivnosti. Preostali dio, kad se odbije zaštita na kapital zbog inflacije i naknada za rizike, predstavlja poreznu osnovicu. U našem slučaju, veliki poduzetnik bi od 10 jedinica bruto dobiti najprije odbio 1,5 jedinica na ime inflacije i, potom, 4 jedinice na ime naknade za rizike u poslovanju (4% u našem slučaju može se identificirati kao minimalni prinos na investiciju). Prema tome, naša bruto dobit ne iznosi 10 jedinica, ona iznosi samo 4,5 jedinica, što predstavlja poreznu osnovicu poreza na dobit. Prema postojećim propisima, naš veliki poduzetnik platio bi porez na dobit 0,81 jedinicu. Moj je prijedlog da porezna stopa poreza na dobit iznosi za sve 20%, što znači da bi porezna obveza poreza na dobit iznosila 0,90 jedinica. Umjesto postojećeg sustava oporezivanja dobiti, uvođenje zaštitne kamate na kapital, u našem primjeru, smanjilo bi poreznu obvezu poreza na dobit za polovinu.

Razorni učinci

Korona depresija iznova otvara pitanje inflacije pa je dobro podsjetiti na njezine razorne učinke. Inflacija “prelijeva” vrijednost bilance stanja u bilancu uspjeha, što znači da umjetno povećava profitnu maržu koja se potom neopravdano oporezuje porezom na dobit. Instrument koji je prethodio zaštitnoj kamati na kapital zvao se – revalorizacijski koeficijent. Sama riječ kazuje da je revalorizacijski koeficijent – koeficijent kojim povećavamo vrijednost imovine kako bi se “amortiziralo” smanjenje vrijednosti imovine zbog inflacije. Taj je pristup neke gospodarske grane dovodio u povoljniji položaj. Kako imovinu stječemo vlastitim ili/i tuđim sredstvima, to revalorizacijskim koeficijentom izjednačujemo vlastita i tuđa sredstva. Instrument zaštitne kamate odnosi se samo na vlastiti kapital.

Ideja neoporezivog dijela profita može se poistovjetiti s neoporezivim dohotkom od rada. Naprosto se polazi sa za mene prihvatljivog polazišta kako do određene razine ni rad ni kapital nemaju poreznog kapaciteta. Izneseno predstavlja bitan kriterij kojim će se morati voditi svaka proaktivna porezna reforma. Nažalost, u postojećem poreznom sustavu ta se činjenica ignorira. Ono što se moglo mijenjati u dotadašnjem rješenju, instrumentu zaštitne kamate, jest mogućnost promjenjivosti zaštitne kamate iznad stope inflacije, na što sam ukazivao kada se veličina zaštitne kamate na kapital povećala od 3 na 5%. Navedene karakteristike zaštitne kamate imaju svojstvo tzv. ugrađenog stabilizatora koji autonomno i automatski djeluju. Naime, u doba prosperiteta profiti progresivno rastu pa raste i porezni kapacitet poreznog obveznika pa, prema tome, određeni postotni iznos zaštitne kamate iznad inflacije može biti, u ovisnosti o ciljevima ekonomske politike, pro ili contra poslovnom ciklusu. Ono što je bitno za poduzetnike jest zaštita uloženog kapitala. Naime, u uvjetima inflacije vlastiti se kapital “topi”, nestaje, a porezna obveza poreznog obveznika se povećava proporcionalno intenzitetu “topljenja”.

Današnji model oporezivanja dobiti zoran je primjer kako loš instrument porezne i ekonomske politike, zbog fiskalnih prioriteta, može zamijeniti dobar model oporezivanja dobiti. Ne ulazeći u detalje, spomenimo mogućnost po kojoj se smanjuje porezna osnovica poreza na dobit ako se dobit ili jedan njezin dio investira u kupnju nove opreme. Tu i takvu mogućost Kukuriku koalicija nazvala je velikom podrškom poduzetništvu. Je li to istina? Po mome mišljenju nije. Evo zašto. Nalazimo se u višegodišnjoj depresiji. Instalirani kapaciteti, čitaj: fiksni troškovi, predstavljaju ozbiljno ograničenje održavanja bilo koje tvrtke “iznad vode”, u području pozitivnog financijskog rezultata jer se proizvodnja smanjuje, što rezultira viškom kapaciteta, ekonomisti bi rekli – povećavaju se jalovi fiksni troškovi, pa bi korištenje poreznog izuzeća poreza na dobit, ako kupimo nove kapacitete, bilo – ludost. Drugim riječima, država nas stimulira da povećamo jalove fiksne troškove. Rečeno ne pretjerano zločesto: država zna najbolje što je dobro za poduzetnika. Narodski rečeno – neshvatljivo.

Kapitalni dobitak

Razlika učinaka između instrumenta zaštitne kamate i smanjenja porezne osnovice u slučaju investicija je dramatična. Institut zaštitne kamate na kapital smanjuje poreznu osnovicu poreza na dobit koja se pripisuje kapitalu. Pripisan iznos kapitalu nije moguće isplatiti vlasnicima osim neizravno, kad vlasnik prodaje svoj udjel ili dionice. Drugim riječima, instrument zaštitne kamate na kapital može se komparirati s kapitalnim dobitkom. To je vrlo važna karakteristika na koju ćemo se vratiti. Iznos koji je pripisan kapitalu poduzetnik koristi na način koji ocjenjuje da je najbolji u realizaciji njegove poslovne kombinacije. To može biti kupnja stroja, u vrijeme sedam debelih krava, ali i podmirenje obveza prema vjerovnicima ili smanjenje kreditne obveze, u vrijeme sedam mršavih krava. Dakle, smanjena se porezna obveza, u slučaju postojanja instrumenta zaštitne kamate, koristi slobodno bez uplitanja svemoćne i sveznajuće vlasti.

Pogledajmo sada neke ekonomske učinke instrumenta zaštitne kamate.

Instrument zaštitne kamate na kapital povećava iznos vlastitih u odnosu na tuđa, kreditna, sredstva. U Lijepoj Našoj najveći je broj tvrtki osnovan s početnih 20.000 kuna, što po prirodi stvari onemogućava pristojan kreditni rejting. Studenti ekonomije jasno će vam reći kako nije dobro ako je vlastiti kapital manji od trećine imovine. Kako je u Lijepoj Našoj velika nelikvidnost, zatezanje plaćanja dobavljačima koliko je to moguće spada u arsenal “dobrog privređivanja” pa kratkoročni izvori sredstava dominiraju u izvorima financiranja tvrtki, što ih, razumije se samo po sebi, čini dodatno nestabilnima – čak i manji eksterni šok postaje nesavladiv. Tako bi instrument zaštitne kamate na kapital iznad stope inflacije imao značajne pozitivne učinke na financijsku stabilnost gospodarstva.

Hrvatsko je gospodarstvo, posebno mali poduzetnici, istisnuto s kreditnog tržišta. Usput rečeno, temeljni je akcelerator kapitalizma i kriza kreditna aktivnost poslovnih banaka. Činjenica je da poslovne banke preferiraju kreditiranje stanovništva u odnosu na gospodarstvo, što je moguće identificirati putem sektorske raspodjele kredita. Ne treba gubiti iz vida mogućnost po kojoj poslovne banke provode politiku svojih investitora i, prema tome, mogu imati različite ciljeve u odnosu na ciljeve koje imaju HNB i Vlada. O različitosti ciljeva čitatelj može naći obilje argumentacije na www.rifin.com. Mnoge se tvrtke, posebno one značajne za hrvatsko gospodarstvo, zadužuju u inozemstvu, a “domaće proslovne banke” vrše tek funkciju kreditnog agenta. Instrument zaštitne kamate na kapital povećava stopu samofinanciranja pa bi potražnja za kreditima bila manja za iznos zadržane dobiti, najmanje za iznos koji omogućuje zaštitna kamata na kapital. Nadalje, financijska konsolidacija gospodarstva redefinirala bi tržišnu kamatnu stopu u pravcu njezina smanjenja – raste kreditni rejting gospodarstva. Investitori mogu, što često rade, umjesto dokapitalizacije financirati poslovanje svojih tvrtki putem kredita. Financirajući poslovni pothvat putem kredita, investitor implementira instrument zaštitne kamate na kapital. (Financijske institucije dodatno mogu smanjiti poreznu obvezu poreza na dobit povećanjem rezervacija, klasificirajući kredite rizičnijima nego što to doista jesu ili povećanjem očekivanih šteta u slučaju osiguravajućih tvrtki.) Štoviše, u tom slučaju investitor može putem kamatne stope (politikom cijena) upravljati veličinom dobiti kako bi smanjio svoju poreznu obvezu.

Podračun dohotka

Posebno je snažno djelovanje zaštitne kamate na kapital na tekući račun platne bilance. Tekući račun platne bilance ima četri podračuna: roba, usluga, dohodaka i transfera. U ovom slučaju nas posebno zanima podračun dohotka. Naime, iz podračuna dohotka lijepo se vidi je li zemlja u većoj obvezi prema inozemstvu za kamate i dividende nego što uprihodi od inozemstva po tim istim osnovama. Lijepa Naša ima veliki inozemni dug (40 milijardi eura inozemnog duga plus 20 milijardi devizne štednje predstavlja ukupni dug od 60 milijardi eura – što je razlog i opravdanje ovako velikim deviznim pričuvama), dakle, ima velike kamatne obveze prema inozemstvu. Jednako tako naša je zemlja rasprodala obiteljsko srebro (bankarski sustav, telekomunikacije, najučinkovitiji dio industrije: INA, Pliva, Tesla, ..) inozemnim investitorima pa iz godinu u godinu rastu obveze prema inozemstvu za (ne)isplaćene dividende.

Dividende su “kvaka 22” kada je riječ o instrumentu zaštitne kamate na kapital. Naime, ako postoji instrument zaštitne kamate na kapital, tada inozemni investitori ne mogu povući dividende za iznos zaštitne kamate na kapital. Riječ je o značajnim sredstvima jer inozemni investitori kontroliraju najveći dio gospodarske strukture veće dodane vrijednosti. Usput rečeno, saldo podračuna dohotka tekućeg računa platne bilance nazvao sam karcinomom i značajnim ograničenjem u vođenju proaktivne ekonomske politike. Hrvatskoj je nasušno potrebno smanjiti koliko je god to moguće odljev deviznih sredstva. Naprosto odnos deviznih pričuva i inozemnog duga, s jedne strane, te, s druge strane, činjenica da je financijski sustav u vlasništvu inozemnih investitora zahtijeva maksimalan oprez u vođenju ekonomske politike kako bi naši vjerovnici/investitori razumjeli razloge naših mjera. Općenito, transparentno i argumentirano upravljanje gospodarstvom mora biti prepoznatljivo i prihvaćeno od naših vjerovnika. U njih valja ubrojiti i “domaće poslovne banke”.

Učinkovit instrument

Iz navedenog slijedi jasan zahtjev za povratom zaštitne kamate na kapital. Koliko bi ona morala iznositi? Hrvatska nema dovoljno vlastite štednje da bi pokrenula značajniji investicijski ciklus. Taj bi manjak mogla nadoknaditi povećanjem investicijske aktivnosti iz inozemstva, posebno dijaspore. Iz navedenog slijedi da bi visina zaštitne kamate na kapital, iznad stope inflacije, morala omogućiti željenu razinu investicijske aktivnosti. Mislim da je zaštitna kamata iznad inflacije od 3% dovoljno poticajna da privuče značajniju investicijsku aktivnost. Zato predlažem već u ovoj godini uvođenje zaštitne kamate na kapital od 1%, uvećano za visinu inflacije koja bi se u iduće dvije godine povećavala po jedan posto. Uvođenje zaštitne kamate na kapital daleko je primjerenija mjera od smanjenja standardne stope PDV-a. Osim toga, smanjenje standardne stope PDV-a daleko više smanjuje porezne prihode od uvođenja zaštitne kamate na kapital. Posebno je važno uočiti, kako bi rekao premijer Plenković, kako visoka porezna presija PDV-a preferira izvozno gospodarstvo, a zaštitna kamata na kapital gospodarsku aktivnost općenito. To je potrebno shvatiti i razumjeti kad je riječ o ekonomskim aspektima oporezivanja.

Dakle, uz mikroekonomske učinke, posebice na području korporativnih financija, postojali bi značajni učinci kako na kretanje kamatnih stopa, tako i na saldo tekućeg računa platne bilance. Tako bi instrument zaštitne kamate na kapital značajno podržao oživljavanje gospodarske aktivnosti, s jedne strane, i, s druge strane, pozvao inozemne investitore jer bi im se prinos na ulaganja povećao, kao i stabilnost poslovnog pothvata. Osim toga, ne najmanje važno, institut zaštitne kamate na kapital, kao uostalom i PDV, stimuliraju koncentraciju i centralizaciju kapitala. Rečeno narodski – velike ribe jedu male ribe, što povećava učinkovitost nacionalnog gospodarstva. Ignoriranje ovako snažnog i učinkovitog instrumenta ekonomske politike bio bi jasan pokazatelj da naši političari ostaju političari, što će reći, od izbora do izbora pa što bude. Stanje u kojem jesmo i dosadašnji način razmišljanja vode u siromaštvo, bijedu, koje svojim povećanjem postaje ograničenje bilo kakvim promjenama.

Autor:Guste Santini / 7dnevno

Više o autoru-OVDJE


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

13 + 13 =