Podijeli

KOLONA SMRTI OD 24.000 HRVATSKIH VOJNIKA OD AUSTRIJE DO BEOGRADA I PANČEVA (Svjedočenje jednog od rijetkih preživjelih)-Tadija Jelčić…

Kolona smrti 24.000 hrvatskih vojnika…Svjedočanstvo jednog od rijetkih preživjelih Tadije Jalčića…

Kod povlačenja hrvatske vojske prema Sloveniji stigli smo 15.V.1945. u Dravograd, gdje se je izvršila predaja oružja. Znao sam, da partizane ne krase plemeniti osjećaji, ali sam očekivao, da će se barem djelomično pridržavati međunarodnih norma o ratnim zarobljenicima. Međutim, vrlo brzo su se izjalovile moje nade, je su komunisti odmah započeli masovnim pokoljem.U mojoj grupi bilo nas je oko 24 000. Odmah su nas odijelili na male skupinice od 100 ljudi, napose domobrane, napose ustašku vojnicu. Iz Dravograda smo krenuli prema Mariboru uz pratnju srpskih i crnogorskih partizana.

Već od početka svaki je korak bio označen krvlju zarobljenih vojnika. Stražari su pucali na pojedine grupe po miloj volji. Odvojili su jednog po jednog, mučili ih i zaklali na pogled svih. Kad smo krenuli iz Dravograda, prisvojili su sve satove, odjeću, cipele, a one koji nisu imali ništa, dotukli bi ih hicem u zatiljak. Prisustvovao sam strašnim prizorima. Nisu pravili nikakove razlike između staraca i djece, muškaraca i žena. U Maribor smo stigli drugog dana poslije podne. Smjestili su nas u dvorište bivše vojničke škole. Tamo smo ostali 7 dana. Nisu nam dali jela i mogli smo izdržati jedući koru sa stabala i travu. Svaki su dan odvodili oveće grupe, da ih strijeljaju. Posebno su ih birali među ustašama.Poslije sedam dana proslijedili smo put za Varaždin, životinjski zlostavljani. Leševi hrvatskih vojnika ispunjavali su jarke uzduž ceste Maribor-Varaždin.

Morali smo trčati veći dio puta, dok su partizani išli na konjima ili biciklima, likvidirajući one koji bi sustali. Spavali smo pod vedrim nebom, izloženi nevremenu i studeni. U tim teškim časovima osjetili smo olakšanje, kad smo stigli na područje Hrvatske, jer nas je pučanstvo, unatoč riziku i pogibelji, dočekalo toplo, iskreno i samilosno. Sva je Podravina priskočila da nam pomogne. Pod vatrom partizana dobacivali su nam kruha, pokušavali su dati nam vode, usprkos samovolji partizana. Nikad ne ću zaboraviti doček u Virju, Otrovancu. Podravskom Kloštru i Đurđevcu.

U Đurđevcu su odvojili pripadnike ustaških postrojba i odredili nam pravac Virovitica-Osijek. Mi mladi smo jedva odoljeli, dok su stariji podlegli na putu, jer nisu mogli izdržati ritam marša. Kao što sam već rekao, oni koji bi posrnuli, bili su na licu mjesta ubijeni. Na nogama su se pojavili žuljevi a potom krvareće rane. Svi smo bili bosi, jer su nam u Mariboru oduzeli cipele. Naša nas je straža, koja se izmjenjivala u svakom važnijem mjestu, pratila na konjima ili biciklima.

Pješačili smo do Osijeka 20 dana.

Kad smo izišli iz Osijeka, na 6. ili 7 kilometru prema Dalju, naši pratioci su zaklali pred našim očima 150 ljudi. U Vinkovcima su nas smjestili u tvornicu cigla. Noću bi dolazili Srbi i odvodili grupu za grupom, a da se nije vratio ni jedan jedini čovjek. Noću su također odjekivali strojnički rafali kojima su kosili živote svezanih hrvatskih vojnika. Najgori dio puta bio je Vinkovci-Šid. Srpska manjina nas je zlostavljala batinama, probijala bajunetama, smrskala glave s lopatama i sjekirama, odkidala grkljane, vezala nas za repove konja. U takvoj okrutnosti istaklo se je selo Tovarnik.

U Šidu su učestvovali u pokolju čak neki pripadnici Crvene Armije.

Tu smo ostali 6 dana, ne okusivši ni zalogaja. Odveli su nas do jedne jaruge i uokolo postavili bačve pune vode. Kako nas je žeđ mučila do ludila, potrčali smo prema bačvama. Kako se je netko približavao, bio je strijeljan. Mnogi su pili vlastitu mokraću. Od dotučenih u Šidu sjećam se Josipa Jelčića i braće Majića, rodom iz Vitica, kao i mnogih drugih, kojih imena ne spominjem. Poslije ovog mučenja dali su nam vode i kruh od dva kila za 33 čovjeka. Mnogi su umrli zbog pretjeranog pića vode.Sedmog dana proslijedili smo put za Mitrovicu, pod istim uvjetima, uz teror i masovne pokolje. Nosio sam mog zemljaka Ivana Paponju, koga su partizani skinuli s mojih leđa na vratima Mitrovice i zaklali ga pred mojim očima. Smjestili su nas pokraj obale Save, prisilivši nas da se okupamo, dok je pljuštila kiša. Zbog iscrpljenosti i iznemoglosti mnogi su se utopili, pa je rijeka odnijela njihova trupla. Nastavismo put za Rumu i Beograd. Otraga su išla kola s „doktorima”.

One koji bi se tužili da su bolesni, poslali bi ih njima, a naši bi „doktori” likvidirali svoje pacijente. Na ulicama Beograda građani glavnog grada su bacali na nas opeke, napadali nas i vrijeđali. Na putu od Đurđevca do Pančeva bilo je umoreno barem 2.800 zarobljenika, ne spominjući one, koji su bili ubijeni na drugi način ili poginuše od glada, žeđi i smalaksalosti. Obližnji sabirni logor nalazio se je u Pančevu. Blizu pančevskog groblja bio je odijeljen jedan bataljon, i bili su pobijeni do zadnjeg čovjeka.U Pančevu, jer sam bio još mlad, odvojili su me i poslali na rad u Belu Crkvu. Radili smo na napuštenim poljima u ekipama od sto ljudi. Nakon četiri mjeseca vratili su me u logor Pančevo. Našao sam istu situaciju. Zarobljenici su spavali na betonskom tlu bez pokrivača, a svaki su dan odvajali nekolicinu na strijeljanje.

Od moje grupe ostalo nas je svega 42; ostali su bili umoreni ili umriješe od tifusa. Dnevice je umiralo od 20 do 30 zarobljenika, zbog vrlo loše hrane i pretrpjelih tortura. Svako bi jutro prošla dva kamiona, koja bi pokupila mrtve od prošle noći. Jelo se je sastojalo od kuhanog ucvrljenog graška bez začina, u mršavim obrocima, tako da smo se uglavnom hranili kuhanom travom ili lupinama od krumpira. Jedna skupina vojnika morala je ostati 4 dana u Dunavu, u vodi do grla. Oni koji nisu odoljeli, utopiše se.U času predaje težio sam 84 kila, a poslije šest mjeseci provedenih u komunističkom ropstvu spao sam na 48 kila.

U maršu smrti, među tolikim hrvatskim vojnicima, zaglavila su dva moja rođaka. Od spomenutog Paponje, koji je bio okrutno ubijen, ostala je žena s četvero siročadi.Dok smo bili u sabirnom logoru, morali smo praviti vojničke vježbe i naučiti partizanske pjesme. Na koncu moram istaknuti da, unatoč tim teškim prilikama, nije bilo među nama denuncijanata, doušnika, žbira ni izdajica, nego smo ostali najuže povezani.

TADIJA JALČIĆ

Objavljeno u listu “Drina”, god. IV., br. 1-2, str. 52-55, Madrid 1954.

Izvor: Vinko Nikolić, Bleiburša tragedija hrvatskog naroda, Munchen – Barcelona, 1976.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

četiri × četiri =