Podijeli

Od 3. rujna ove godine, počela je, u manjem broju škola, eksperimentalna provedba takozvane kurikulne reforme ministrice Blaženke Divjak. Kako na velika zvona navode iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, učenici će s ovom “reformom” dobiti manju težinu knjiga i tablet te učiti gradivo na praktičnim pitanjima, “a ne bubati, štrebati i sl.”…

Budući da je cijeli ovaj proces pripreme “eksperimentalne kurikulne reforme” tekao vrlo netransparentno, tajnovito (osim pretencioznih TV-spotova Ministarstva) i brzopleto, teško je nešto konkretnije u ovom trenutku reći glede kvalitete novih udžbenika, no pošto su udžbenici dobrim dijelom proistekli kao naslijeđe rada radne skupine na čelu s Borisom Jokićem, poznato je već što se od nekih udžbenika može očekivati, poglavito udžbenika za Hrvatski jezik i Povijest

Manja težina tereta u školskoj torbi je nešto što su roditelji predugo čekali, ali sama manja težina knjiga ne jamči kvalitetu i bolju nastavu jer ovisi o tome što je i kako izbačeno iz ranijih kompleta knjiga da bi se postigla manja težina… Tabletima i “pametnim pločama” se, međutim, svakako “kupilo” simpatije učenika jer doista će im isprva biti zabavnije klikati po tabletu i odgovarati na razne kvizove učiteljica i nastavnica, nego pisati u bilježnici, čak i ako bi za to vrijeme više napravili na klasični način – pišući. Ali, ovo su generacije koje vole klikati po digitalnim dlanovnicima pa im je takav oblik interakcije psihološki lakši i probavljiviji, čak i kada je zapravo vremenski rastrošniji i manje učinkovit za usvajanje gradiva. Doista je pitanje, u ovom (pre)kratkom roku, kakve su se aplikacije za nastavu mogle pripremiti da bi uporaba tableta imala puni efekt. Ukoliko su se tiskani udžbenici tek prebacili u digitalni formatu i učitali u tablete, te time “olakšali” torbu, onda je malo sreće u tome jer takvi su udžbenici, bili oni u PDF, ePUB ili nekom trećem formatu, za učenika manje pogodni nego tiskani udžbenik u kojem učenik brzo može dodati vlastite bilješke, potcrtavati tekst i dr. – za puno manje vremena nego li je za iste radnje potrebno na tabletu. Da bi uporaba tableta imala pravoga efekta, nije dovoljno tiskani udžbenik prebaciti u digitalni format, već se udžbenici moraju obraditi na puno interaktivniji način, a to zahtijeva i  posebno pripremljene mobilne aplikacije aplikacije za tu svrhu. Uz moj nedostatak informacija, ipak sam skeptičan da se takvo što u ovom slučaju pripremilo.

Zatim je zanimljivo vidjeti i način na koji će se učenički tableti spajati na internet i slati svoje podatke učiteljici za vrijeme tih kvizova… Ako je bežično, preko WiFi mreže, što bi za veći broj polaznika predmeta i školu bilo praktično, da se učionica ne zaguši velikim brojem kabela, onda je zanimljivo vidjeti koliko će vremena proći prije nego roditelji i novinari postave pitanje o možebitnoj štetnosti zračenja svih tih mobitela i rutera na zdravlje male djece. Pred nešto godina, kada su škole imale tek pokoji ruter, znali smo na TV-u gledati priloge u kojima se spekuliralo o možebitnoj štetnosti zračenja rutera na djecu. A sada smo u pojedinu učionicu ubacili 15, 20 ili više komada radio-odašiljača koje će djeca imati u rukama, pred licem – no u hipu kvazi-reformske pomodnosti, za sada to ni novinari ni roditelji ni učiteljica ne propituju. Ni to što će djeca zbog obilne uporabe tableta vjerojatno lošije pisati rukom i kasnije razviti svoj rukopis, te možda imati još više pravopisnih pogrešaka u rukopisu, također nitko ne spominje…za sada. Jer oni su “generacija budućnosti” koja će većinu vremena raditi za računalom, zar ne?
Sve u svemu, ovaj eksperiment vjerojatno neće napraviti puno štete, a hoće li napraviti dovoljno koristi, vrijeme će pokazati i potrebno nam je uskoro više pouzdanih informacija da se vidi što je djeci servirano i kako će to funkcionirati. Osobno, prije nego bih se razmetao tabletima, radije bih te novce iskoristio da što prije nekim školama u zemlji osiguramo dostojanstvene uvjete za izvođenje i pohađanje nastave i ujednačimo uvjete prema drugim školama u zemlji. Dok se na jednoj strani snimaju pretenciozni prilozi o školama s “pametnim pločama”, školu u Vukovaru, Đakovu ili drugdje, godinama “krase” rupe od ratnih gelera. Škole imaju potrgana vrata na kabinama toaleta. Škola u Babinoj Gredi nema školske dvorane (javnosti već poznata saga o propalim radovima i nizu ministara obrazovanja koji su ih uvjeravali “da će se za njihova mandata to riješiti” (Jovanović, Šustar, Barišić, Divjak).
Ono što također ovih dana u prigodničarskom raspoloženju nitko ne spominje (da ne kvari zabavu) jest kako će izgledati nastava u tim “pametnim” školama kada se uređaji pokvare. I koliko će proći vremena do prvih kvarova odnosno do popravka nakon kvara? Imamo dva scenarija.
Scenarij 1: U prvom scenariju se na pametnoj ploči koju koristi nastavnica nešto poremeti i onesposobi ju u izvođenju nastave toga dana. Npr. poremeti se neki driver (nužni pogonski program, nap.a.) ili nastavnik nehotično promijeni neke postavke i više ne zna to oporaviti, što se nerijetko dogodi kod ljudi koji nisu sasvim vješti s informatičkom opremom u takvim okruženjima, a poglavito ako učionicu koristi više nastavnika. Nastavnik dođe držati nastavu i ostane bez alata – pametne ploče. Ne zna sam to na brzinu popraviti i nema vremena jer mu curi vrijeme za nastavu. Nema ni nekog školskog servisera koji bi se tu stvorio u 5 minuta i to otklonio….Eto nas već nazad na klasično pisanje. Nakon prijave kvara, rijetko će se to otkloniti istoga dana, već će u najboljem slučaju potrajati do kraja tjedna. U lošijem, ali realnom slučaju, programe može ponovo instalirati ili kvar otkloniti tek prodavatelj te opreme, koji nerijetko ima podizvođača. Jednom kada su opremu školi isporučili, njima se nerijetko “fućka” više za održavanje te opreme. A ako se i odazovu, mogu vas financijski guliti koliko žele jer se neće imati dovoljno izbora u odabiru servisera.
Scenarij 2: pojedinom učeniku se pokvari tablet. Prvo se sam čudi što je to i pokušava se snaći. Za to vrijeme nastava odmiče, on je dekoncentriran, svi oko njega tipkaju po svojim tabletima, a on ne može. Pada već u laganu paniku jer mu predavanje odmiče, a on nema uvjete za praćenje kao drugi kolege. Nekada prije, u onoj “primitivnoj” školi, učenik bi jednostavno uzeo drugu olovku i nastavio pisati, jer svi nose barem 2-3 olovke, ili bi ju posudio od kolege. Tablet ne može posuditi kada svatko ima samo jedan tablet. Potom će se požaliti kolegi/ci do sebe – pa i njega/nju početi ometati. Zatim će reći nastavnici da ne može odgovarati na interaktivna pitanja jer mu tablet ne radi. Možda će i nastavnicu pitati za pomoć – i time i nju ometati. Ona će mu reći da se priključi kolegi/ci do sebe dok se tablet ne osposobi. I sada je još pitanje tko će tablet nositi na servis radi popravka – škola ili roditelji?
Ako su tableti vlasništvo škole, onda će škola, ali to tipično neće ići toliko brzo koliko bi išlo da je roditelj zadužen za to. Kako god bilo, učeniku će trpjeti praćenje nastave barem tjedan dana, a s našim servisima, lako moguće i nekoliko tjedana.
Premda se ovim tekstom uvlačim u rizik da mi se predbaci krajnji skepticizam ili defetizam, tko se dovoljno koristio informatičkom opremom, poglavito tabletima, zna da su ovo realne bojazni. U redu, možda za vrijeme nastave neće biti potrebno stalno nešto klikati, ali baziram se na onome čime nas u TV-prilozima iz tih eksperimentalnih škola i Ministarstva pokušavaju impresionirati ovih dana.
Za shvatiti je Ministricu da je za svojega mandata htjela ostaviti neki trag, pokrenuti stvari nakon svih onih jalovih strategija, povjerenstava, radnih skupina i inih pojedinaca i skupina koji samo pričaju, a nikako da iznjedre neko stvarno rješenje…pa tako već predugo tapkamo u mjestu. Odlučila je Ministrica Divjak uzeti stvar u svoje ruke i napraviti nešto mimo ikakvih odluka i podloga temeljenih na tijelima koja o tome odlučuju. Misli: kada se roditeljima i učenicima bude svidjela ta moja “škola za život” , nitko više neće inzistirati na legalitetu. A takvu joj je komfornu poziciju stvorio premijer Plenković jer od reforme obrazovanja smatra da ima većih izazova za opstanak svoje Vlade (i samoga sebe).
Pošto mu većinu u Saboru čuva stranka HNS, koja u javnosti ne uživa ugled veći od 2%, a za odgađanje svoje političke katastrofe su smislili mantru o svojoj navodno velikoj brizi za reformu obrazovanja, premijer Plenković im je povjerio resor obrazovanja, a oni na čelo Ministarstva doveli nestranačku osobu. Nije joj trebalo puno da shvati da joj se u toj konstelaciji Plenković neće suprotstavljati. I tako—tko više uopće spominje Posebno stručno povjerenstvo (PSP), na čelu kojega je sam premijer Plenković, oko sastava i rada kojega je bilo toliko medijske buke mjesecima? Tko uopće više pita kada su se posljednji put sastali i što su raspravljali? Tko više uopće pita za Stručnu radnu skupinu (SRS) koja je trebala raditi na pripremi novih kurikula i obrazovnoj reformi u širem smislu? Tko viša pita i za raspisivanje novoga natječaja koji bi se očekivalo da će se raspisati nakon što je Vlada poništila prethodni natječaj na kojem se nisu uspjeli usuglasiti oko voditelja SRS-a, a zbog protivljenja Ministrice prema imenovanju na natječaju najbolje rangiranoga kandidata (Matka Glunčića) koji joj nije bio po ukusu. Umjesto šarade s ponovljenim natječajem, premijer se bez ustručavanja odlučio za hibridno rješenje izravnim imenovanjem Radovana Fuchsa (koji se prethodno nije niti javio na natječaj) za svoga informatora kod Ministrice, formalno zvanog Posebni savjetnik. I, tako je Ministrica dobila široko polje  raditi što god želi, bez ikakve odluke tijela koja su za to formalno bila osmišljena. Odlučila je uvesti predmet Informatike kao obavezni predmet u školu. Takvo što nije zapisano u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, kažu bolji poznavatelji teksta (ja osobno nemam volje čitati takve naše tekstove jer znam da od toga nikada ne bude ništa), to nije ni odluka Sabora niti PSP-a niti SRS-a niti ikojeg drugog meritornog tijela! To je samostalna odluka Ministrice (koja je, da se podsjetimo, u političkoj trgovini za očuvanje parlamentarne većine i vlastitih fotelja angažirana od strane neugledne političke stranke koja ima utjecaj manji od 2%)!
Možda je Strategija i napravila propust i previd glede Informatike, ali legalisti bi onda dopunili Strategiju jer je dokument na kojemu se trebaju bazirati kurikuli, a ne činiti nešto čega nema u Strategiji. Možda bi se kroz raspravu pokazalo i da je bolje informatiku provući kroz kurikule raznih predmeta i tako djecu uvoditi u svijet informatike kontinuirano kroz čitavu nastavu, radije nego kroz posebni predmet… Ali takve rasprave se nije moglo dobiti od Ministrice niti ju je premijer Plenković (ujedno i čelna osoba PSP-a za provedbu obrazovne reforme) na to potaknuo. (Premijeru koji si pokušava osigurati visoki stolac u tijelima EU na koncu premijerskoga mandata, ovo su izgleda sve neatraktivne teme i svrab koji silno nastoji izbjeći pa okreće glavu i pušta Ministrici na volju.) Ministrica je odlučila školama osigurati i Micro Bit računala koja je plasirao poduzetnik i filantrop Nenad Bakić pa je, da to olakša, raspisala namješteni natječaj u kojem su natječajnim uvjetima mogla udovoljiti jedino računala koja plasira Bakić. Za to su opet izdvojeni impresivni proračunski novci. Za usporedbu, da je takav natječaj objavio, recimo, gradonačelnik Zagreba Bandić ili možda neki općinski načelnik, mediji bi ga  tjednima čerečili, prijavili DORH-u, možda bi nakratko završio i u Remetincu ili nekoj drugoj ustanovi na obavijesnom razgovoru. No, kada je to napravila ministrica Divjak, režimski i drugi interesni mediji složno šute i prave se da ništa nije sporno. Ni riječi. I inače rječiti Nenad Bakić šuti. Ne vidi ništa loše u tome da je državno ministarstvo napisalo natječaj na kojemu samo njegov proizvod može pobijediti. Pitam se kako bi glasan bio da je natječaj tako namješten za nekog drugog ponuđača,donosi blog.mjoler.info…
I, na kraju, famozni “reformski” udžbenici. Budući da su isprva bili bazirani na ostavštini Borisa Jokića i njegovoga SRS-a, kada su učeničku torbu, kada se radi o kurikulu Hrvatskog jezika, namjeravali “olakšati” izbacivanjem tekstova očeva hrvatske književnosti kao “nerazumljivih” mladima, a ubacivanjem rokerske lirike i romana s degutantnim opisima pedofilije, kao “razumljivih”, zabavnih i poučnih mladima, a u kurikulu Povijesti izbacivanjem većega dijela istine o Domovinskom ratu te antihrvatskim tumačenjima uzroka rata uz pomoć egzotičnih instituta za povijest sa sjedištem u Grčkoj i slično, preporučljivi su krajnji oprez i skepsa… Uostalom, i pomoćnica Ministrice, Lidija Kralj, jest još nedavno na javnoj televiziji branila takve tekstove u udžbenicima. Slijedom stava i prakse Borisa Jokića, Ministarstvo isprva nije ni namjeravalo prijedlog kurikula dati na recenziju nezavisnim stručnjacima. Ipak, pod pristicima struke, mrzovoljno ih je dostavilo HAZU-u. Kada su iz HAZU-a (kao i od drugih stručnjaka, ali HAZU ima taj ultimativni autoritet) na te prijedloge stigle salve kritika (koje sežu još i za mandata B. Jokića), Ministrica je to “ekspresno riješila”. Najprije su u Ministarstvu pokušali ignorirati kritike praveći se da su to minorne primjedbe i da je inače sve u redu, a potom su izjavili da su sve izmijenili na temelju pristiglih recenzija – i to sve u samo nekoliko dana! (Dio kritika smatra prijedloge kurikula nepopravljivima, dok za udovoljenje dijelu kritika treba puno više vremena od tek nekoliko dana da se to ikako popravi.) Za dio kurikula gdje nije postojao toliki pritisak stručne javnosti, Ministarstvo je kurikule slalo na recenzije na adrese za koje su znali da na njima imaju istomišljenike.) Ali, Ministricu Premijer ne propituje i ne provjerava. Tako su udžbenici otišli u tisak, a da zapravo nitko osim Ministričinog tima ne zna što u njima na kraju zapravo i piše, zlatno je pravilo Blitzkriega njezinoga tima. Tko su bili autori, kako su za tako kratko vrijeme sklepali nove udžbenike, tek predstoji saznati.
Kod kurikula za Informatiku su ipak imali lakšu situaciju. Bazirali su se na kurikulima informatike iz Velike Britanije i Estonije, a potom su prijedloge naših kurikula poslali na recenziju upravo u te zemlje. I, gle čuda, stigle su im pozitivne recenzije i navodne pohvale na račun tih kurikula (Britanci i Estonci očito su u našim kurikulima prepoznali svoj rukopis).
Na kraju, trebalo je nastavnike i pripremiti za Školu za život. Za to je odabran britanski kulturni centar (British Council), što je opet bilo najoportunije rješenje budući da tamo, prema navodima medija, radi sestra Lidije Kralj, Ministričine pomoćnice. Pa čemu komplicirati, zar ne (how convenient, konstatirali bi Britanci)? Naposljetku, Ministrica zrači  zadovoljstvom da su joj kurikule “pozitivno” ocijenili HAZU, Britanci, Estonci, i tko god se već našao na putu toga njenog kvazi-reformskog Blitzkriega. Sve je njezin tim ekspresno odradio i donio nam, kako kaže njihov spot, Školu za život.
E sad, je li njena Škola za život smanjila broj predmeta? Nije (štoviše, uvela je i novi predmet—Informatiku). Je li smanjila broj nastavnih sati? Nije. Je li po Hrvatskoj ujednačila uvjete pod kojima učenici pohađaju nastavu? Nije. Je li osigurala bolji položaj nastavnika? Nije. Je li poboljšala nastavne tekstove? Ne znamo—to je još nepoznato—jer nakladnici još isporučuju udžbenike u škole, iako je nastava počela, ali s obzirom na ranije spoznaje, teško da jest.

Ali nema veze, smatra ona, “nećemo valjda za reformu čekati do 2022. godine?” Idemo odmah krenuti s nečim, dati tome bombastičan naziv Škola za život, tabletima zamazati roditeljima i djeci oči, samo da se dovučemo do kraja mandata ove Vlade. A onda neka nova Vlada i novi ministar opet krenu – ispočetka. Zanimljivo: Francuska je upravo zabranila uporabu mobitela (i sličnih uređaja) u svojim školama! Jesu li Francuzi zbog toga zatucani(?), retoričko je pitanje! U prosjeku, vjerojatno nemaju ni škole poput one u Vukovaru ili Babinoj Gredi, ali bez kompleksa zaostalosti uklonili su mobitele iz svojih škola – u isto vrijeme kada naša Ministrica pompozno uvodi tablete u škole! Hm?!

Tko će biti novi premijer i novi ministar obrazovanja – ne znamo, ali kako su se prilike kod nas odvijale, s priličnom sigurnošću bi se (u šali) moglo tvrditi da će glavni mozak neke nove strategije obrazovanja biti – Neven Budak. 😃 On se uvijek tu nekako ubaci. I Boris Jokić će se jamačno htjeti ubaciti 😃 jer je, od naoko samozatajnoga momka, vremenom silno zavolio kamere, intervjue, medijsku pozornost i prodavanje narodu simpatičnih floskula.

Ipak, kako god završilo, možemo se tješiti činjenicom prethodnoga povijesnog iskustva: naš je narod dovoljno otporan na loše reforme tako da ako Šuvarova reforma nije uništila naše generacije, neće valjda ni ova neka nova kvazi-reforma na način kako se sada provodi. 😃
Ja srećom radim u visokoškolskom sustav pa ove procese mogu nešto ležernije promatrati, ali s ishodima ovih eksperimenata ću se susresti za nekoliko godina.

Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

dva × pet =