Podijeli

Kao što smo i obećali, krećemo sa serijom tekstova o reformi školstva i istini o školstvu, kao i o potrebama hrvatskog gospodarstva za visokoobrazovanim kadrovima…

U Hrvatskoj, kao i u drugim članicama Europske unije, uopće zapadnim demokracijama, ulaganje u znanost i visoko obrazovanje smatra se temeljnom pretpostavkomodrživog razvoja društva. Ulaganje u „ljudski kapital“, odnosno obrazovanje, omiljena je tema svih domaćih političkih elita, unatoč činjenici da Hrvatska posljednjih 12 godina kontinuirano smanjuje proračunska izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje (u ovom strateškom sektorubilježimo značajno podfinanciranje u odnosu na usporedive zemlje). „Zemlja znanja“, „izvrsnost“, „ulaganje u budućnost“, samo su neke od učestalo korištenih, izlizanih floskula hrvatskih političara kojima vizualiziraju sjajnu budućnost hrvatskog društva. Naime, zbog snažnog utjecaja koje ima na gospodarski i društveni razvoj, ali i socijalnu mobilnost, ulaganja u znanostuvijek se ističu kao prioritet ekonomske politike. Načelni cilj svakog demokratskog društva je da svatko dobije pristup obrazovanju, neovisno o društvenom porijeklu, međutim stvarno je pitanje u kolikoj mjeri, u postojećem globaliziranom neoliberalnom sustavu, obrazovne institucije zaista ispunjavaju taj cilj, te kolika je uopće isplativost ulaganja u obrazovanje.

  1. Prevladavajući stereotip „ulaganje u obrazovanje nudi sjajnu budućnost“ snažno se sudara s pitanjem isplativosti studiranja i vrijednosti akademske diplome

Naime, iako je u Hrvatskoj, osobito nakon 2000.g., ulaganje u vlastito obrazovanje poprimilo „fetišističke“ razmjere, sve se češće susrećemo s pitanjem isplativosti studiranja i vrijednosti akademske diplome. Naime, nakon završenog studija, većina studenata ne može naći posao u struci, radi poslove za koje je dostatna kvalifikacija srednje škole, čak i niže, zapošljavaju se na nekvalitetnim radnim mjestima, povremeno ili privremeno, uz primanja koja ni izbliza ne pokrivaju stvarne troškove života. U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama „nove Europe“, za većinu je roditelja neupitan nastavak školovanja njihovog djeteta, međutim izboru – studirati ili zaposliti se, mladi ljudi često pristupaju drukčije. Naime, sve viši troškovi obrazovanja i trend pretvaranja znanja u robu prati pad realne vrijednosti akademske diplome na tržištu rada. Jednom kada se nađu u potrazi za stabilnim zaposlenjem, završeni studenti shvate da njihova akademska diploma vrijedi malo ili nimalo, što definitivno potvrđuje osjećaj beznađa i razočaranosti

Studiranje, na žalost,u Hrvatskoj postaje „loša investicija“, jer većina studenata ne može naći posao u struci za koju se školuje. Prema poslodavcima, akademske institucije nisu sposobne pružiti im znanja i vještine potrebne za rad, ako i dobiju zaposlenje, primanja su niska i nema napredovanja. Više plaćeni poslovi zahtijevaju „veze“, fakultetska diploma sve češće nije presudna.Poslovna zajednica često okrivljuje neprilagođeni obrazovni sustav, za koji smatra da ne prati potrebe poslodavaca, te da se mladi školuju za zanimanja koja tržištu rada uglavnom ne trebaju. Ipak, u Hrvatskoj je sve je više diplomiranih studenata, čak i onih s prirodnih i tehničkih fakulteta koji ne mogu naći posao, jer zapravo nema raspoloživih radnih mjesta (u problemu su i oni koji posjeduju titulu doktora znanosti). Ako uzmemo u obzir neupitnu paradigmu suvremenog obrazovanja koje inzistira na STEM području (science, tehnology, engineering, matematics), postavlja se pitanje kako je to moguće? Koje su to struke koje potražuju hrvatski poslodavci?

  1. Što studirati u Hrvatskoj – ili tko treba visokoobrazovane?

 Prema preporukama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje („Preporuka za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja u 2017.g.“) hrvatska sveučilišta bi od prošle godine trebala smanjiti upisne kvote na politologiji, novinarstvu, svim studijima Filozofskih fakulteta, tekstilno – tehnološkom fakultetu, grafici, agronomiji, prometu, veterini, poslovnoj ekonomiji,  pravu i javnoj upravi, budući da se završeni studenti ovih fakulteta rijetko mogu zapošljavaju u struci. Po jednostavnoj logici trebamo se zapitati zbog čega uopće egzistiraju ove visokoškolske institucije, ako završeni studenti ne mogu „naplatiti“ svoje znanje i svoju fakultetsku diplomu. Visokoobrazovane treba još samo javni sektor kojemu je Europska komisija odavno nametnula zabranu zapošljavanja. U Hrvatskoj su rijetke privatne tvrtke koje trebaju visokoobrazovane stručnjake, uglavnom su smještene u Zagrebu, rjeđe u regionalnim centrima. Hrvatska nema razvijenu industriju, ovdje ne hrle multinacionalne kompanije poput Irske, ponuda poslova svodi se na uslužna i obrtnička zanimanja (građevinare, mesare, pekare…) za što država nudi prekvalifikacije.Nizu društveno – humanističkih struka prijeti marginalizacija, unatoč činjenici da je u najvećoj krizi, ne gospodarstvo, već društvo, zbog čega bi bilo realno da se ovi stručnjaci uključe u rješavanje brojnih društvenih izazova. Naime, posla za ove stručnjake ima napretek, međutim, hrvatskim političarima, zadojenim dogmama neoliberalnog globalizma i socijalnog darvinizma, kontekst uređenog društva zapravo ne treba. Iako je demografsko pitanje u Hrvatskoj „pitanje svih pitanja“ koje zahtijeva poduzimanje izvanrednih mjera, Vlada se na ovu problematiku ni ne osvrće.

  1. „Prekriženi poslovi“ u podlozi masovnog iseljavanja

 U kontekstu „prekriženih“ poslova osobito upada u oči agronomija, veterina ili tekstilno-tehnološki fakultet, što znači da Hrvatska nema radnih mjesta u poljoprivredi ili npr. prerađivačkoj industriji. Ako se ova uočljiva činjenica poveže s masovnim iseljavanjem iz Slavonije, sustavnim uništavanjem hrvatske poljoprivrede (pogodovanjem uvoznim lobijima) i planski provedenom deindustrijalizacijom zemlje, otvara se pitanje odgovornosti svih dosadašnjih političkih garnitura koje su tome snažno doprinijele.

Na fakultetskoj razini zvanja budućnosti jesu medicina, matematika i fizika, računarstvo, farmacija, logopedija, rehabilitacija, elektrotehnika i strojarstvo. Što se tiče medicine, Hrvatska liječnička komora već je odavno uzbunila javnost podatkom o broju iseljenih liječnika, kao i broju onih koji će u narednih deset godina biti zahvaćeni prirodnom selekcijom (najmanje 4000 liječnika će otići u mirovinu), što znači da ćemo u budućnosti imati značajan manjak liječnika, te njihove usluge plaćati „zlatom“ (poput obrazovanja, i zdravlje je roba). Inozemne klinike u Hrvatskoj uvele su (uz podršku vlade) praksu stipendiranja hrvatskih studenata medicine koji će, po završetku studija, svoju profesionalnu karijeru nastaviti u razvijenim zemljama zapada. Zbog čega Hrvatska pristaje da školuje kadar za npr. Njemačku? Zbog čega Njemačka ne poveća vlastite kvote na zdravstvenim studijima i medicini? Ovakav rani (ciljani) headhunting od strane inozemnih poslodavaca kojim se olakšava odlazak mladih liječnika iz Hrvatske, nipošto nije dobar za budućnost hrvatskog zdravstvenog sustava u kontekstu njegove održivosti i dostupnosti. Vlada bi trebala imati jasan plan kojim bi završene studente medicine uvodila u sustav i učinila ga održivim, međutim pasivno promatranje ovakvog regrutiranja medicinara dio je imperijalističke politike Europske unije u kojoj hrvatski političari (kao marionete) odrađuju svoj dio posla. Devastirajući učinci politike proširenja EU na istok Europe ogledaju se u masovnom iseljavanju radno sposobnog, često visokoobrazovanog stanovništva, trend koji je npr. baltičke zemlje, u manje od petnaest godina, doveo na rub nestanka, odnosno pretvorio u „propale“ države.Nadalje, u našoj je javnosti malo poznato da je iračka vlada još 2008.g. uputila notu njemačkoj vladi kojom je zatražila da prestane pozivati liječnike i drugo medicinsko osoblje. Radi se o suptilnoj „soft“ politici kojim je Zapad dodatno opustošio Irak, naravno i čitav Bliski istok

  1. Zbog čega Hrvatska zaduživanjem školuje kadrove za razvijene zemlje Zapada?

Vratimo se temeljnom pitanju ove analize – zbog čega Hrvatska skupo školuje kadrove za razvijene zemlje Zapada?Hrvatska je,u deset godina ostala bez više od 200 tisuća stanovnika (točni podatci ne postoje), smanjenje broja novorođene djece prijeti ozbiljnim demografskim disbalansom. Dok hrvatski stručnjaci odlaze prema razvijenim zemljama Zapada u kojima, bez obzira na stupanj obrazovanja, najčešće postaju dio globalističkog prekarijata, bez stvarnog „mjesta pod suncem“, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili zemlji primateljici, hrvatska Vlada na zahtjev poslodavaca, izdavanjemna desetke tisuća radnih dozvola, osigurava masovni uvoz radne snage, što je također dio plana liberalizacije tržišta rada na kojem će se dodatno sniziti cijena rada. Međutim, ni te dozvole nisu iskorištene – potencijalni migranti su izračunali da im hrvatski poslodavci (unatoč ogromnim zaradama) nude „nemoguće“ male nadnice s kojima ne mogu podmiriti cijene stanovanja, režija i ishrane.

Naime, zaista je potrebno otvoriti raspravu o strukturi, odnosno paradoksima domaćeg tržišta rada na kojem se uglavnom nude poslovi na određeno vrijeme, te za koje su potrebne jednostavne vještine. Nakon zabrane zapošljavanja u javnom sektoru koju je Vlada uvela na zahtjev EK (uz ciljanu medijsku sotonizaciju državnih ili javnih zaposlenika kao neradnika i parazita), ostaje otvoreno pitanje za koga hrvatski fakulteti školuju studente. Velika potraga za radnom snagom (što je trend pred svaku turističku sezonu), uglavnom se svodi na niže kvalificirana zanimanjima, čak je potražnja za osobama sa srednjom stručnom spremmom sve manja. Dok su 2008.g. oglasi kojima se traže radnici nižih stručnih sprema činili manje od 4% ukupnih oglasa, 2016.g. bilo ih je čak 27%. Kako je top pet najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj – prodavač, konobar, kuhar, programer i vozač, zaista je opravdano postaviti pitanje gdje mogu raditi studenti fakulteta brojnih hrvatskih sveučilišta. Mladima sa fakultetskom diplomom uglavnom se nudi stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, zbog čega najviše i odlaze iz zemlje.

  1. Što je obrazovanje?

Obrazovanje je dugotrajan, vrlo skup i zahtijevan proces u koji društvo ulaže u skladu s postavljenim prioritetima.Dok zapadne zemlje sve više obeshrabruju svoje građane da novac ulažu u obrazovanje (na cijeni su poduzetnički projekti),hrvatski problem podjednak je problemudrugih zemalja s europske periferije – masovna „proizvodnja“ srednjeg i visokoobrazovanog kadra za uređenija i bogatija društva zapadne Europe i SAD-a.Tome je poslužilo i prilagođavanje sustava obrazovanja modelu EU (Bolonjski proces), kao i raširenost raznovrsnih programa dostupnih studentima i nastavnicima, a putem kojih se vrši selekcija kadrova. Je li riječ o krajnje nerentabilnom ponašanju državnih vlasti, prezadužene Hrvatske? U edukaciju mladih država ulaže ogroman novac, ali uvjeti na tržištu rada nipošto nisu zadovoljavajući. Hrvatska već godinama ne želi riještit ovaj problem!

Sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj, kao i u drugim novim članicama EU-a, godinama je izložen mjerama štednje. U razvijenim državama Zapada troškovi obrazovanja uobičajeno iznose 5-6% nacionalnog dohotka, i dok je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje većim dijelom besplatno, visoko obrazovanje može biti iznimno skupo, osobito ako je riječ o Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji.Unatoč, znatnom podizanju prosječne razine obrazovanja tijekom 20.st (sve razine kvalifikacija su „podignute“ – matura je zamijenila svjedodžbu osnovne škole, fakultetska diploma maturu, doktorat sve češće diplomu fakulteta), ostalo je otvoreno pitanje socijalne mobilnosti. Naime, je li omasovljenje obrazovanja zaista omogućilo uspon na društvenoj ljestvici, je li „viša“ diploma zaista nudi veće prihode i društveni status?

  1. Postoji li još uvijek u europskom društvu „američki san“?

Ugledni francuski ekonomist, Thomas Piketty u svojoj knjizi „Kapital u 21.st“ elaborira ovaj problem, te zaključuje da je korelacija obrazovanja i dohodaka od rada zapravo negativna, te napominje da brojna istraživanja osporavaju stereotip o „američkom snu“ ili „američkoj iznimnosti“ kao modelu obrazovnog sustava kojem težimo. Naime, studiranje na najelitnijim sveučilištima u Sjedinjenim Državama zahtijeva plaćanje iznimno visokih školarina, zbog čega je nejednakost pristupa visokom obrazovanju sve više u središtu rasprava. Prema autoru, dohodak roditelja postao je „savršen pokazatelj“ pristupa elitnim sveučilišnim studijima. Najnovija su istraživanja pokazala da između 1970. (od kada počinju strelovito rasti fakultetske školarine) i 2010.g. broj diplomiranih studenata stagnira među djecom čiji roditelji imaju niska primanja (10-12%), dok je broj diplomiranih studenata čiji roditelji pripadaju kategoriji 25% najbogatijih u 40 godina narastao s 25% na 80%. Istraživanja također pokazuju da pristup najelitnijim američkim sveučilištima ovisi o visini donacija koje su roditelji studenata spremni darovati ovim institucijama, dok je postupak selekcije i upisa kandidata zapravo netransparentan. Piketty navodi da je prosječni dohodak roditelja studenata Harvardskog sveučilišta oko 450 tisuća dolara što je prosječni prihod svega 2% najbogatijih američkih kućanstava.

  1. Javno dobro kao privilegija odabranih

Sve ovo ukazuje da se između ideološke mantre o uspjehu prema zaslugama i radu, te slavljenja meritokracijei realnosti američkog društva, zapravo ispriječila degradiranana uloga obrazovanja koje se iz javnog dobra postupno pretvara u privilegiju odabranih.Bogate sveučilišne institucije naplaćuju školovanje znatno više nego što studenti i njihove obitelji to mogu platiti bez zaduživanja. Zbog iznimno visokih školarina veliki je dio stanovništva lišen prava na visoko obrazovanje. Oni koji se odluče na uzimanje kredita za školovanje  na kraju se nađu u stupici velikih dugovanja. Ako student završi fakultet s dugom od 100 tisuća dolara, on je u gotovo bezizlaznoj situaciji. Dugovi za školovanje premašili su sve limite po kreditnim karticama, međutim, problem s kojim se susreću diplomirani studenti, uglavnom oni koji nemaju imućnu obitelj istovjetan je onom s kojim se susreću i hrvatski studenti. Naime, problem je što od četvrtine do polovine sveučilišnih diplomanata ostaje nezaposleno, opterećeno lošim kreditima za nepotrebno obrazovanje, zbog čega republikanci predlažu zatvaranje niza studijskih programa.

  1. Kako „velike sile“ poništavaju pristup obrazovanu

Naime, zaduživanje za obrazovanje jedna je od top političkih tema u Sjedinjenim Državama.I britanski su studenti vrlo opterećeni visokim troškovima studiranja, ali i lošom kvalitetom obrazovanja, zbog čega je vlada, nedavno, predstavila koncept skraćenog dvogodišnjeg fakultetskog obrazovanja. Dvogodišnji studij trebao bi zamijeniti trogodišnji (bachelor degree), bio bi za 20% jeftiniji i nudio bi slične, ali ubrzane programe (tečaj). Ono što je zanimljivo je da trenutno godina trogodišnjeg studija stoji 9000 funti, a prijedlog novog dvogodišnjeg je 11 tisuća po godini. Dakle rješenje koje se nudi nije manja školarina, već smanjenje godina studiranja i još lošija kvaliteta obrazovanja.Brojni su hrvatski studenti koji su izabrali programe komercijalnih britanskih stručnih sveučilišta – posao mogu potražiti u Amazonu ili se vratiti u Hrvatsku gdje većini njih neće biti priznate te (bezvrijedne) diplome.

  1. Obrazovanje kao privatni projekt

I na kraju završimo s Pikettyijem koji navodi da tržišna ekonomija temeljena na privatnom vlasništvu, prepuštena sama sebi, nesumnjivo sadržava sile konvergencije povezane sa širenjem znanja i vještina, međutim još više sile divergencije potencijalno izrazito opasne za demokratska društva. Ili, jednostavno rečeno, bilo da je riječ o nasljedstvu, akumuliranom bogatstvu iz prošlosti, rentijerstvu, financijskim špekulacijama, dohodak od kapitala (koji je u rukama malog broja ljudi), stvarno i jedino multiplicira bogatstvo i prihode. Sposobnost, marljivost, ambicija dio su procesa obrazovanja, međutim, u vremenu zjapeće rupe u društvenom poretku, pitanje tržišne, ali i statusne vrijednosti akademske diplome više je nego značajno.

Znanstveni tim-Braniteljski portal


Napomena;

Ovih dana Braniteljski portal i njegov Znanstveni tim počeo je s objavama o relevantnom odnosu nove školske reforme i gospodarskih potreba u Hrvatskoj!

Vezane vijesti;

-HEJ, GOSPODINE PLENKOVIĆU, DOVELI STE NAS DO MASOVNOG IZLASKA NA ULICE!…

Podijeli

3 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × 2 =