Podijeli

U Bačkoj Palanci, 4. kolovoza 2018. godine, patrijarh srpski Irinej služio je parastos u okviru obilježavanja “Dana sećanja na stradale u oružanoj akciji ‘Oluja'” i tom prigodom, među ostalim rekao:

Kakva ih je sila na to motivisala i da li je bilo neke druge sile koja je to mogla da zadrži? Bila je. To je bila institucija crkve koja je jedino mogla da zaustavi taj ponor, to zlo koje je iznenadilo, ne samo naš narod već čitav narod sveta“.

SPC SE UTAPA U VLASTITIM LAŽIMA.

(Izvor: https://www.blic.rs/vesti/politika/patrijarh-irinej-da-oprostimo-ali-ne-i-da-zaboravimo/2rdjsew; istaknuo: Z.P.)

Ovih dana vidimo kako je naša HBK još u studenome prošle godine odgovorila na ove provokacije pismom – na koje još uvijek nema odgovora.

Dakako, nije to prvi put da se Irinej služi otrovnim lažima, izvrtanjem činjenica i (otvorenim ili prikrivenim) govorom mržnje. Kod srpskih episkopa i patrijarha je to uobičajeno, jer, Srpska pravoslavna crkva bastion je velikosrpske ideologije i njezin glavni pokretač već više od 150 godina.

Ako to komu u Hrvatskoj još uvijek nije jasno, onda ili je slabo informiran ili je kratke pameti.

Što drugo očekivati od patrijarha koji druguje s ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem  i javno zagovara ideju “Velike Srbije”, govoreći o tomu bez kompleksa na javnom mjestu, pred kamerama? (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-b7c-ziicNY).

Nema čak potrebe ni žestiti se na Irineja, jer on samo nastavlja ono što su činili prethodnici. “nikolajevci” (sljedbenici fašista, antisemita, velikog obožavatelja Hitlera, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i sveca Srpske pravoslavne crkve, Nikolaja Velimirovića Žičkog), jer oni vladaju tom institucijom i predstavljaju golemu većinu u Svetom arhijerejskom sinodu, Svetom arhijerejskom saboru, među episkopima i svećenstvom. A kako stvari stoje i najveći dio vjernika je na toj strani – jer da nije, oni se ne bi održavali na vrhu.

Irinej i kad bi htio ne može izaći iz tih okvira. Svetosavska matrica na kojoj je utemeljena srpska crkva srž je velikosrpske osvajačke ideologije i da ne pripada tom svjetonazoru, on ne bi bio tamo gdje jeste.

Razumljivo, naši biskupi jako dobro znaju o čemu je riječ, ali iz brojnih razloga (pa i uslijed bojazni da ne bi povrijedili “sestrinsku kršćansku crkvu”) neće to otvoreno izreći niti napisati. Koliko je poznato, do sada je jedino biskup gospićko-senjski biskup u miru i crkveni povjesničar mons. Mile Bogović prije nekoliko mjeseci otvoreno iznio stav kako “mi nemamo problem s pravoslavljem, nego svetosavljem”. Srbi su na mjesto Boga postavili Rastka Nemanjića (svetog Savu), a Bog i Krist im služe samo kako bi se ojačala njegova karizma i o tomu pišu i srpski sociolozi i vjerski analitičari.

(Vidi: https://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/)

No, da se vratimo malo u blisku prošlost i vidimo za što se zalagao i kakva nam je to rješenja nudio patrijarh srpski Pavle u vrijeme rata 90-ih godina (kad već Irinej tako oštro zamjera Katoličkoj crkvi što nije spriječila rat).

Patrijarh Pavle (kojega su srpski nacionalisti još za života prozvali “svecem koji hoda”, pred Uskrs 1991. godine, uputio je svome “narodu krštenome” Poslanicu u kojoj među ostalim stoji:

Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo!

  … Moramo oprostiti jer smo hrišćani. Spasitelj kaže: ‘Ako li oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš nebeski’. Zaista nije lako u sebi ugušiti glas ljudske krvi, kada su u pitanju neviđeni zločini i mučeništva, koja su na pravdi Boga pretrpeli naši dedovi, oci, majke, braća i sestre i deca.

(…) Razmišljajući o ovom pitanju blažene uspomene, jedan naš umnik  je rekao: ‘Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja. To Srbi nikada nikome nisu činili, ni zverovima a kamo li ljudima’.

Sa druge strane, pročitali smo nedavno reči jednog našeg umnika: ‘Zločin je zaboraviti zločin, i novo je zlodelo’. Zaborav je veliki greh i saučesništvo sa neljudima koji su vršili genocid nad našim nedužnim narodom.

  (…) Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište i mučilište, gde su ljudi satirani krvožedjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova!’

Nešto još gore ovde je što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, dokazuju događaji, koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.“

(Izvor: list za djecu i mlade, Svetosavsko zvonce, br. 1, Beograd, 1991, 1-4.; istaknuo: Z.P.)

Ova je Poslanica kao i obično, čitana u svakoj pravoslavnoj crkvi na području bivše SFRJ, pa tako i u Hrvatskoj, a prenijeli su je i mediji. I ne zaboravimo, bilo je to samo nekoliko dana poslije sukoba Hrvatske policije sa srpskim teroristima i pogibije redarstvenika Josipa Jovića.

Koristeći se otrovnim lažima i pozivajući se na srpskog “umnika” (već spomenutog fašistu i ratnog zločinca Nikolaja Velimirovića), Pavle u uvijenoj formi, pod krinkom “praštanja” i “ekumenizma”  širi mržnju, zlu krv i poziva na osvetu.

Službeno glasilo SPC, list Pravoslavlje, 1. studenoga 1991. godine na naslovnici donosi tekst pisma patrijarha Pavla  predsjedatelju Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lordu Peteru Carringtonu.

Evo citata najvažnijeg dijela dokumenta:

Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom,’ preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hilja dugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već sc moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.

Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije…

Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati.

Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima.”

(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pismo_patrijarha_Pavla_lordu_Carringtonu; istaknuo: Z.P.)

Dakle, tako zbori patrijarh srpski Pavle, u vrijeme kad je više od četvrtine Hrvatske okupirano, na tisuće Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti pobijeno, preko 600.000 protjerano, u vrijeme kad se ruše, pale i pljačkaju sela i gradovi, razaraju crkve, bolnice, škole, dok Vukovar prolazi kroz najtežu tragediju u povijesti, a srpski teroristi (uz pomoć “JNA”, Srbije i Crne Gore) protivno svim međunarodnim normama i zakonima proglašavaju svoju paradržavu na hrvatskoj zemlji. Pavla ne brinu potoci krvi koji teku i zlo koje se oko njega događa, niti žrtve, jer on je posve obuzet težnjom za “Velikom Srbijom” i to se jasno vidi iz pisma, pa i iz svega drugoga što je prije i nakon toga činio.

Ostaje zabilježeno i to da je SPC izgubila sudsku parnicu koja je (po njezinoj tužbi) vođena u Parizu protiv nekih tamošnjih medija zato što su izvješćivali kako je Srpska pravoslavna crkva suodgovorna za etničko čišćenje i masovne zločine u Bosni i Hercegovini. Neposredni povod za takvu reakciju francuskih medija bilo je otvaranje srpske pravoslavne “Duhovne akademije ‘Vasilije Ostroški'” u Foči 1994. godine (u kojoj je izvršeno etničko čišćenje, a poslije toga naziv mjesta promijenjen u “Srbinje”). Na ročištu se kao vještak pojavio Srbin, dr. Ivan Đurić (podrijetlom iz Kruševca), po struci povjesničar (bizantolog), univerzitetski profesor i književnik, koji je svojom ekspertizom dokazao nedvojbenu istinu: da spomenuti mediji nisu pisali laži, niti su manipulirali činjenicama.

Francuski je sud, dakle, posredno potvrdio suodgovornost SPC za strašne zločine etničkog čišćenja, koja je dokazana i nesporna. Ovakav je pravorijek Francuza izazvao salve napada na njihov račun, u kojima se nisu birale riječi – kako sa strane SPC, tako i od “nacionalno svjesne” intelektualne i političke elite.

Treba li podsjećati na sve što su tijekom rata 90-ih godina prošlog stoljeća radili, pisali i govorili njihovi episkopi i svećenstvo koji su masovno huškali na rat, širili mržnju, neki čak nosili mitraljeze, krštavali tenkove, topove i zločinačke paravojne formacije, donosili pred TV kamere ljudske lubanje i mantrali o “genocidu koji se vrši nad Srbima” (dok su Hrvati ubijani i progonjeni, a njihovi gradovi i sela gorjeli), družili se i hodali unaokolo s najvećim zločincima i aktivno poticali na genocid i etničko čišćenje? Jedan od najvećih srpskih zločinaca, kriminalac i masovni ubojica Željko Ražnatović Arkan sa svojom je paravojnom postrojbom jedno vrijeme bio i tjelesno osiguranje patrijarhu Pavlu i hvalio se kako je on njegov “komandant”, a Arkanu su bila otvorena vrata i mnogih srpskih manastira, poput onoga na Cetinju (gdje je mjesecima, kao gost mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića bio smješten sa svojim zločincima – pretvorivši taj srpski “hram” u vojarnu).

Misle li Irinej i ostala svita iz SPC da smo zaboravili sve one susrete patrijarha Pavla s vodećim zločincima (Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Milanom Martićem, Milanom Babićem i drugima) koje je blagosiljao i sjedio s njima u počasnim ložama, pa i to da je ljubio skute balkanskom krvniku Slobodanu Miloševiću sve do 2000. godine?

O svemu tomu, dokaze i činjenice bismo mogli nabrajati i nedogled. Nalazimo ih ne samo u snimljenim dokumentarnim materijalima, arhivskim izvorima o Domovinskom ratu, raznim dokumentima iz “SAO Krajine”, knjigama i publikacijama Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i tiskovinama brojnih međunarodnih organizacija, nego i u knjigama srpskih autora, povjesničara i analitičara  (primjerice, onoj što ju je u Beogradu izdao Milorad Tomanić pod naslovom: Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj – dostupno na: http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf; u knjizi Mirka Đorđevića, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.- dostupno na: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla, itd.).

Dakle, nema tu ničega skrivenoga. Argumenti i činjenice su tu, a na nama je hoćemo li ih prihvatiti ili ne.

Poslije svega, u ožujku 1999. godine, Pavle dolazi u posjet Hrvatskoj i Sloveniji, u Zagrebu se susreće s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, nadbiskupom Josipom Bozanićem i kardinalom u miru dr. Franjom Kuharićem i tu “okreće ploču”, pa među ostalim kaže kako “dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i zakona te odnosa prema domovini“, a ni prema civiliziranoj “integraciji u hrvatsko društvo”, a na kraju poručuje da je “veliko zlo je u ovom ratu zadesilo hrvatski narod, ali i srpski” i smjerno (po prvi i jedini put!) priznaje: “Mnogi naši sunarodnjaci su u njemu učestvovali.

Koliko mi je poznato, to je bio prvi i jedini slučaj da se srpski patrijarh odredio prema hrvatskoj državi i njezinom Ustavu i pozvao svoje sunarodnjake i pastvu u Hrvatskoj na lojalnost. Nikad i nitko od važnijih poglavara SPC, ni prije, ni poslije to nije učinio!

Punih 12 godina poslije svršetka rata u Hrvatskoj i BiH, Pavle se najednom “sjetio” da je dobro i probitačno zbog svijeta (nakon propasti velikosrpskog osvajačkog projekta) formalno se ograditi od te ideologije, pa 2007. godine u jednom intervjuu izjavljuje:

A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.”

(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavle_(patrijarh_srpski); istaknuo: Z.P.)

Ispravan i razuman stav, sukladan kršćanskim vrijednostima, ali s nekih 20-ak ili čak i nešto više godina zakašnjenja. Da su od sredine ili barem kraja 80-ih godina nadalje prvaci SPC tako govorili i pisali a ne huškali na rat i širili mržnju, zasigurno bi bilo manje krvi.

Može li se tko sjetiti jednog jedinog poziva na mir i zaustavljanje rata koji je dolazio iz redova SPC – pa čak i od strane običnih svećenika na najnižoj razini!? Ne može, jer toga, nažalost, nije bilo!

Ne zaboravimo i to, da je nakon smrti patrijarha Pavla, najozbiljniji kandidat za nasljednika na čelu SPC bio tadašnji episkop tuzlansko-zvornički Vasilije Kačavenda, duhovna i moralna nakaza u pravom smislu riječi (dokazani pedofil, zločinac odgovoran za ubojstvo bogoslova Milića Blažanovića koji nije s njime pristao na bludne radnje – iz 1999. godine, osumnjičenik za ratne zločine u BiH – pa i za silovanja muslimanskih žena i djevojčica), te da mu je ta pozicija izmakla “za dlaku”.

Irinej u odnosu na Pavla, stvari vraća unatrag, na onaj već dobro poznati diskurs negiranja hrvatske samobitnosti, stalnih optužbi i blaćenja Hrvata i Katoličke crkve i ustrajava na lažnim mitovima koji mu služe kao perpetuum mobille za mržnju koju smišljeno širi.

Da nije tako, zar bi u Zagrebu danas stolovao opskurni Porfirije Perić, koji je ne tako davno pjesmom u slavu koljača i masovnog zločinca popa Momčila Đujića, “komandanta” zloglasne četničke “Dinarske divizije” (na četničkom-popovskom tulumu u Chicagu) hrvatskoj javnosti jasno dao do znanja tko je i kud pripada!?

No, od “nikolajevaca” koji su pupčanom vrpcom vezani za svetosavlje – a time i za velikosrpsku naci-fašističku osvajačku ideologiju, iluzorno je očekivati da se dozovu pameti i postanu kršćani.

Tradicija njihove crkve i odnos snaga u njoj su takvi, da će još mnogo vode proteći Dunavom i Savom, dok se takvo što ne dogodi.

Što se nas Hrvata tiče, mi bi već jednom (poučeni dosadašnjim iskustvima) ovu istinu morali prihvatiti i pogledati joj u lice, umjesto što zatvaramo oči i zavlačimo glave u pijesak, uvjereni da ono što ne vidimo i ne postoji.

Nema druge.

Zlatko Pinter

 ** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju          nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

19 + 15 =