Podijeli

Drago Miličević iz slavonskih Bošnjaka prije godinu dana imao je veliku vjeru u hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović, pa je poslao zahtjev za sudjelovanje na Danima otvorenih vrata u njezinu uredu.

Sada, nakon godinu dana, njegov je zahtjev odobren, no Miličević je u međuvremenu o predsjednici dobio drugačiju sliku. Točnije, potpuno se razočarao u nju, a zatjev za druženje s njom je glatko odbio:

“Kad malo bolje sagledam situaciju, NE HVALA PREDSJEDNICE, ovo je kraj moje podrške prema vama! Svim mojim dragim Hrvaticama i Hrvatima, u domovini i iseljeništvu puno lijepih pozdrava.

Bilo je to točno prije godinu dana kada sam poslao zahtjev za sudjelovanje na dan otvorenih vrata u uredu predsjednice RH na Pantovčaku.  Još tad, zaista sam gledao sa oduševljenjem predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović kao svoju predsjednicu i stoga sam se i prijavio na dan otvorenih vrata kod nje, da ju posjetim u čast kao visoku političku državnicu. Pozitivno sam razmišljajući o njoj, imao veliku nadu u nju, a tako u njezin rad za dobrobit svih nas Hrvata i naše domovine, donosi dnevno.hr.

Moram ovo istaknuti imala je veliku i ogromnu podršku mene i moje šire obitelji kada je ulazila u utrku za predsjednicu RH, čak sam i sudjelovao u njezinoj kampanji, jer sam ju smatrao pravom i istinskom predsjednicom. Stigao je na moj mail poziv da se pojavim tamo 23.2.2019, ali odlučio sam – NEĆU SE ODAZVATI!  U ovih godinu dana promijenilo se dosta toga, gdje više ne mogu šutjeti i podržavati nešto što je mimo mojih ideala i svjetonazora. Predsjednice, volio bih imati odgovore na ova pitanja!!!

Živim sa svojom obitelji u Slavoniji t.j u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje je kao što svi znamo ovaj dio pretpio teška razaranja i rušenja u Domovinskom ratu.mnogi su svoje živote ovdje položili na oltar Domovine. Ovdje su počinjeni najveći zločini u Domovinskom ratu! Gdje su nestali i grobnice poginulih branitelja i civila? Ovdje je sve opustošeno, sela i gradovi, moj brat, moja rodbina, moji prijatelji, moji kumovi, moji susjedi i poznanici svi su otišli u bijeli svijet trbuhom za kruhom, trebamo li moja obitelj i ja otići van svoje domovine???

Gdje je ona naša Domovina Hrvatska za koju ste rekli u izbornoj kampanji da će biti prosperitetna i među najrazvijenijim zemljama. Gdje je to???

Do kad će manjine sudjelovati u krojenju sudbine nas Hrvata???

Pa vas pitam zašto pozivate predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u posjet našoj domovini, ???

Kad će Hrvatska dobiti odštetu od Srbije počinjenu u Domovinskom ratu???

Kad će naši logoraši dobiti odštetu od Srbije???

Gdje je ona vaša nazvao bi ju parola, da ćete “udariti šakom o stol” svakoj Vladi RH i upozoravati i ukazivati o problemima što tišti nas male ljude, gdje je to, problema ima na pretek???

Gdje su pomilovanja za naše BRANITELJE HEROJE, koji su krvlju branili našu napaćenu domovinu Hrvatsku, a danas su mnogi od njih po zatvorima, tko uopće danas ima zaslugu pomilovanja i pod kojim kriterijima, ???

Gdje je slučaj Ovčara i slučaj glavnog istražitelja Nikole Kajkića koji je suspendiran zbog prekomjernog istraživanja.Istražitelj koji je napravio najveći posao po pitanju ratnih zločina u povijesti Hrvatske i priveo ga samom kraju.Zašto hrvatske institucije šute o ovom slučaju, sigurno i vi nešto znate o tome, a trebate znati i izjasniti se oko toga. Jeste li uopće mislili stati uz istražitelja Kajkića koji je kročio u Domovinski rat kao maloljetnik sa 17 godina i do dan danas radio, obnašao i obavljao niz profesionalnih i stručnih poslova u MUP-u, kome smeta istina, kome je u interesu da istina ne vidi svijetlo dana, tko ne želi da se pronađu nestali i sahrane na mjesta koja im pripadaju punih 28 godina???

Što je s demografskim problemom, koji iz dana u dan sve više slovi ka nestanku nas Hrvata u našoj domovini, do nedavno ste vrlo rijetko, a i skroz malo govorili o demografiji, a danas, gdje su Hrvatska djeca, možda u Njemačkoj ili Irskoj???

Što je s našim vatrogascem Franom Lučićem koji nije dobio niti lipe odštete???

Što se tiče naših HOS-ovaca i pokliča “za dom spremni”… Znate li da je njih 700 izgubilo svoj život u domovinskom ratu, braneći našu domovinu od srbsko-četničkog agresora? Znate li da je postrojba HOS priznata postrojba Republike Hrvatske sa svojim znakovljem i zastavom’? Dok je grmilo našom Hrvatskom ti dečki hosovci i svi drugi branitelji su hrabro i svim srcem branili svaku stopu naše domovine, a što bismo po mnogim političkim mišljenjima trebali danas, da ih se samo tako lako odreknemo i zanemarimo njihov doprinos u stvaranju Hrvatske. Dok su drugovi jataci boravili u drugim zemljama i pristupali u podrum bojnama, skrivali se u mišijim rupama daleko od naše napaćene i krvlju natopljene domovine, donosi dnevno.hr..

Daleko me tko od političara može uvjeriti u suprotno od ove moje istine, živim i volim poštujući svoj dom, domovinu i svoj hrvatski narod, za koju sam uvijek spreman, jer prisegnuo sam kao ročnik HV i svojoj domovini biti ću vjeran i toga se nikad ne odričem.

Vjerujem u nadu, da ću dobiti odgovor na svako od ovih mojih pitanja, te bar malo unijeti optimizma među svojem hrvatskom narodu.

Svim Hrvaticama i Hrvatima želim sve najbolje i lijepe pozdrave, te da nikad ne odustaju od svojih ideala i svjetonazora kako su ih naučili njihovi preci.

Bit ćeš opet Hrvatska!”, napisao je Miličević na svom Facebooku…

S.V.


Podijeli

19 KOMENTARI

  1. Piše Katarina Pejaković , Velimiru Bujanecu
    20. veljače u 06:45
    Štovani gospodine Bujanec,
    Javljam Vam se iz Kanade gdje smo se mi još 1997. i 98. uvjerili tko je Kolinda Grabar-Kitarović i koliko je joj je stalo do Hrvatske.
    Tada je gđa Grabar-Kitarović imala diplomatsku poziciju prvog ili drugog savjetnika na veleposlanstvu RH u Ottawi, a moj suprug i ja smo predavali hrvatski jezik i kuluturu na na Institutu stranih jezika pri Ministarstvu vanjskih poslova Kanade u Ottawi.
    Naime, mi smo svojim vlastitim zaslugama i neumornim lobiranjem kanadske vlade, već 1991. godine uspjeli uvesti hrvatski jezik na institut stranih jezika pri Ministarstvu vanjskih poslova Kanade, kao samostalni jezik, bez tikete „srpsko-hrvatski“ i tako je Kanada postala prva zemlja svijeta koja je omogučila svom diplomatskom osoblju učenje hrvatskog jezika.
    Iz nekih nepoznatih razloga, 1997. je došlo do skorog ukidanja hrvatskog jezika na spomenutom institutu, i nama, nastavnicima je rečeno da je potrebno pismo Veleposlanstva RH u Ottawi da potvrdi da je hrvatski jezik uistinu jedini službeni jezik u Hrvatskoj.
    Osobno sam posjetila Velposlanstvo RH u Ottawi i predala zamolbu Kolindi Grabar-Kitarović koja je zamjenjivala veleposlanika u njegovom odsutsvu. Objasnila sam joj situaciju, na što mi je rekla da mi neće dati pismo da potvrdi da je hrvatski jezik službeni jezik Republike Hrvatske jer se u američkoj Library of Congress navodi hrvatskosrpski kao službeni jezik u Hrvatskoj i da se to neće promjeniti sve dok Library of Congress to ne promjeni!
    Borila sam se za hrvatsku istinu i hrvatska prava puno duže nego li je Kolinda bila u Kanadi, te sam joj odgovorila: „Kakva ste Vi zastupnica hrvatskog naroda kad vam američka ustanova odlučuje kako se zove Vaš jezik?“
    Kako nisam mogla čekati da se vrati veleposlanik, jer sam vremenski bila ograničena, obratila sam se Veleposlaniku BH, gospodinu Krunoslavu Vasilju, koji mi je odmah napisao pismo i ponudio svaku potrebnu pomoć.
    Nekoliko mjeseci kasnije ponovo sam se srela s Grabar-Kitarević kad je jedan od kanadskih diplomata, i ujedno moj student zamolio da mu se pridružim u službenoj posjeti Veleposlanstvu RH, na kojem će najaviti svoj odlazak na diplomatsku službu u Zagreb. Prilično je dobro bio savladao hrvatski jezik i ponosio se svojom sposobnošču da porazgovara na hrvatskom sa svojim hrvatskim kolegom ili kolegicom.
    Kad se je pozdravio i predstavio na hrvatskom jeziku, Kolinda mu je hladno rekla: „A, učili ste naš jezik? Čemu? To vam neće trebati jer u Hrvatskoj svi govore engleski!“
    Zamislite moj šok. Kanadski se diplomat snašao prije mene i hladno joj je odgovorio: „Vi se malo šalite. Već su mi javili prijatelji iz našeg veleposlanstva u Zagrebu da učim hrvatski. I evo, nešto znam, zar ne?“
    Kako je razgovor tekao, upitao je Kolindu:“I vi uskoro odlazite iz Ottawe? Kamo biste željeli da vas pošalju na novu službu.“ Kolinda mu je rekla da bi volila ići u Portugal, a ovaj Kanađin je ponovo upitao:“Je li zato što vas Portugal podsjeća na Hrvatsku?“
    Kolinda mu vrlo spremno odgovori: „Ne. Zato što u Portugalu nema hrvatskih emigranata.“
    Osječala sam se ponižena, uvrijeđena i zbunjena. Možda je to ovaj gospodin primjetio, pa je odmah prešao na engleski jezik i puno hladnijim tonom odgovorio Grabar-Kitarović: „Šteta! Mi smo Kanađani uvijek presretni kad nas pošalju na službu u zemlju gdje postoji zajednica Kanađana, pa makar i mala, a kad je to velika, bogata zajednica kao što je hrvatska u Kanadi, onda se osjećamo kao da i nismo napustili svoju domovinu.“
    Bio je to kraj našeg posjeta Veleposlanstvu RH.
    Sa štovanjem,
    Katarina Pejaković

Odgovori na Željko Musa Otkazati odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here

petnaest + 18 =