Podijeli

Ne možemo zaboraviti…

Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi…

I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.

Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.

Nema pravde za žrtve: za pobijene, silovane, mučene, protjerane, za one koje još uvijek zovemo “nestalima”, za sve koji su bili izloženi nasilju i barbarskom uništavanju vlastitih domova, sela i gradova.

Životi mnogih koji su prošli pakao rata i izgubili svoje najbliže svode se na čekanje u nadi da će pronaći kosti najbližih.

Preživjeli su taj strašni gubitak koji para dušu i razdire srce, ali su zauvijek ostali u tom vremenu – u prošlosti koja bolno podsjeća iz dana u dan, iz noći u noć. Na svakome koraku. I uvijek vraća na početak.

Vrijeme je stalo u onom trenutku kad su se rastali s najmilijima.

Taj posljednji tren, pogled, osmijeh, suza ili mahanje rukom na rastanku, ostao je urezan duboko u svakomu od njih. Trajni i neizbrisivi žig koji im je obilježio živote zauvijek i nepovratno. Oni koji su izbjegli smrt a imali su nesreću biti svjedocima agonije žrtava, slušati krike, jauke i samrtne hropce, umirali su s njima na tim strašnim mjestima i tko zna koliko još puta nakon toga, progonjeni slikama koje se ne daju izbrisati i s kojima žive, ako se to nakon svega i može nazvati životom.

Tko nije doživio, ne može razumjeti.

Slušamo iz dana u dan kako mnogi od njih govore o budućnosti. Podsjećaju da je rat završio i čudom se čude kako žrtve te gubitke nisu u stanju preboljeti i sve zaboraviti. Ili s porugom i ironijom poručuju: “Tko želi, neka ostane živjeti u prošlosti, mi idemo u budućnost”.

Kao da je taj ostanak u vremenu prošlom bio naš izbor. I kao da im netko priječi odmak od te i takve prošlosti i put u budućnost. Oni ionako nisu izgubili ništa, zlo ih nije dotaklo, nemaju što pamtiti i preboljeti i lako im je okrenuti se sutrašnjici.

No, pitaju li se barem ponekad kad ostanu sami sa sobom: Kako će dalje oni za koje je vrijeme stalo? U koju to budućnost mogu vjerovati roditelji, djeca, braća i sestre žrtava kojima se ne zna sudbina, kako će oni pronaći svoj mir i kamo će krenuti bez te konačne istine, bez mjesta na kojemu mogu zapaliti svijeću za mile i drage čiji su im likovi još uvijek pred očima? Mogu li oni biti mirni i tek tako se okrenuti budućnosti, ako ih iz dana u dan razdire spoznaja da duše onih za kojima pate nisu pronašle svoj spokoj?

Trebamo li kao ljudi suosjećati sa žrtvama i mi koji nismo izgubili nikoga od svojih bližnjih? Nismo li na to obvezni, po moralnim, ljudskim zakonima – bili vjernici ili ne? I možemo li i smijemo li nijemo i bez glasa promatrati ponižavanje žrtve i izrugivanje tuđom nesrećom?

“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.

Da, gospodo i drugovi. Završio je – kako za koga.

Za većinu vas koji tako govorite nikad nije ni počeo. Nije ga bilo. Za vas rata nije bilo.

Vi ste uredno jeli, spavali, odlazili u svoje urede, u obiteljske šetnje, zimovali, ljetovali, gradili karijere, išli u kazališta i na koncerte, čitali knjige, pili kave s prijateljima – i tu i tamo ponekad pogledali na vijestima kako se u nekome od vama nepoznatih, egzotičnih i tako dalekih mjesta čija su imena pomalo čudna i ništa vam ne znače, negdje Bogu iza nogu, događa nešto nesvakidašnje. Nema sumnje da su vas katkad čak i zgrozile slike razrušenih i spaljenih kuća, na trenutak ražalostile kolone protjeranih, uznemirili prizori raskomadanih tijela ili ganule suze žena, djece i staraca koji su ostajali prepušteni na milost i nemilost onima koji su došli razoriti im domove i uzeti živote.

Ali, sve je to ipak bilo daleko od vas. Vi ste imali mir svojih domova, ulica, trgova, svoje spokojne večeri i jutra, imali ste svoju sadašnjost i gradili budućnost. Živjeli ste bez straha od toga što će donijeti noć ili sutrašnji dan i bez grča u utrobi kojega stvaraju neizvjesnost i iščekivanje.

Mi smo bili i ostali u različitim dimenzijama. U svjetovima koji se ne dodiruju. I ne razumiju.

Ne tražimo od vas sažaljenje, razumijevanje, suosjećanje niti riječi utjehe, ali očekujemo poštovanje – ne prema nama, nego prema žrtvama. Poštovanje prema onima koji se više ne mogu braniti i čiji smo glas mi. Poštovanje prema njima koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše i vaše sutrašnjice.

Podsjećate nas i na to kako moramo oprostiti.

Otkuda vam pravo spominjati oprost? Tko ste vi da u toj stvari presuđujete? Oprost je pravo žrtve i vi s time nemate ništa. A žrtva vidi i zna kako kajanja za zločin nema. Nema ni priznanja krivnje. Naprotiv. Likuje se nad zločinom, slavi ga se i najavljuje nova zlodjela. Oni koji su u prošlosti činili i podržavali zlo, danas su ujedinjeni u njegovoj obrani i veličanju.

Naši suci kojima je pravda jednako daleka i nerazumljiva kao i zločincima pokajanje, sude. Nama sude, a ne njima. Opominju nas kako moramo žalovati bez glasa i jauka. Naša tuga im smeta, stvara nelagodu, unosi nemir u njihove živote…Remeti ustaljeni red. Žrtvu se mora ušutkati, ubijati uvijek iznova, primorati na zaborav i poništiti i takav je odnos prema žrtvi i pravdi odraz njihove bešćutnosti i nečiste savjesti.

Nismo imali istu prošlost pa su nam i putovi u budućnost različiti.

Vi koji niste imali rat u nju brže kročite. Brže i žustrije. S elanom. Neopterećeni bilo čime. Vas ne sputavaju okovi sjećanja i ne pritišću noćne more, vi ne nosite u grudima teret koji pritiska dušu i tijelo poput mlinskog kamena, ne iščekujete u besanim noćima korake onih koji se neće vratiti, ne hodate u crnim kolonama od grobišta do grobišta, od jedne hrpe kostiju do druge tražeći znamen po kojemu bi prepoznali ostatke svoje braće, sestara, očeva, majki, djece, vi ne lutate izgubljeni među bijelim križevima bez imena.

Znamo da smo za razliku od vas ostali negdje daleko, u nekoj devedeset prvoj, drugoj, trećoj, vezani sudbinama onih kojih nema s nama, kao sidrom bačenim na morsko dno. Naša su prošlost, sadašnjost i budućnost ostali u Iloku, Sotinu, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Lovasu, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Skeli, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Glini i na stotinama drugih stratišta s kojih nevina krv još uvijek vapi za pravdom.

Jedino što vas molimo, jeste da nas ostavite na miru i ne kopate po ranama. I sretno vam bilo u toj vašoj budućnosti na koju imate pravo. Samo nas nemojte pitati kako i zašto i mi ne možemo s vama dalje, istom stazom, kao da se nije dogodilo ništa.

Ne dao vam Bog ikad osjetiti našu bol…

Autor / Zlatko Pinter


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri × 5 =