(VIDEO)SRPSKI ZLOTVORI SU IH MUČILI, SILOVALI, TUKLI, UBIJALI! SRPSKI ZLOČIN BEZ KAZNE: JESU LI ONI ZASLUŽILI DA SE DOMOVINSKI RAT NE SPOMINJE U NASTAVI POVIJESTI?

Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali" izjavio je Danijel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora....“Ne mogu javiti svojima da sam tu. Ne znam… zaboravio sam broj telefona. Pomozite mi.”...

ZLOČIN BEZ KAZNE- SRPSKI KONCENTRACIJSKI LOGORI NA TERITORIJU SRBIJE
Podijeli

ZLOČIN BEZ KAZNE- SRPSKI LOGORI NA TERITORIJU SRBIJE…

Nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine.  zarobljeni branitelji, ranjenici i pacijenti  iz Vukovarske bolnice i svo osoblje, žene i djeca odvedeni su u Srbiju u privremene logore. Kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima. Kroz logore je prošlo i 3.500 žena i djece,  dok je 219 zatočenika bilo mlađe od 18 godine života. Najmlađi zatočenik bio je dijete od 6  godina , a najstariji je imao 90  godina.

Za zvjerska mučenja, torture, ponižavanja i silovanja u logorima nikada nitko nije odgovarao, naprotiv,  zatočenici su  optuženi  za oružanu pobunu protiv Jugoslavije, a Hrvatska je  izašla iz Jugoslavije 26. lipnja 1991.godine, sa time da je odluka potvrđena nakon EU moratorija  8. listopada 1991. godine. Osuđeni su nepravomoćno od 9 do 13 godina za oružanu pobunu u bivšoj državi, jer 19, studenog 1991, kada su zarobljeni, Hrvatska više nije bila u sastavu SR Jugoslavije. Presuda za njih 123  izrečena je 17.travnja 1992.godine, a Hrvatska je priznata kao samostalna Republika Hrvatska 15.siječnja 1992,godine. To je jedan od pravnih apsurda srpske i JNA agresije na Hrvatsku, da srpski JNA Vojni sud, sudi državljane druge države, za pobunu u njihovoj državi, koju su branili od njih, koji su bili agresori?

Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog  rata nalazi još 1024 hrvatskih branitelja i civila.

Ustanovljen je Dan logoraša, 14. kolovoz kao Dan sjećanja  na najveću razmjenu zarobljenika u Nemetinu kraj Osijeka 14. kolovoza 1992.godine, kada je iz srpskih logora razmijenjeno 714 logoraša . I na sam dan razmjene u autobusima su ih zlostavljali fizički i psihički, govoreći im da ih Hrvatska država ne želi.

Napominjem da službena Srbija do danas nije priznala postojanje logora!

Razmjena logoraša srpskih koncentracijskih logora u Nemetinu-Foto-arhiva-Braniteljski portal

Popis srpskih logora je podugačak, evo neki od njih: BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, NOVI SAD, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VELEPROMET, ŠID, SREMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUČJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, ZENICA, BILEĆA, MORINJ…..

http://hdlskl.hr/centar-za-istrazivanje-ratnih-zločina

To svoje bolno iskustvo sa strašnim posljedicama po zdravlje, mnogi su  bivši logoraši opisali u knjigama, koje su napisali da se ne zaboravi.  I dobro da su napisali, jer je upravo ovih dana vidljivo da  Domovinski rat nije uključen  u nastavni program iz povijesti sa ciljem prekrajanja povijesne istine u svrhu neke nove ” pomirbe” na ” ovim prostorima” i negacije hrvatske državnosti od strane yugofilskih profesora povijesti, koji nažalost još uvijek truju hrvatsku mladež sa svojim yugo-tumačenjem povijesnih činjenica, a  protiv RH, koji ni nakon 27 godina hrvatske samostalnosti, nisu prežalili bivšu Yugo tvorevinu.

EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO: ŠTO SU POVJESNIČARI S FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU RADILI I GOVORILI U BEOGRADU NA KONFERENCIJI „KO JE PRVI POČEO? ISTORIČARI PROTIV REVIZIONIZMA“?

Mnogi svoja svjedočanstva iznose javno, ne bi li probudili svijest u narodu i vladajućima koju je žrtvu podnio hrvatski narod za slobodnu, neovisnu Republiku Hrvatsku.

Emil Pernar iz Rijeke opisuje svoje stradavanje u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica i posljedica koje i danas osjeća; prisjeća  se oba logora i trauma koje je  tamo doživio. Još uvijek osjeća  posljedice zlostavljanja. I fizičke, i psihičke.

Emil Pernar, svjedok vremena: Srpski vojnici pred mojim očima su ubili logoraša iz Vukovara

“Danijel Rehak je na komemoraciji naveo da su hrvatski građani bili zatočeni u sedamdesetak logora u Srbiji i okupiranim dijelovima Hrvatske, a unatoč odmaku od 25 godina nisu uspjeli ostvariti niz svojih zahtjeva. Rehak nema informacija o zahtjevima logoraša za isplatu odštete, a niti podnesene kaznene prijave ne daju rezultate. Požalio se i na odnos Hrvatske prema logorašima i njihovim stradanjima.

Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali” izjavio je Danijel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Bivši logoraši ipak bi mogli dobiti odštetu od Srbije samo kada bi se hrvatske vladajuće strukture postavile u obranu hrvatskih, pa time i njihovih interesa, Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, a riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa  po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. Međutim nijedna hrvatska Vlada nije postavila pitanje realizacije tog Sporazuma, Nevjerojatno i  nepojmljivo! Još su izbjeglim Srbima obnovljene kuće, koje sada propadaju ili zjape prazne, dok ih ne uspiju prodati.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je Srbija sa JNA počinila u Hrvatskoj, ako ništa drugo onda da ne ispadne da je  Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Ako ne bude tako, možda jedinu odštetu dobiju Hrvati koji su robijali u Srbiji, ako bude političke volje da se  ikad pokrene kazneni postupak za logore u Srbiji! Srbija samo mora ispuniti što je potpisala ? No pored ovakve Vlade sa Miloradom Pupovcem, koji je održava na vlasti svojim rukama u Saboru, sigurno  nikada!

Citirati ću odlomak iz knjige ŽEDNI KRVI, GLADNI IZDAJE, koju je napisao pukovnik Petar Janjić- Tromblon, Vukovarski branitelj, da ilustriram torture i mučenja koje su logoraši prolazili, pa zaključite sami, koliko im je nepravdi počinjeno!

SAMICA

Ostajem sam, zaključan u tom grobu samoće…..Pod hladan i mokar, u uglu kanta za nuždu i mokrenje. Koraci zvone stalno kroz hodnik. Vrata se negdje željezna otvaraju i ponovo lupa. Jauci. Glasovi, vika, jauci, psovke. Na kraju tišina. Slušam sve zaustavljenog daha, napet. Tišina.

Prolazi opet neko vrijeme, ali ne mogu odrediti koliko je stvarno prošlo, a još nitko ne dolazi. Počinjem se brinuti, misliti, pa što ih nema? Ovo je gore nego da tuku i galame. A onda stižu uz buku koraka i zveket ključa. Nagonski se povlačim bliže kraju, bliže zidu, nogom pokrivajući ranjenu nogu, a rukama rebra i donje organe. Stišćem se i napinjem. Ne nemaju mjesta svi tući me odjednom, nego jedan po jedan.To je dobro. Lakše se podnese i kontrolira bol. Vrata se otvaraju i ulaze trojica. Nastaje guranje i počinje cipela. Udara jedan, udara drugi, ali za trećeg nema mjesta. Svi psuju, i govore da će me živog oderati, kosti polomiti. Osjetim bol u plućima, nosu. Ruka utrnula. Naslonjeni na zid, onako glomazni iznad mene stoje i pokazuju da samo mene mrze. ( Petar Janjić-Tromblon tada je imao 39 kg.)

RAZMJENA

Nema tih riječi koje mogu opisati procese koji se događaju u ljudskom organizmu i umu kada je takvo golemo i važno događanje u tijeku. Mislio sam da ću poletjeti, da sam se ponovo rodio. Nisam znao što bih prije rekao. Da li bih vrištao ili bih plakao. Ushićenje i emocije su pristizale jedna drugu. Vidio sam slike Zagreba koji nas dočekuje kao pobjednike, heroje. Vidio sam sebe u rukama moje obitelji.Viknuo sam:” Ljudi, pa mi idemo doma, mi koji smo napravili državu idemo doma u svoju državu”. Vrištao sam. Nitko nije imao kontrole. Četnički čuvari i policajci više nisu bili važni. Batine nisu bile važne, ništa nas nije zanimalo osim autobusa koji će nas prevesti preko granice u sigurnost i ljubav. Mogao sam samo zamišljati lijepu i urednu, čistu bolničku sobu punu cvijeća. Sobu u kojoj će biti televizor i kupatilo. U kojoj će biti miri nitko me neće buditi uz viku i batine….Želio sam više od svega punu kadu vruće vode sa mnogo pjene kako bi skinuo svu prljavštinu nakupljenu godinu dana pod kožu i u tijelo. Želio sam oprati sve srpske mirise i tragove, koji su mi zagadili tijelo i dušu.

Počinju nas postrojavati po sobama u kolone, koje izlaze kroz trostruku zidnu ogradu, koja je obavijala zatvor. Igor Čakan i još trojica branitelja bili su pozvani da me nose i kada smo krenuli bili su svi natjerani u brzi trk do autobusa. Tada svi padaju, a “Plavi šest” počinje vikati i psovati:” Kako to nosite svoga, a kako bi tek nosili našega”. Napokon dolazimo do autobusa i pojedinačno ulazimou njih ispraćeni kišom udaraca. Smještaju me na pod autobusa i sjedaju  na prva slobodna mjesta uz zapovijed” ruke na leđa, glavu dole”. U našem autobusu bila su četvorica policajaca koji su neprestano tukli koga god su stigli, a posebice one koji su pokušali malko proviriti kroz prozor i vidjeti što se zbiva s ostalim zatočenicima. Od smještanje u autobuse naša sreća i ushićenjepolako počinje padati jer ponovo kreće pakao i zlo. Ponavlja se sve ono što smo prolazili kroz sve te silne transporte cijelo ovo razdoblje. Svatko od nas je imao samo jednu misao u glavi:” Samo vi udarajte, nećete dugo. Izdržati ćemo mi i ovu, posljednju muku na svom križnom putu. Nije to ništa što već nismo vidjeli i osjetili” Ludilo mržnje i kolo zla ponovo poprima najveće razmjere. I sami četnici su uvidjeli da njihova duševna hrana i lijek odlaze zauvijek. Počinju surovo tući i gaziti nogama, udarati kundacima pušaka i pendrecima. Ponavljaju već tisuću puta izgovorene gadosti i psovke. Drugim riječima, ostavljaju posljednji pečat svoje kulture i civilizacije da ga ponesemo kao dugo sjećanje sa sobom u Domovinu.

Uspijevam vidjeti polja oko nas i dio nekakve šume. Srpski policajac u svakom prolazuod kraja do kraja autobusa namjerno gazi po mojoj ranjenoj nozi. Tiho zamolim najbližeg čovjeka da mi podvuče ranjenu nogu pod sjedište,, ali on uplašen ne odgovara. Tada Čakan uzima kraj deke i hitro je povuče ispod sjedišta. I sam se pomjeram što više mogu u sigurnostruba sjedalice, zaklanjajući rukama izložena mjesta. U taj tren otvaraju se vrata autobusa i ulaze ruski članovi međunarodnih snaga UN-a….. Srpski policajci nisu izašli iz autobusa,nego su unatoč UN-ovcima ostali i nastavili pred njima premlaćivati ljude. Ruski vojnici nisu uopće reagirali na njihove poslove, nego su prihvatili ćuturice rakije i zajedno je ispijali smijući se. Neka, mislio sam, proći će i to.

Autobusi stižu do prvog sela koje sam prepoznao, Bijelog Brda. Nakon pozdrava u obliku batina policajci izlaze napolje, a ulaze djelatnici Međunarodnog Crvenog Križa, koji provjeravaju popise zatočenika i zapisuju zapažanja. Cijelim putem vožnje kroz Srbijui prolaskom kroz sva mjesta i sela, na ulice su izašli mnogobrojni srpski civili, koji su vrišteći tražili da nas se vrati u zatvore i logore. Tražili su da nas se poubija upotrebljavajući niz riječi na kojima bi im pozavidjeli i četnički policajci. U Bijelom Brdu je bilo najgore, jer smo tu morali stati. Civili su bili raspaljeni i razjareni i kao krdo bijesnih bikova navaljivali na autobuse pokušavajući ih prevrnuti. Viču i psuju da nas treba vratiti natrag u zatvore, da nas treba poubijati.

Napokon, Bogu hvala, krenula je razmjena na crti razdvajanja kod sela Nemetin pokraj Osijeka, tako da je autobus po autobus puzao prema konačnom spasu i sigurnosti. Kad je došao na red i moj autobus, svi su iz njega razmijenjeni, a mene su vratili s crte razmjene. Čekajući, razgovarao sam o cijeloj ludoriji s predstavnicima MCK i dobivam objašnjenje da je u pitanju srpski pilot za kojega me trebaju razmijeniti. Nakon sat vremena dovode pilota, a mene prenose preko linije razmjene do bolničkog mercedesa na kojem sam imao što i vidjeti: na registraciji je bila prekrasna šahovnica od koje nisam mogao oka odvojiti  tako da se ne sjećam niti situacije oko kola koja se tada odvijala. U kolima hitne, na sveopće iznenađenje ljudi oko mene, počeo sam vaditi sakrivene krunice s neugodnog mjesta tako da su se svi slatko smijali. Dovezli su me u Osječku bolnicu. Bio sam napokon Doma. U svojoj Hrvatskoj.

ZABRANJENI SNOVI

Kako da živim u mjestu

Gdje strancem bivam,

U zemlji svojoj

Gdje mi je zabranjeno

Da snivam?

Zašto me stežu ,

Otkivaju srce,

Ne daju umu slobode rad.

Zašto mi bude

Zaspalu avet,

Oluju bijesnu,

Tuču i grad?!

TROMBLON

Piše – Lilli Benčik



Razmjena ratnih zarobljenika održana 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša bila je najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora, uglavnom vukovarskih branitelja, koja je tijekom Domovinskog rata provedena. Kasnije, mnogi će od njih, a stiglo ih je tad 662, ponavljati kako je 14. kolovoza 1992. dan njihova ponovnog rođenja. No, trenutku u kojem se tog dana u drhtavoj izmaglici isijavanja vrelog asfalta i jare kolovoškog podneva u daljini pojavio prvi u koloni autobusa, trenutku u kojem je netko viknuo: “Evo ih! Evo ih! Stižu!”, prethodili su mjeseci dugih, tvrdih i neizvjesnih pregovora…

Pregovori i sporazumi

Oslobađanje hrvatskih branitelja i civila iz neprijateljskih logora vrlo brzo se, samim početkom oružanih sukoba i agresije na Republiku Hrvatsku nametnulo kao važan problem i prioritetni cilj Vlade Republike Hrvatske. Njezinom je Uredbom 27. rujna 1991. osnovana Komisija za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, a zadaća Komisije bila je da primjenom odredaba Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima provodi repatrijaciju i razmjenu ratnih zarobljenika. Uloga članova Komisije bila je pregovaračka i upravo oni bili su predstavnici Republike Hrvatske na pregovorima sa suprotnom stranom. Između predstavnika hrvatske Vlade i Oružanih snaga SFRJ, a u prisutnosti predstavnika Promatračke misije Europske zajednice, 6. studenog 1991. zaključen je Sporazum o razmjeni zarobljenika. Bio je to temelj na kojem su ostvarivane sve buduće razmjene, pregovori i dogovori. Strane su se Sporazumom usuglasile oko toga da će se razmjene provoditi prema načelu “svi za sve”, prihvaćena je posrednička uloga Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK), te njegove aktivnosti posjeta i registracije ratnih zarobljenika u logorima. Sporazumom je također usuglašeno kako se pojmom “zarobljenik” obuhvaćaju sve osobe zarobljene i lišene slobode u vezi s oružanim sukobom u Republici Hrvatskoj, bez obzira na to je li protiv njih pokrenut sudski postupak te bez obzira na mjesto zarobljavanja i teritorij gdje se nalaze.

Sklopljeni Sporazum bio je koristan i potreban, no svaka razmjena koja je uslijedila nakon njega bila je po jedna teška i do samog kraja neizvjesna bitka. Nije se moglo znati hoće li se, u kojem trenutku i na koji način dogovoreno izokrenuti. Srpska strana puno je puta već dogovorene razmjene u zadnji trenutak, uz objašnjenje ili bez njega, odgađala ili blokirala. Zarobljenici koji su bili na popisima često ne bi bili dovedeni na razmjenu, a bilo je situacija – kao u Karlovcu 12. prosinca 1991. – kad je suprotna strana dogovorenu razmjenu ratnih zarobljenika iskoristila kao priliku za početak iznenadnog napada na hrvatske položaje u Turnju.

No, razmjene su se ipak održavale, a sve veći broj tako oslobođenih branitelja i civila svojim je izgledom, još svježim ranama i svjedočanstvima preživljenih užasa, patnji, sakaćenja i zlostavljanja otkrivao stvarnost srbijanskih logora. I dok se svjetska, a pogotovo europska politička elita na svojim diplomatskim čajankama složno gnušala nad samom idejom postojanja logora na europskom kontinentu krajem XX. stoljeća, za Stajićevo ili Sremsku Mitrovicu do danas nitko nije odgovoran.

Razmjena u Nemetinu

Tijekom prve polovine 1992. pregovarački i diplomatski napori rezultiraju daljnjim sporazumima pa tako, uz snažne pritiske majki okupljenih u Bedemu ljubavi i u nazočnosti predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa u Pečuhu 6. svibnja 1992. dolazi do sporazuma s Jugoslavenskom armijom o otpuštanju hrvatskih vojnika iz JA. Krajem srpnja te godine Mate Granić s tadašnjim premijerom Savezne Republike Jugoslavije Milanom Panićem te predstavnikom Međunarodnog odbora Crvenog križa Corneliom Sommarugom u Ženevi potpisuje Sporazum o repatrijaciji i razmjeni svih zarobljenika. Posebno važan dio Sporazuma, koji je 7. kolovoza bio potvrđen i u Budimpešti te ovjeren potpisom tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske Franje Gregurića, bilo je održavanje razmjene u Nemetinu. U skladu s njim, razmjena u Nemetinu 14. kolovoza 1992. trebala je biti provedena na temelju popisa zarobljenika koje je Međunarodni odbor Crvenog križa registrirao kod obiju strana do mjeseca srpnja 1992. prema načelu “svi za sve”. Obveza obiju strana bila je priznanje i sukcesivno oslobađanje preostalih zarobljenika koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, a nisu na popisima Međunarodnog odbora Crvenog križa. Također, obje su se strane obvezale na donošenje zakona o amnestiji na osnovi kojeg bi se oslobodili od kaznenog progona svi zarobljenici, osim onih čiji je progon obvezan po međunarodnom pravu.

Razmjena u Nemetinu održana prije 28 godina, 14. kolovoza 1992., provedena je na temelju popisa zarobljenika koje je MOCK registrirao do srpnja 1992. godine. Hrvatska je trebala osloboditi 424, a srpska strana 790 osoba. Na razmjeni su sudjelovali predstavnici Vojske Jugoslavije na čelu s general-majorom dr. Radovanom Radinovićem i predstavnici Vlade RH na čelu s ministrom i tadašnjim predsjednikom Komisije Muhamedom Zulićem. Sudjelovao je i MOCK, kojeg je predstavljao Paul Bonnar, a razmjeni su prisustvovali i predstavnici UNPROFOR-a.

Hrvatska je sve Sporazumom preuzete obveze dosljedno ispunila. Na razmjenu je dovedeno 415 osoba, od kojih je 156 odbilo razmjenu, dok devet osoba koje su bile na popisu MOCK-a nije dovedeno jer je utvrđeno kako su počinile kazneno djelo koje nije u vezi s oružanim sukobom. SRJ je na razmjenu u Nemetin doveo 666 osoba, od kojih su četiri odbile repatrijaciju u Republiku Hrvatsku. No, srpska strana tad na razmjenu nije dovela 124 osobe iz zatvora u Somboru i Padinskoj Skeli te druge zatočene iz logora Knin, Manjača, Beli Manastir, Dalj itd. Na samoj su razmjeni predstavnici Vojske Jugoslavije javno potvrdili svoju obvezu, pred MOCK-om i UNPROFOR-om, kako će sve osobe osloboditi najkasnije do 10. rujna 1992., no i taj je dogovor srpska strana opstruirala.

Razmjenom u Nemetinu oslobođeni su zatočenici iz Sremske Mitrovice, među kojima su vukovarski branitelji s Mitnice te ranjenici iz vukovarske bolnice, Morinja, Vojno-istražnog zatvora u Beogradu, Vojnog zatvora u Nišu, Valjeva. Dio tad oslobođenih hrvatskih branitelja bio je osuđen na dugogodišnje kazne zatvora ili su nad njima vođeni paralegalni sudski postupci kojima su tri osuđena na smrtnu kaznu.


Korak u slobodu na ničijoj zemlji

Posljednji punkt Hrvatske vojske označen hrvatskom zastavom ostao je daleko iza – 500, 1000 metara, možda i više. A ispred, prema mjestu gdje se kao kost bijela cesta razlijeva u drhtavo vrelo isijavanje netko upire prst i vikne: “Evo ih!” I razmjena ratnih zarobljenika konačno je počela…

Onaj tko je na cesti između Nemetina i Sarvaša, na točki tad zvanoj ničija zemlja tog podneva, 14. kolovoza 1992. stajao i čekao, mogao je osjetiti kako vrelina ljepljivog asfalta kroz đonove prži tabane, i mogao je vidjeti kako se kroz pukotine na cesti kojom odavno nitko nije prolazio žilavo probijaju vlati trave. Posljednji punkt Hrvatske vojske označen hrvatskom zastavom ostao je daleko iza – 500, 1000 metara, možda i više. A ispred, prema mjestu gdje se kao kost bijela cesta razlijeva u drhtavo vrelo isijavanje netko upire prst i vikne: “Evo ih!” I razmjena ratnih zarobljenika konačno je počela.

Prvi u koloni autobusa polako je prišao, stao stotinjak metara ispred i otvorio vrata. Oni koji su izlazili zastajali su zaslijepljeni suncem, nepovjerljivo se osvrtali, a onda su se, u koloni po jedan, kroz špalire unproforaca, promatrača, vojske i Vojne policije počeli približavati ovoj strani. Nama. Svojima.

Prvo neodlučno, usporeno, kao da još ne shvaćaju da su koraknuli u slobodu, a onda koliko god mogu žustrije i brže. A koljena im bila klecava i slaba, kraste po potiljku, ključne kosti i ramena strše, udarcima izbijeni zubi, odsječeno uho, prevelike hlače spadaju, pa plaču i smiju se sve u istom dahu i jednakom grcanju, i koščatim prstima stežu ispružene ruke – a svi im pružamo ruke, i jabuku, i vodu, i zagrljaj – “Hvala! Hvala!”, ponavljaju oni i grle redom znane i neznane, pa padaju i ljube zemlju dok ih drugi pridižu, a netko vrišti: “Vode! Dajte vode! Doktora.”

****

Par sati kasnije, nakon što je razmjena na ničijoj zemlji završena, autobusi s donedavnim zarobljenicima kreću za Osijek. Tamo ih čekaju cijeli dan. Na osječkom Trgu Ante Starčevića more je ljudi, autobusi se jedva provlače kroz masu, Vojna policija na sigurno odmiče matere s uplakanom djecom na rukama, sijede starce, a oni trče uz autobus, za autobusom i zbijaju se, natiskuju i guraju kao da bi čitav taj autobus odjednom zagrliti htjeli.

Policija civilna i vojna, redari, vojska pokušavaju zaustaviti masu, osigurati koridor kojim će oslobođeni zarobljenici moći proći kad iziđu iz autobusa dok spiker preko razglasa izgovara njihova imena – ali uzalud je. Kad se ugledaju, kad se konačno ugledaju oni koji su sve očaje, strave i nadanja probdjeli, koji su ih kao zrna krunice u beskraju noći prebrojavali – kad se oni poslije svega i ipak ugledaju tad na tren zemlja mora stati, i sve mora prestati. I jedino što može tad biti je onaj zagrljaj do pucketanja kostiju, i onaj jecaj do dna pluća. Do neba.

Onaj tko je tad tamo bio taj zna, vibriralo je i treslo se pod nogama, tuklo je u sljepoočnicama i u grudnom košu od eksplozija emocija. I sve u istom trenu, na istom mjestu: ovdje ženica umotana u crno, dva je sina danas dočekala; malo dalje djevojka ne ispušta i ljubi mladića sa zavojem na glavi a on jedva stoji; sijede kose oca koji otvorenim dlanom brzo otire i sakriva suze; dječačić koji se boji prići jer ne prepoznaje svojeg tatu. A između njih provlači se žena. Blijeda, sitna i žilavo uporna, razdvaja zagrljene, povlači za rukav, upada u razgovore, ne da se ne vidjeti, ne da se ne čuti – pa svakome tko je pogleda pokazuje malu, crno-bijelu, iskrzanu fotografiju i ponavlja: “Jeste li ga vidjeli? Je l’ znate nešto? Moj Ivan, 19 godina, ma dijete je.” Odmahuju glavama, sliježu ramenima, a ona tko zna otkad već noseći tu fotografiju na tko zna koliko već razmjena, otvrdnula na sažalne poglede provlači se dalje i opet nekog vuče za rukav.

Izmožden i usukan, ispijenih obraza, spuštene glave i zadignutih ramena nepomičan stoji nasred osječkog trga. Steže bijelu najlonsku vrećicu, nakratko se plaho osvrne pa opet spusti pogled na vrhove cipela, na onaj pedalj tla na kojem stoji. Njegovo ime nitko ne doziva, nitko ga ne čeka, nitko ga ne traži.

“Jeste li dobro?”

Polako, jako polako podiže pogled, pa šuti, šuti a onda hroptavo prošapuće:

“Ne mogu javiti svojima da sam tu. Ne znam… zaboravio sam broj telefona. Pomozite mi.”


Na razmjenu u Nemetinu 14. kolovoza 1992. iz neprijateljskog su zatočeništva u Hrvatsku stigle ukupno 662 osobe. Od ukupnog su broja 573 bili hrvatski branitelji, a civila je bilo 89. Muškaraca je bilo 657, razmijenjenih žena pet. Najstariji tad razmijenjeni zatočenik srbijanskih logora imao je 67 godina, a najmlađi 16. Osam je osoba bilo u rasponu od 16 do 18 godina, a dvije su bile starije od 65 godina.

Najviše razmijenjenih, njih 566, zatočeno je između 18. i 20. studenog 1991. na području Vukovara, a prosječno su u zatočeništvu proveli 250 dana. Na razmjenu u Nemetin 484 osobe dovedene su iz Sremske Mitrovice, 15 iz Niša, 68 iz Morinja, dvije iz Valjeva, jedna iz Padinske Skele, a čak 92 iz Vojno-istražnog zatvora u Beogradu.


Prva veća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu provedena je 9. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu. Tad su razmijenjena 353 ratna zarobljenika i to uglavnom iz logora Manjača, koji su u najvećem broju zatočeni 12. rujna 1991. nakon okupacije Hrvatske Kostajnice. Već tijekom 1991. razmijenjeno je i oslobođeno više od 2000 zarobljenika, a do završetka Domovinskog rata, do 1996. godine kad je provedena zadnja razmjena ratnih zarobljenika, razmijenjeno je odnosno oslobođeno 7807 osoba.

Prema državi zatočeništva 3543 oslobođene osobe bile su zatočene na području Republike Srbije, a 354 u Crnoj Gori. Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske bilo je zatočeno 2517 osoba, dok je 610 bilo zatočeno na području Bosne i Hercegovine. Za 783 nisu poznati podaci o mjestu zatočenja.


Nekadašnji logoraši posebno su ranjiva društvena skupina, kod koje se bilježi povećana stopa obolijevanja i smrtnosti. Posljedica je to proživljenih psihičkih i fizičkih zlostavljanja u zarobljeništvu. Skrb o logorašima regulirana je Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, no poseban su problem logoraši kojima još uvijek nije riješen status, oni koji su bili civilne žrtve i nisu obuhvaćeni tim Zakonom.


Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vlada RH je na temelju službenog, poimeničnog popisa i u znak sjećanja na izlazak najvećeg broja hrvatskih branitelja i civila iz zatočeništva, uputila prijedlog, a Hrvatski sabor donio Odluku o proglašenju 14. kolovoza Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Iako se na spomen-obilježju ističe podatak o tada 714 razmijenjenih/oslobođenih osoba, bilo ih je 662.  Analiza je napravljena na temelju službenih podataka proizišlih neposredno nakon razmjene u Nemetinu i istovjetna je podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Braniteljski portal



Podijeli

Comments are closed.