Podijeli

O čemu je sve u božićnoj propovijedi, nimalo svečano, zborio arhiepiskop zagrebačko-ljubljanski Porfirije?…

Čekao sam hoće li u medijima možda negdje biti spomenuto ono što je bila srž božićne propovijedi arhiepiskopa „zagrebačko-ljubljanskoga“ Porfirija od 7. siječnja 2019., koja me je podsjetila na kraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je Srpska pravoslavna crkva imala bitnu ulogu u predratnoj huškačkoj pripremi najezde u još jednom pokušaju stvaranja ‘Velike Srbije’, neumorno ponavljajući myth-sku priču o ‘ugroženome srbstvu’.

Ništa. Šutnja. Tradicionalna, hrvatska.

Kao i onomadne prije tridesetak ljeta kada su mediji u Hrvatskoj (hrvatski nisu ni bili – onda, ni danas) nepodnošljivo kukavički šutjeli. Shizofreno zapravo – uvijek videći tek jednu stranu. Lajući u jednome smjeru. Podanički. Ulizički.

Samo dike ter hvalen’ja. Kad bi se hrvatske novinare pitalo, arhiepiskop i nekadašnji srbijanski vojni ordinarij Porfirije već bi za života mogao biti proglašen svecem. Pogotovo jer na Božić ipak nije ponovno pjevao:

Šta se ono na Dinari sjaji,

Đujićeva kokarda na glavi.

Da eventualno nisam znao kako je ovo božićna liturgija, učas bih pomislio da se slavi spomendan rođenja raškoga episkopa i prvoga arhiepiskopa Rastka Nemanjića, redovničkim imenom Sava, čiju su navodnu svetost sredinom 19. stoljeća Srbi počeli spominjati zbog praktičnih razloga, koristeći je kao objedinjujuću točku oko koje će se stvarati ideja državnosti i državotvornosti. Premda neki izvori niječu svaku mogućnost da bi netko od Nemanjića mogao biti svetac, ponajmanje Sava. Naprotiv, spominju ga kao nasilnika i militanta čiji su vojnički uvježbani redovnici silom sve pravoslavne vjernike podložili svojim novostvorenim episkopijama, a ostale pokrštavali. Osobito je okrutan bio prema svome bratu i raškome velikom županu katoliku Stjepanu/Stevanu Prvovjenčanom, kojega je 1217. za kralja okrunio rimski papa Honorije III. [čime je Raška postala katolička kraljevina] prijeteći mu smrću [je li ga i silovao, kako pišu noviji srbijanski istraživači, teško je reći] ako ne vrati papinsku krunu i ne prijeđe na pravoslavlje. Prešao je. Toliko je jak bio ‘svečev’ nagovor.

Višekratno spominjanje imena svetoga Save s propovjedaonice crkve na Preradovićevu trgu prenulo je iz polusna i zagrebačkoga gradonačelnika, pa je načas širom otvorio oči da bi ih ubrzo još čvršće nojevski zatvorio (pragmatično procjenjujući o čemu se radi: „Oprostite, zadrijemao sam. Dogodi se čovjeku. Nisam čuo.“)

Mogla je javna televizija, na primjer, prekinuti prijenos i nastaviti ga kad završi propovijed i počne obred… Gledao sam mnogo puta prilikom prijenosa uživo kako neprestano zvone mobiteli i odvija se živahan razgovor između urednika na terenu i onih „pozadinskih“ (što god to značilo, a obično nije jednoznačno). Da su ga prekinuli (onda HTV ne bi bila to što jest – a našao bi se ‘u rukavu’ i  poneki dokaz za mrak, zlu ne trebalo), tko bi ostao živ od buke, dreke, telefona i prijetnji vrlih koalicijskih i inih partnera, udruga, saveza, ovih i onih.

Uvijek se nađe neki mališan koji prijeti kažiprstom svekolikom gledateljstvu koje ne misli kao on: od rahmetli Ivice do ‘štediše’ Pupyja. Je li to liječenje nekoga complexa, ili možda dobro osmišljena gesta što računa na strah usađen u kosti prosječnoga Hrvata…?

Što god da jest – Ne prijetite mi ljudi! Ni prstom, ni riječima, niti li ičim drugim… jednostavno ne volim kad mi se prijeteći maše kažiprstom.

Nastavljena je arhiepiskopova prodika svetosavskim tonom (zamotanim u poneku prigodnu frazu, primjerenu trenutku božićnoga slavlja), a druga najčešće spominjana riječ bilo je Kosovo. Kao da bivši vojni ordinarij priprema vojake za kosovski boj: o odnosu prema Kosovu ovisi naš opstanak, to je prijelomnica, takozvana kosovska vojska i t.d., i t.d. Čista gruba politika, bez i trunka blagdanskoga ozračja. I verbalni napad na suverenu državu, s teritorija druge, za račun treće.

Upravo svetosavski.

Svetosavlje kao „nametanje pravoslavlja silom“  osmišljeno je i postalo djelatno nakon nastanka kraljevine SHS, čime su papirnate velikosrbske ideje i ‘načertanija’ iz devetnaestoga stoljeća napokon dobile stvarnu podlogu i mogućnost ostvarenja – pretvoriti sve pravoslavce unutar granica države u političke Srbe, bez obzira na narodnost, podrijetlo, dotadašnju vjeru i sl. Prvi čin bio je ukidanje autokefalnosti Crnogorske Pravoslavne Crkve (CPC), što je ‘dekretom’ napravio Aleksandar Karađorđević 1920.

Formalni utemeljitelj „svetosavskoga nacionalizma“  bio je episkop Nikola(j) Velimirović, profašist i antisemit, sada ‘svetac’ SPC. Pisac knjige „Nacionalizam svetoga Save“ (1935.) i inspirator Ljotićeva Zbora, a Rastko/Sava sa svojim nasilnim metodama došao im je kao naručen. Pravi pravoslavni džihad. I način kako ubuduće postati svecem u SPC. Bit će tu još iznenađenja.

Nije uvijek svetosavlje ostvarivano nasilnim načinom, bilo je tu i poticaja, različitih pogodnosti, nagrada, napredovanja, položaja, novca, posla i drugih stvari. Osobito onda kad se skrivalo pod jugoslavenskim imenima: Orjune, JRZ-e, Jugoslavenskoga narodnoga Zbora i t.d.  Na Korčuli sam davno čuo pričicu (kojom su bockali Blaćane, jer je u tome mjestu bilo dosta pristaša spomenutih stranaka) kako je lokalni čelnik slao brzojav M. Stojadinoviću  u Beograd : „Ćaći krepa’ tovar – Šalji za propagandu.“, što me podsjetilo na slučaj HAVC-a i davanja dvjesta tisuća kuna piscu (jugoslavenskoga opredjeljenja) „za razvoj scenarija“. Na pet kartica teksta, kako je pisalo u ugovoru. Jugoslavenstvo jaše, i ovdje kod nas, tovljeno novcima hrvatske države. Sada najčešće obmotano plaštom ljevičarstva, antifašizma, liberalizma i  sličnih zamagljivanja.

Budući da su u pravoslavlju crkve nazivom vezane za državu u kojoj djeluju, razumna je odluka nacionalnih crkava iz bivših (velikosrbskih) tvorevina da osamostaljenjem proglase i autekefalnost (samostalnost) crkve: Crnogorske PC, Makedonske PC (Ohridske arhiepiskopije), koji su  to učinili 1967. g., ali ih SPC nikada nije priznala. Na pamet mi pada zgoda iz 1976. kad je u Solinu upriličena veličanstvena proslava 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata, s više od 100.000 hodočasnika, kojoj su nazočili  svi biskupi, kardinal F. Šeper, venecijanski patrijarh Albino Luciani – kasniji papa Ivan Pavao I. – svi vjerski poglavari iz tadašnje države, osim Madedonaca. Naravno da su željeli doći i oni, ali je vodstvo SPC (tadašnji patrijarh bio je German) uvjetovalo svoj dolazak: Ako dođu makedonski predstavnici, mi nećemo. I bi tako.

Obrušio se Porfirije u propovijedi i na „takozvanu autokefalnost“, bilo priznatu (Ukrajinska PC), ili proglašenu: Crnogorska PC, Makedonska (Ohridska arhiepiskopija), niječući i samu pomisao na nju. Samo Rusija i Srbija, ostalo je nedostojno. Premda su i SSSR i Jugoslavija krepali i sagnjili.

Prema svemu, upit iz naslova: Javlja li se opet militantno svetosavlje? – nepotreban je. Ono nikada nije prestalo: u srbijanskoj službenoj politici (te politikantstvu i mithomaniji) i njezinim SPC ispostavama, koje su prvenstveno djelatan čimbenik ostvarenja takve politike, a tek potom vjerske ustanove. Sada kao i prije, a vjerojatno i ubuduće, jer ne postoji nijedan razlog zbog kojega bismo vjerovali suprotno. Prema osnovnom načelu svetosavskoga militarizama: „Gdje god žive Srbi, to je Srbija.“

A nadamo se da će televizijske kuće uskoro prenositi liturgiju i ostalih pravoslavnih crkava: Crnogorske, Makedonske, Ukrajinske PC, Hrvatske PC, a ne samo jedne (SPC). Da možemo gledati obične vjernike i slušati Riječ Božju. Bez namrgođenih olinjalih faca. Bez politikantstva i militarizma.

Piše /IVAN GRLJUŠIĆ

www.ivan-grljusic.hr

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju          nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**

 

 

 

 

 

 


Podijeli

17 KOMENTARI

  1. bolje rat nego mir u svakom slučaju.. ma koga briga za te pojave više? koga to zanima, čemu to služi osim za podgrijavanje ratnih sukoba i stradanja?? ljigavoće iz političkih kuhinja servirane braniteljima da nas stres još više opere pa da se brže poubijamo po kućama izgleda. jebo te najbolje više ne pratiti nijedan braniteljski portal, ništa se pametno ne odvija samo sranje do sranja. pa jel mislite da to treba ljudima koji su u stresu na rubu živaca?? ALO?

Odgovori na Igor Flanjak Otkazati odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here

18 − 7 =