Podijeli

Nakon dr. Željka Tanjića, koji je kao član Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, uputio izdvojeno mišljenje u odnosu na objavljeni “Dokument dijaloga”, objavljena su i zasebna mišljenja još šestero članova Vijeća.

U izdvojenom dokumentu kojega potpisuju dr. Mladen Ančić, Nataša Jovičić, dr. Ivo Lučić, dr. Ante Nazor i dr. Nevio Šetić ističe se da je u “Dokumentu dijaloga” neprihvatljivo da među jednoznačna sporna obilježja nisu uvrštena i ona koja simboliziraju te se identificiraju s idejama komunističkog totalitarizma poput crvene petokrake zvijezde, srpa i čekića te parole: “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.

Izdvojeno mišljenje uputio je i dr. Vanja Ivan Savić, docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji također ističe problematiku komunističkih simbola, smatra da je Dokument manjkav te traži njegovu nadopunu.

U nastavku donosimo njihova izdvojena mišljenja u cjelosti.

Stajališta Ančića, Jovičić, Lučića, Nazora i Štetića

 Potvrđujemo kako „Dokument dijaloga“ predstavlja važan iskorak u kulturi dijaloga, poglavito onoga o spornim pitanjima iz naše prošlosti. Istovremeno, on sadrži i neke propuste, preporuke i zaključke zbog kojih ga ne možemo prihvatiti u obliku u kakvom je predstavljen. U skladu s točkom 4. Zaključka Vijeća donesenog 28. veljače izražavamo vlastita stajališta koja dostavljamo Vladi kako bi bila sastavni dio dokumentacije Vijeća, odnosno „Dokumenta dijaloga“.

 

Naše zamjerke odnose se u prvome redu na jasno vidljiv nedostatak konzistentnosti između dva zasebno nastala dijela „Dokumenta“ – prvoga naslovljenog „Temeljna polazišta i preporuke“ (str. 1-16) i drugoga naslovljenog „0 posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta“ (str. 18-29). U prvome dijelu „Dokumenta“, koji je rezultat kolektivnoga rada i konsenzusa do kojega je on doveo, jasno je određeno kako „pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike. Ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile“. Iz toga je izveden jasan i logičan zaključak prema kojemu „nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava“ (str. 2). No, u drugome dijelu teksta, „0 posebnom normativnom uređenju“, koji nije prošao istovrsnu proceduru kolektivne ovjere, gornja su načela jednostavno zanemarena što je rezultiralo time da su određeni dijelovi teksta i stajališta koja se u njima zagovaraju za nas neprihvatljiva, donosi narod.hr.

To se odnosi prije svega na zanemarivanje zločina počinjenih u doba uspostave i punoga funkcioniranja (komunističkih) jugoslavenskih vlasti. U samome tekstu (str. 25) društveni problemi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ korištenim tijekom Domovinskog rata od pripadnika HOS-a izvode se iz postupka administracije označenog kao „službena tolerancija“ (s podrobnim opisom iste pojave preuzetim iz europske juridičke literature). Isti takav postupak državne administracije Republike Hrvatske nakon 1990. godine zamjetan je i u tretiranju masovnih zločina i kršenja ljudskih prava za vrijeme postojanja jugoslavenske države i komunističke vlasti. To što ta administracija do danas nije poduzela potrebne korake u istraživanju i rasvjetljavanju svih zločina, ali i kršenja ljudskih prava, koje su komunisti odnosno njihov režim počinili na teritoriju Republike Hrvatske u širokom vremenskom rasponu od 1941. do 1989. godine, razlog je izostanka pune svijesti o oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava, što bi onda stvorilo pravu činjeničnu podlogu i za današnje vrednovanje simbola te države i režima koji je u njoj bio na vlasti sve do 30. svibnja 1990. godine.

Izravna je posljedica toga da simboli jugoslavenske države i komunističkog režima koji je u njoj bio na vlasti, a koji su na jednak način neustavni, nisu uvršteni na popis „prima facie spornih obilježja mržnje“, iako im je tu po svim parametrima mjesto. Dio tih simbola („crvena zvijezda petokraka“, zastava SFRJ…) dodatno je kompromitiran činjenicom da je osvajački rat protiv Hrvatske tijekom 1991,. godine pokrenut i vođen upravo pod tim simbolima, pa njihova javna uporaba vrijeđa i žrtve toga rata.

Iz toga razloga smatramo nepotpunim, nedorečenim i u punome protuslovlju s idejama iz
prvoga dijela, te zbog svega toga posve neprihvatljivim onaj dio teksta „Zaključaka i preporuka“ koji glasi:

“a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačnih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. Hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak ‘SS’, četnička kokarda, ustaško ‘U’, ustaški pozdravi ‘Za dom i poglavnika’ i ‘Za dom spremni’.”

Slijedeći formulacije i ocjene višekratno spomenute u „Dokumentu dijaloga“ nelogično je i za nas potpuno neprihvatljivo da među spomenuta jednoznačna sporna obilježja („prima facie sporna obilježja mržnje“) nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama komunističkoga totalitarizma, a to su na primjer simbol „crvene zvijezde petokrake“, simbol „srpa i čekića“ i parola odnosno pozdrav „Smrt fašizmu sloboda narodu“. Kod toga ne možemo zaobići i naše neslaganje s neodgovarajućom usporedbom s europskom pravnom praksom i tretmanom ovakvih simbola. U širokim europskim razmjerima, s povijesnim iskustvom i naslijeđem (u prvome redu) zapadnih demokratskih država, simboli poput „crvene zvijezde petokrake“ ne mogu imati iste konotacije pa onda ni tretman kakav imaju u društvu kakvo je hrvatsko. Naše društvo ima povijesno iskustvo života pod jugoslavenskom komunističkom vlašću, kao i iskustvo petogodišnjeg Domovinskog rata vođenog za očuvanje domovine i države, a protiv onih koji su taj rat pokrenuli upravo pod tim simbolima. Istodobno smo svjesni da ti simboli predstavljaju dio identiteta i ukupne društvene legitimacije dijela današnjega hrvatskog društva te stoga smatramo da je daljnji nastavak dijaloga koji je i doveo do nastanka „Dokumenta dijaloga“, uz temeljito znanstveno istraživanje, jedini način za izlazak iz pogubnog vrtloga Drugoga svjetskog rata i začaranoga kruga „rata simbola“!

Konačno, podržavamo i naglašavamo poruku iz „Dokumenta dijaloga“ (str. 20) prema kojoj „uvijek treba polaziti od toga da Republiku Hrvatsku simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila, a koja su zapisana u članku 11. Ustava Republike Hrvatske te su razrađena u mjerodavnom zakonu“. U skladu s tim, a u cilju rekoncilijacije, treba raditi na stvaranju uvjeta (u skladu s navodima na str. 15-16) da se zbog odgovornosti i osjećaja prema sugrađanima koje takva znakovlja mogu uznemiriti i povrijediti, iz uporabe u javnom prostoru potpuno uklone simboli totalitarnih režima, uz iznimku koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe (obilježavanje datuma važnijih događaja i komemoracije) onih spornih obilježja koja se mogu tretirati i kao „višeznačenjska sporna obilježja“. U skladu s time, zbog određenih povijesnih okolnosti (stradanja većeg broja ljudi), mogu se preporučiti i područja („mjesta posebnog pijeteta“) na kojima nije primjereno koristiti ni pojedina „višeznačenjska sporna obilježja“

Mišljenje dr. Vanje Ivana Savića

I. Na sjednici Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima održanoj 28. veljače 2018. jednoglasno je usvojen zaključak da Dokument predstavlja visoku razinu dijaloške kulture, te ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita dodatna stajališta. Dogovoreno je da će osobna stajališta koja pojedini članovi dostave biti priložena osnovnom Dokumentu i na taj način biti uključena u cjelokupnost dokumentacije koja proizlazi iz rada u Vijeću.

Kao član Vijeća ističem zadovoljstvo što sam imao čast sudjelovati u njegovom radu te se slažem sa pretežitim dijelom onoga što je u predstavljenom Dokumentu izneseno. Njegova najveća vrijednost jest u tome što se njime pokušava dati doprinos razvijanju kulture sjećanja ali još i važnije kulture suosjećanja koje toliko puta nedostaje u hrvatskom društvu. Sposobnost za empatiju prema ‘drugima’ i ‘svima’ odnosno prihvaćanje činjenice da su patili mnogi i na mnogim stranama trebalo bi biti prvorazredno moralno pitanje našeg društva kada je riječ o ‘suočavanju s prošlošću’.

II. Iako se u kriminalno-političkom smislu zabranama vrlo malo postiže, a kod jednog dijela populacije kriminološki gledano one mogu izazvati i suprotan učinak, valja jasno reći da ukoliko se pribjegava blanketnim zabranama obilježja nedemokratskih režima uz navođenje fašističkih, nacističkih i ustaških pozdrava i insignija, nema valjanog pravnog razloga da se na isti način to ne učini i s obilježjima komunističkog režima poput zvijezde petokrake ili srpa i čekića. Valja spomenuti da Dokument na više mjesta spominje i osuđuje razdoblje komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji ali bi radi pravne i logičke dosljednosti te jasne poruke sve simbole nedemokratskih režima trebalo staviti u isti rang.

Pogrešno bi bilo pomisliti da bi se zabranom uporabe komunističkih simbola također zadiralo u znanstvene, umjetničke ili pak komercijalne slobode i/ili izričaje u kojima se pojavljuje zvijezda petokraka, jer bi se to pitanje moglo riješiti dodatnom odredbom na način da se uporaba u gore navedene svrhe izuzima od zabrane. To bi primjerice bio slučaj prodaje proizvoda koji nije hrvatskog porijekla i koji s kontekstom komunizma nema nikakve veze. U krajnjoj točci se sve ostavlja sucu, primjenjivaču prava da s obzirom na činjenice i kontekst primjeni propis i vidi je li došlo do njegove povrede.

Ako je u vezi simbola poput simbola crvene zvijezde, kako se navodi u točci 1. c) (str. 28. Dokumenta), jasna njegova povijesna kompromitacija tijekom jugoslavenske komunističke vladavine, a potom oružane agresije na Republiku Hrvatsku, onda postoji prostor za njegovo svrstavanje u kategoriju zabranjenih obilježja. Ni na koji način se ovdje ne zadire u korištenje zvijezde petokrake u kontekstu obilježavanja borbe protiv fašizma u II. svjetskom ratu u kojem su se časno borili brojni pripadnici hrvatskog i drugih naroda. U tom smislu ne bi bilo zabrana za pojavne oblike obilježavanja NOB-a, te diranja u groblja i spomenike iz tog razdoblja, što bi uostalom bilo i protiv civilizacijske baštine naše Domovine.

uostalom bilo i protiv civilizacijske baštine naše Domovine. III. Javlja se teza da nije moguće zabraniti primjerice zvijezdu petokraku zbog prakse Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno u vezi s postupanjem prema Mađarskoj u predmetu Vajnai protiv Mađarske (2008.). Autor ovog teksta smatra tu tezu pogrešnom. Zaboravlja se da Europski sud za ljudska prava između ostalog primjenjuje i doktrinu Margin of Appreciation u kojem uz činjenice slučaja promatra specifičnosti pojedine zemlje i potrebu svake od članica Konvencije da štiti svoj javni poredak i osnovna načela na kojima je sazdana. U tom se smislu ne može s izvjesnošću tvrditi da bi u slučajevima izričite zabrane zvijezde petokrake u Hrvatskoj Europski sud u potencijalnom predmetu bio protiv Republike Hrvatske i njezinog zakonodavstva.

Republika Hrvatska počiva na vrijednostima Domovinskog rata, u kojem su stradali mnogi od strane onih koji su nosili zvijezdu petokraku u tzv. Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji. Dakle, za razliku od brojnih drugih europskih zemalja koje su bile pod komunističkom vlašću, Hrvatska je proživjela brutalan rat u kojem su sudjelovale postrojbe koje su na odorama nosile zvijezdu petokraku u službi velikosrpske politike. Iz navedenog razloga valjalo bi uzeti vjerojatnim da bi Europski sud uvažio posebnost naše države i njezinog pravnog poretka čiji je identitet i postojanje prije svega zasnovano na Domovinskom ratu.

Hrvatska u tom smislu ne bi bila izuzetak, jer primjerice i Litva, članica Europske unije, uz Mađarsku, poznaje odredbu o zabrani zvijezde petokrake, te srpa i čekića.

IV. Ako je pravo izraz volje naroda pa onda i odraz vrijednosti koje narod živi, ne bi trebalo, a u slučaju da se pribjegne zabranama, predstavljati problem da se na listu zabranjenih simbola uvrste i simboli komunističkog režima zbog svoje dvostruke negativne konotacije (razdoblje nakon 1945., razdoblje Domovinskog rata), a kvalitetnim popisivanjem iznimki riješiti moguće prijepore. Uvjeren sam da najveća većina hrvatskih građana ima svijest o tome da su stradanja ljudi postojala na mnogim stranama kroz hrvatsku povijest, pa tako i pod komunističkim režimom i crvenom zvijezdom iz nedavne povijesti čije korištenje može mnoge uvrijediti te uzrokovati bol.

U tom je smislu ‘Dokument dijaloga’ po mišljenju autora ovog teksta manjkav i traži dopunu.


Podijeli

14 KOMENTARI

  1. slövo U je ustaski simbol,pozdrav ZDS je sastavni dio temelja RH koja nije nastala 45-te nego u domovinskom ratu.sa ovom hrvatskom veze ima samo antifasizam 90-tih kada seborilo protiv fasizma i jedini antifasisti,pravi,su branitelji koji sz ovu zemlju oslobodili od neprijatelja ali ne i od petokrake i kokarde,znaci poso jos nije gotov.greska se desila 5.8. 95.kad je HV trebala uzet vlast u svoje ruke,ustrojit drzavu i zakone i tak onda je dat ovim ljigavcima u ruke.ako se ovako nastavi HR nece dugo zivjet

  2. Ovako glupog skupa nije bilo jos od mjesni komiteta partije a vi intelektualci ???? Vi ste obicna uhljebska gamad i beskicmenjaci ocito i bez vlastitog misljenja jer jos uvjek imate kolektivno misljenje partije

  3. O kakvom se konsenzusu onda radi, jesu li potpisali ili nisu.
    Izdvojena mišljenja, pa ljudi moji tko će to gledati, pored svih medija koji objavljuju da je vijeće donijelo zaključak konsenzusom.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

devet + 9 =