(Iz propovjedi bl Alojzija Stepinca na Staru godinu 31 12 1934)…CIJENI DAKLE, VISOKO CIJENI SVAKU MINUTU, SVAKU SEKUNDU, JER TI SVAKA SEKUNDA MOŽE KUPITI NEBO

Život ljudski je cesta, kojom se ide samo jedanput. Tko znade da se okoristi prilikom, koja mu se na tom putu pruža, blago njemu! Tko je pak zanemari, neće se nikad više moći vratiti, da popravi pogrešku."...

propovjedi bl Alojzija Stepinca na Staru godinu 31 12 1934
Podijeli

“No nemojte misliti, da je vrijeme, da su dani našega života samo kratki. To bismo mi već nekako pregorjeli, samo kad bi se oni mogli opet vratiti. Ali nažalost nije tako. Zima se evo opet vraća, ali vrijeme nikada! Proljeće će se opet vratiti ali vrijeme nikada više. Ljeto će se opet vratiti, ali vrijeme nikada više, i jesen će se opet vratiti ali vrijeme ne. Vrijeme što si ga jednom izgubio izgubljeno je zauvijek, kao i ona voda što teče ispod Savskog mosta, kad je jednom prošla onuda, ne vraća se više nikad tamo…

Ako je dakle vrijeme, ako su dani našega života nenadoknadivi, što da kažemo čovjeku, koji vrijeme uzalud trati? Jao, kako će se kajati na samrti! Kako će žaliti za svakom izgubljenom godinom, koje nije proveo u službi Božjoj! Kako će žaliti za svakim mjesecom, za svakim danom! Gorko, gorko će žaliti, i za svakim satom, minutom i sekundom. Nemojmo dakle prezreti onoga savjeta Duha Svetoga: »Čestica dobroga dara neka te ne mimoiđe« (Sir 14, 14)[4].

Ti puštaš vrijeme da prolazi kao voda, a gle Duh Sveti te uvjerava, da je vrijeme dragocjenije negoli je srebro i zlato. Cijeni dakle, visoko cijeni svaku minutu, svaku sekundu, jer ti svaka sekunda može kupiti nebo. A što istom mnogo minuta zajedno dobro upotrijebljenih u službi Vječnoga Kralja? S vremenom je tako kao i sa platnom. Sastavljeno je od mnogo niti. Ako su te niti od lana, dobit ćeš laneno platno, ako su od srebra ili zlata, dobit ćeš skupocjenu tkaninu.

Predragi vjernici! Evo još par sati i jedna godina, koja nam se možda činila duga, nestat će zauvijek. Koliko je ljudi leglo ove godine u grob! Neka statistika navodi da dnevno umire oko 120 hiljada ljudi. Koliko ih je dakle leglo u hladnu zemlju diljem 1934. godine? Milijuni. Bog zna koliko je njih propalo zauvijek, jer se nisu htjeli služiti vremenom koje im je Bog dragi dao za spasenje, već su ga potratili u druge svrhe. Recite mi, što bi dali oni, koji su propali, sada samo za jedan časak vremena? Mislim da bi dali cijeli ovaj široki svijet. Ali vrijeme je ne samo kratko, nego što je još gore, nenadoknadivo.

A šta onda, ako bismo mi počeli cijeniti vrijeme tek onda, kad ga više ne bismo imali na raspolaganju? Ta ne zaboravite riječi pravednika Joba: »Godine izbrojene
navršuju se, i polazim putem odakle se neću više vratiti.«

Život ljudski je cesta, kojom se ide samo jedanput. Tko znade da se okoristi prilikom, koja mu se na tom putu pruža, blago njemu! Tko je pak zanemari, neće se nikad više moći vratiti, da popravi pogrešku.”

Autor / Nikolina Nakić

 


Podijeli