Podijeli

Ovaj proces hrvatsko-srpskog tzv. pomirenja, sa sigurnošću mogu reći, nakon razgovora s mnogim ljudima, postiže kontraefekt. Mnogi su ogorčeni, posebno nakon Grubora, jer od predstavnika Srba nije bilo isprike za velikosrpsku agresiju, ljudi govore da izgleda kao da Pupovac vodi državu, da ovo nije nikakva pomirba, već zamagljivanje istine, utvrđivanje koalicije. Kap koja je prelila čašu ljudima ovdje nakon mirotvornog igrokaza u Gruborima jest reakcija iz Beograda, kada je Vučićev adlatus, notorni ministar Vulin, popljuvao hrvatske predstavnike u Gruborima jer se nisu ispričali (!?), a za Oluju, kaže, da je bila zločin.

Eto, dakle, prvih plodova procesa tzv. pomirenja započetog u Kninu, to pomirenje je zapravo otvaranje novog rata, rata u kojem laž, obrtanje teza, izostanak istine i pravde, isprike za agresiju sije novo sjeme razdora sa srpske nepokajane strane, s patetičnim Pupovčevim prenemaganjem.

Razgovarao sam ovih dana s logorašima, majkama nestalih i ubijenih, s mnoštvom žrtava, sa silovanim ženama. Upravo na primjeru tih tisuća žena, od kojih su neke i digle ruke na sebe, želim reći zašto ne vjerujem SDSS-u i našem DORH-u u kontekstu “pomirenja”.

ODBAČENE OPTUŽBE

Bio sam sudionik znanstvenog skupa “Vukovar ’91. – istina i/ili osporavanje. Između znanosti i manipulacije”. Godine 2013. u izdanju Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” izašao je i zbornik. Na stranici 356. – 357. nalazi se svjedočanstvo jedne žene, žrtve srpskih konclogora, Ružice Barbarić, koja svoje silovatelje proziva imenom i prezimenom. Citiram: “Odvoze nas autobusima u Velepromet. Čim sam izašla, odvajaju Srbe na jednu, a Hrvate na drugu stranu. Dolazi Branka Janjetović i upisuje me pod broj 477. Ubrzo dolazi moj ‘komšija’ Pero Krtinić i prokazuje me kao Hrvaticu i predaje četnicima… Uvode me u zgradu stolarije, na vratima stoji Slađana Korda, koja mi otima sve što sam imala. U torbi sam imala 30.000 njemačkih maraka i zlatninu. Isjekla mi je kožnu jaknu tražeći novac… Oko pola 10 navečer dolazi četnik po nadimku Topola i izvodi van iz Veleprometa… Uvodi me u jednu kuću, zatim u sobu. U toj je kući bio četnički štab. Naoružan, skinuo je sve s mene i silovao me cijelu noć, dok se vani pucalo… Zatim dolazi neki četnik, koji me vodi na kat, u dječju sobu i opet, silovanje, iživljavanje… Nakon što se iživio nada mnom, vodi me u prizemlje, gdje već čeka drugi četnik, sa redenicima i puškom sa nadimkom Žmigo. Taj me odvodi u susjednu kuću, gdje su svi arkanovci. Ponovno silovanje, redom, jedan po jedan… Putem susrećem susjeda sa Olajnice, opet mislim, pomoći će mi, a on se napravio kao da me ne poznaje. Bio je u vojnoj uniformi, a danas radi kao dostavljač u hrvatskoj policiji. Žmigo me vodi u podrum jedne kuće preko puta tekstilne škole i tamo me i on siluje cijelu noć.

Ujutro me vodi četničkom vojvodi, Vukovarcu, Lančužaninu, sa nadimkom Kameni. On me šalje u Velepromet da mi tamo sude… Najednom dolaze Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, pljuju nas i psujući pitaju što radimo na ‘svetom srpskom tlu’…”

Vojislava Stanimirovića više su puta razni stradalnici i udruge tužili DORH-u, no u svim slučajevima DORH je opužbe odbacio. Tako je i u slučaju ove silovane dame, koja je istupila imenom i prezimenom, DORH u Osijeku rekao da na temelju “do sada” utvrđenih činjenica “nije utvrđeno postojanje osnove za sumnju o kaznenoj odgovornosti Vojislava Stanimirovića”. Stanimirović, pak, silovanoj ženi, nakon što ga je DORH amnestirao (ne samo u tom slučaju), rekao je da ta silovana žena to čini iz koristoljublja i da “traži rentu”. U najmanju ruku, bezočna i bešćutna izjava.

ODLIKOVANI STANIMIROVIĆ

Stanimirović nije bilo tko, on je jedan od glavnih utemeljitelja SDSS-a i bliski Pupovčev suradnik, bio je prvi predsjednik, a ova Pupovčeva stranka koja je danas glavni partner “pomirenja”, utemeljena je u okupiranom (!) Vukovaru, gdje je Stanimirović bio jedna od najistaknutijih ratnih velikosrpskih faca. Zboga toga ga je ratni zločinac Radovan Karadžić 1995. godine odlikovao u Banjoj Luci za “posebne ratne zasluge u Podunavlju”. Poznat je i po izjavi kako je vukovarska bolnica, koja je usko povezana sa zločinom na Ovčari, “pala kao posljednje ustaško uporište”.

Kasnije je tvrdio da on to nije rekao, već da su to nadopisali urednici lista. A kao saborski zastupnik hladno je govorio, što je prenijela Sanja Butigan u Jutarnjem, kako je laž da su Srbi počeli rat, okupaciju Vukovara. Eto, to je utemeljitelj i jedan od glavnih ideologa SDSS-a čije je ratne zasluge u agresiji na Hrvatsku prepoznao i Karadžić, ali nije naš DORH, taj isti DORH koji je za vrijeme Bajića predao dokumentaciju Beogradu, da srpski sudovi sude za srpske zločine u Vukovaru i za logore u kojima su u Srbiji prošli desetci tisuća ljudi i silovanih žena!

Stoga ovo nije pomirenje, već novi rat, samo drugim sredstvima, u kojem je balvan-revoluciju smijenila revolucija bez balvana: smjesa SDSS-ove mimikrije, beogradskog agresivnog negacionizma, i pravosudnog ostracizma hrvatske duboke države prema istoj državi i žrtvama.

Autor / Ivica Šola/Slobodna Dalmacija


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 × 4 =