ISTINITA RATNA PRIČA: “SKOK 2”, operacija koja je livanjsko polje stavila pod punu kontrolu HV-a i HVO-a!…Zapovijed gen. Gotovine je bila Rojsu: “Opremiti na isti način kao i nas”.

Ostao mi je u pamćenju ulazak 3.gardijske brigade HVO ( srednja Bosna) na prednje crte prema Staretini, njihovo zapovjedništvo u Šegrtima i naš obilazak tek pridošle brigade i snimanje njihovog stanja i mogućnosti za borbeno djelovanje...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Nama, sudionicima tog vremena, uvijek će biti nejasno tko i za čije interese inzisitira na podjeli hrvatskog narodnog korpusa

Dana 4. lipnja 1995. počela je borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2, a trajala je do 11. lipnja 1995. godine. Ovom briljantnom vojnom pobjedom oslobođeno je 450 km2. a pod nadzor je stavljeno cijelo Livanjsko polje…

To je otvorilo vrata prema Bosanskom Grahovu, čije je osvajanje značilo i početak pada Knina, glavnog četničkog uporišta u Hrvatskoj!

Prije analize borbenih djelovanja hrvatskih snaga u smjeru napada k Glamoču, iznova valja podsjetiti na borbe koje su na tom području započele još u studenom i prosincu 1994. (operacije »Cincar« i »Zima 94«) i posebno naglasiti uspjeh operacije kodnog naziva »Skok 2«, što je itekako utjecalo na kvalitetnu izvedbu hrvatskih snaga u operaciji »Ljeto 95«. Operacijom »Skok 2«, koja je počela 4. lipnja, a službeno je okončana 12. lipnja 1995., združene hrvatske snage oslobodile su Livanjsko polje.

Iskorištene su prednosti stečene zauzimanjem dijelova Dinare u travanjskoj operaciji »Skok 1« i nastavljen je niz hrvatskih pobjeda. Cilj je bio potisnuti Srbe zapadnom i istočnom stranom Livanjskog polja te se spojiti na sjevernoj strani kod Crnog Luga, potom nastaviti napad prema Bosanskom Grahovu, a drugim smjerom prema planini Šator, sjeverno od Glamoča.

Operacija je izvedena vrlo uspješno, a Srbe je povremeno u povlačenju hvatala panika. Svi su postavljeni ciljevi ostvareni, a na smjeru Veliki Šator i bitno premašeni. Združene hrvatske snage nastavile su mukotrpno napredovati osvajajući, iz dana u dan, planinske položaje, štoviše, osvajajući položaje i nakon što je operacija službeno okončana. Zadaća da se osvoje vrhovi: Orlovac, Babin grad, Crni vrh i Mali Šator izvršena je u koracima s 10. lipnjem, osvajanjem Malog Šatora (1 768 m), nakon čega je odbijen i srpski protunapad. Štoviše, Srbi su potisnuti djelovanjem združenih hrvatskih snaga k Velikom Šatoru (1 872 m).

Potom su 11. lipnja postrojbe Zdruga, specijalne policije MUP-a HR HB i 1. bojne 1. GBR-a »Tigrovi« dobile zadaću da ovladaju Velikim Šatorom i okolnim uzvisinama, što su isti dan i odradili, osvojivši najveći dio planine.


O Operaciji “SKOK 2” po svom sjećanju piše i sudionik iste

ISTINITA RATNA PRIČA: “SKOK 2”, operacija koja je livanjsko polje stavila pod punu kontrolu HV-a i HVO-a!…

Ovih će se dana mnogi portali sjetiti te vojne operacije, te iznijeti taktičke podatke o sudionicima, oslobođenom prostoru, crtama obrane, protuudarima srpske vojske, značaju za daljnje djelovanje, a ona uistinu to i zaslužuje jer smo provedbom iste, nakon šest mjeseci manje ili veće borbe napokon zaokružili livanjsko polje i omogućili da nas srpska vojska ne može precizno tuči topništvom navođena izviđačima sa Dinare, Šatora ili Staretine.

Nama, sudionicima tog vremena, uvijek će biti nejasno tko i za čije interese inzisitira na podjeli hrvatskog narodnog korpusa, kad je on zajedničkim snagama stvorio uvjete za konačno oslobođenje, a i kasnijim operacijama doveo srpsku stranu na pregovarački stol u Daytonu. Zbog svih tih iskustava, prijatelja iz HVO-a i istine o Domovinskom ratu neizmjerno sam zahvalan braniteljskim udrugama, te današnjem Ministarstvu hrvatskih branitelja koji su zahtijevali da se izjednače prava branitelja HV-a i HVO-a jer u to vrijeme i jesmo bili jedna vojska … Hrvatske snage.

Hrvatske snage, a o njima i njihovom uspjehu najbolje govori knjiga gen. Gotovine, gdje su razrađene sve operacije od “Zime 94” do “Južnog poteza” i sloma srpskih pobunjenika u Hrvatskoj operacijom “Oluja” ili kako smo je mi na početku zvali “Kozjak” po brdu poviše Knina, ali i potpunom slomu Mladićeve vojske u BiH. I svi oni nevjerni “Tome” neka je uzmu u ruke i pročitaju popis postrojbi i sudionika operacija, pa neka kažu da su branitelji HVO-a nečiji tuđi problem, a ne naš.

Više mi je želja u ovom tekstu prisjetiti se tih trenutaka, po nekim meni upečatljivim i zapamćenim događajima, koji su ostavili traga na moje sjećanje o tom vremenu. U tom periodu već smo bili dobro organizirana vojska, koja je pod zapovijedanjem Gotovine znala da je obuka temelj uspjeha vojnih djelovanja, da dobri i iskusni dočasnici vode borbu i direktno upravljaju vojnicima na terenu, pa je već ranije ustrojeno Središte za obuku dočasnika u Šepurinama koje su polazili vojnici i dočasnici djelatnih i pričuvnih brigada našeg ZP-a. Gotovina je inzistirao na dobroj i pravovremenoj logistici koja je već bila na toj razini da smo bili, rekao bih, profesionalno opremljeni. Uz pomoć našeg Rojsa, voljeli ga ili ne, imali smo sve.

Ostao mi je u pamćenju ulazak 3.gardijske brigade HVO ( srednja Bosna) na prednje crte prema Staretini, njihovo zapovjedništvo u Šegrtima i naš obilazak tek pridošle brigade i snimanje njihovog stanja i mogućnosti za borbeno djelovanje. Vodio nas je general Ademi, kao zapovjedništvo OG Livno u čiji je sastav i ušla brigada, koji je imao vjere samo ako vidi svojim očima, a nikako tuđim izvješćima. Upoznali smo zapovjednike i načelnike, svatko po svom djelokrugu odgovornosti, te se susreli sa vojskom iznimnog morala, prekaljenim ratnicima, ali  jako lošom opremljenošću. Na pitanje njihovog zapovjednika, kako će osigurati da vojnici naliju svoje boce vodom, jer su dani bili prevrući, baš kao i ovih dana, ostali smo u čudu da nemaju “flaširanu” vodu kao i mi. Zapovijed gen. Gotovine je bila Rojsu: “Opremiti na isti način kao i nas”.

Slušajući tih dana njihovo iskustvo iz obrane opkoljene srednje Bosne, domišljatost na koju te tjera borba za opstankom, ostaješ zapanjen i pitaš sam sebe kako su to mogli izdržati. Moj kolega Marić, kojeg nisam vidio od završetka rata, što je žalosno, pričao mi je kako se od čaja pravio duhan i motale cigarete, kako se kava iskuhavala po više puta, kako je on rješavao probleme veze i kako su preživljavali. Iako smo uglavnom znali kakvo je stanje na tom dijelu branjenog hrvatskog prostora, ipak čovjek je teško prihvaćao svu surovost koju su ti ljudi prolazili.

I onda će se danas javljati razni “dušebrižnici” koji će raspravljati o tome kakve su sve saveze sklapali da bi opstali na tom opkoljenom prostoru srednje Bosne, sa svih strana, bilo srba ili armije BiH u neljudskim uvjetima. Trebalo je tada, baš tijekom operacije Skok2 biti među tim ljudima dok su im  sve te patnje bile svježe i slušati njihova iskustva, a ne iz udobno uređene kuće ili ureda optuživati njih i njihovu želju da prežive oni i njihove obitelji.

Napisao je ovu istinitu priču Jozo Ribičić-Brigadir u miru, za Braniteljski portal još 2018 godine.



Vezane vijesti:


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

pet × 3 =