In memoriam: Ante Vlaić (1934-1993).(FOTO) Ante Vlaić poginuo je kada su muslimani u Uskoplju napali humanitarni konvoj “Bijeli put” koji se vraćao u Hrvatsku.

Ante Vlaić, rodom iz Miljevaca kraj Drniša, bio je među herojima koji su 1993. godine izgladnjelim Hrvatima u Lašvansku dolinu, humanitarnim konvojem “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” nosili hranu i lijekove...

Ante Vlaić-Počivao u miru Božjem-Foto-kolaž-Braniteljski portal
Podijeli

Ante Vlaić poginuo je 22.12.1993. kada su muslimani u Uskoplju napali humanitarni konvoj koji se vraćao u Hrvatsku…

Pokop Ante Vlaića

Pokopan je 27 prosinca 1993. godine na zagrebačkom groblju Mirogoju, u nazočnosti više tisuća građana, pokopan je Ante Vlaić…

Ante Vlaić, rodom iz Miljevaca kraj Drniša, bio je među herojima koji su 1993. godine izgladnjelim Hrvatima u Lašvansku dolinu, humanitarnim konvojem “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” vozoli  hranu i lijekove.

Poginuo je 22.12.1993. kada su muslimani u Uskoplju napali konvoj koji se vraćao u Hrvatsku.

Dragi moj Ante, sve su nas napadali, a tebe ubili kako se više nikada ne bismo usudili krenuti Bijelim putem za Bosnu Srebrenu, ali mi smo zajedno u Novoj Biloj svima u prkos odlučili se i opredijelili za potpunu hrvatsku snagu i dostojanstvo, nenaoružane časne sestre, fratri, svećenici, medicinske sestre, liječnici i novinari, predvođeni vozačima kamiona, s tobom Ante, da ćemo biti napadnuti i da će doći do gubitka života, mi smo uspravno krenuli natrag iz Bosne Srebrene za sve dijelove Hrvatske praćeni i podržani mišlju i dušom svakog Hrvata i svih dobrih ljudi. Naša su se predviđanja obistinila, napadnuti smo i ti si izgubio život.

Opraštanje

Opraštamo se s onima radi kojih smo došli. Svi su u grču i u nekim svojim mislima. Na licu im se čita misao – vi odlazite a mi ostajemo. Neki se pokušavaju ukrcati u konvoj i pobjeći s nama. Vojnici ih vrlo odlučno i rezolutno rastavljaju i sprečavaju u tom naumu. Postaje mučno. Opet suze, samo nisu radosnice.

Odlazimo tjeskobni i nesretni.

Mi odlazimo a oni opet ostaju u grotlu. Na nišanu. Povratak protiče bezbolno, ali u nekoj zlokobnoj tišini. Zlokobnu tišinu u jednom trenutku na izlazu iz Vakufa dokida muškarac koji s puškom istrčava iz dvorišta, prepoznajemo njegove ubilačke namjere. Vozač uspijeva postići najveću moguću brzinu, a vojnik počinje bjesomučno pucati na naš kamion. Zahvaljujući spretnom i hrabrom vozaču uspijevamo se izvući do Ljubavne stijene. U zaklonu Ljubavne stijene je parkirano UN oklopno vozilo. Pokraj njega s dalekozorom u ruci razvoj situacije promatra pukovnik Wiliamson, neugodan, bešćutan i bahat čovjek. Objašnjavam mu da smo napadnuti, da je pucano i na naš i na druge kamione i da sam siguran da ima ranjenih ili mrtvih, jer smo mi prvo vozilo u koloni. Ignorira me. Naprosto ne reagira, kao da me niti nema.

U taj čas se nazire kamiončić kojim upravlja Ante Vlaić, sa suputnikom Japancem za kojeg nitko ne zna otkud se pojavio. Navodno je novinar. Vlaićev kamion vrluda s jedne strane ceste na drugu, s bolno ječećom sirenom. Kamiončić odjednom staje. Sirena radi i dalje. Nitko ne izlazi iz kamiona. HVO i ABIH se topnički žestoko prepucavaju. Molim Wiliamsona da me prebace do kamiona koji je od Ljubavne stijene udaljen nekih 400 metara. Bojim se, kažem mu, da su ljudi mrtvi ili ranjeni. I nadalje me apsolutno ignorira, okružen na svojim nagotovs spremnim vojnicima. Shvaćam da moram sam do vozila. Tek kad su vidjeli moju odlučnost da odem sam, na pola puta me sustižu i puštaju u oklopno vozilo. U Vlaićevom kamiončiću neprekidno tuli sirena. Njegova glava je naslonjena na volan i pritišće sirenu.

Ante Vlaić-Počivao u miru Božjem-Foto-kolaž-Braniteljski portal

Ante Vlaić je očito mrtav. Ne pokazuje znakove života. Japanac sjedi skamenjen pokraj njega, nesposoban da se pomakne. Britanci mi pomažu unijeti tijelo pokojnog Vlaića u oklopno vozilo. Japanac je napokon prohodao i ulazi sa nama u vozilo. Wiliamson izdaje zapovijed da se zaustavi kolona i vrati u UNPROFOR-ovu bazu u Uskoplju. Fra Ferdo je, naravno, u pravu. Da nije bilo toliko muke i patnje vjerojatno nikad ne bi niti spoznali značaj Bijelog puta niti snagu zajedništva i solidarnosti koju je pokazao cijeli hrvatski narod. Jedan mrtvi i tri ranjena sudionika, puno straha – je li to malo, dobri moj Ferdo?

U konovoju su sudjelovale 143 osobe. Bilo je liječnika koji su htjeli ostati u Novoj Biloj ali im to nije bilo dopušteno pa su se, usprkos nedostajućem kadru morali vratiti natrag na inzistiranje IFOR- a i bošnjčke strane. U konvoju je bilo dosta svećenika, vrlo jaka novinarska ekipa, nekoliko stranaca uključujući i famoznog Japanca, dva saborska zastupnika i puno sjajnih običnih ljudi koji su ponudili sve što su imali – svoje živote, izvor svoje zarade (kamione) kojom su hranili obitelji. Dali su sve što su imali u konvoju mira i ljubav i hvala im na tome. Dobri i sada već pokojni

Fra Ferdo će im sigurno biti dobar zagovornik u nebeskom svođenju računa. Nakon ovog konvoja krenula je serija konvoja po drugim ugroženim mjestima BiH. Bila je to sjajna humanitarna priča dvojca “A je to” Premudrog Slobodana Langa i Duha Svetog Branka Čule. Križančevo selo i krvavi Božić 1993. nismo uspjeli spriječiti.

BIJELI PUT – Pobjeda dobra u ratu (Slobodan Lang, Branko Čulo)

Memento svima onima koji su zaboravili brojna dobročinstva i ove događaje

M.M.

22. prosinca 1993. vraćao se humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu iz Nove Bile. Pri izlasku konvoja iz Uskoplja i prolazeći posljednje kuće, pred vozila su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim odorama s oznakama Armije BiH i rafalno pucali iz automatskog oružja po kamionskim kabinama. Ubili su vozača iz Splita i ranili još tri sudionika Bijelog puta.[15]

U siječnju su bili u tijeku mirovni pregovori u Bonnu. Unatoč njima, Muslimani se nisu držali mirovnih nastojanja, nego su 10. siječnja 1994. žestoko napali područje Buhinih kuća, koje su htjeli zauzeti da bi uspostavili izravnu svezu Zenice i Uskoplja. Žestoko su napali Polje i Novo Polje da bi presjekli komunikaciju između hrvatskih mjesta Novog Travnika i Nove Bile.[29]

Na prometnici od Uskoplja prema Trnovači 31. siječnja 1994. muslimanska je vojska spriječila nastavak puta humanitarnog konvoja za Hrvate u Bugojnu otvaranjem tenkovske i minobacačke paljbe na civilni konvoj. Istog dana britanski bataljun UN-a opovrgnuo je lažnu vijest plasiranu u svjetske medije o navodnom masakru u muslimanskom selu Here kod Prozora, za koji je bio optužen HVO. U zapadnom dijelu Mostara održana je komemoracija u povodu tragične smrti trojice talijanskih novinara: Marca Luchetta, Alessandra Ota i Darija D’Angela, koji su ubijeni u istočnom dijelu Mostara 28. siječnja ove godine.[30]

5. veljače 1994. Armija BiH ponovno napala Busovaču i Gornji Vakuf.[31]

14. veljače 1994. predstavnici HVO i Armije BiH dogovorili su u Uskoplju nove točke sporazuma o primirju, po kojima bi se obje vojske počele povlačiti od 15. veljače u 8 sati.[32]

24. veljače 1994., samo dan prije stupanja na snagu primirja muslimanske su snage nastavile žestok napad na Vitez i Uskoplje.[33]

25. ožujka 1994. u Uskoplju su predstavnik HVO-a pukovnik Franjković i Armije BiH brigadir Fikret Muslimović potpisali sporazume o sprječavanju djelovanja snajperista i o slobodi kretanja srednjobosanskim prometnicama.[34]

U sukobu između dvije vojske bilo je mnogo ranjenih i ubijenih, sela su spaljena, domovi opljačkani, narod je bježao. Uskoplje je bilo podijeljeni grad. Na siloviti bošnjački napad, uskopaljski HVO je snažno odgovorio te je zadržao jednu polovicu grada. Taj dio grada pod kontrolom HVO-a zove se Uskoplje, po starom nazivu, a pod nadzorom Armije BiH Gornji Vakuf, a to je naziv grada poslije osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine.

VEZANE VIJESTI

FOTO Predsjednik Milanović otkazao posjet Hrvatima u Srednjoj Bosni! BRAVO PREDSJEDNIČE, SADE STE STVARNO POKAZALI SVOJ KARAKTER!


Podijeli