Podijeli

Bila sam sa mojim Ivanom sama u sobi i držala ga na rukama. Nije spavao, veselo me gledao znatiželjnim okicama. U jednom trenutku čula sam zvuk granate. Geler je doletio i pogodio ga dok mi je bio na rukama. Drugi je pogodio mene. Dok sam ležala na podu, bespomoćna, znala sam da je mrtav, da mu nema spasa – prisjeća se Petra Špoljarić trenutaka kad je izgubila sina. I sada, iako je prošlo 27 godina jako joj je teško pričati o tome…

Foto: Željko Hladika/24sata Paviljon Jelena u autokampu Grabovac gdje su 1991. stradali maleni Ivan i njegove dvije rođakinje Dubravka(17) i Josipa(18)

–  Vidjevši da mi je dijete mrtvo nisam više razmišljala hoću li i ja poginuti ili ne. No onda sam se sjetila starijeg sina, Rafaela koji je imao samo godinu i pol. Mislila sam ako se meni nešto dogodi kako će on tako malen bez majke. Na sreću, on je s mojom svekrvom otišao u Rakovicu, gdje je živjela njena sestra. Inače bi i njega izgubila – kaže nam Petra koja je teško ranjena u nogu, donosi 24sata.hr.

Troje mrtvih, osmero ranjenih

Naime, tog 26. rujna 1991. godine oko 18 30 sati s brda Višnjevače iznad sela Smoljanca ispaljeni su smrtonosni projektili na autokamp Grabovac koji nisu ubili samo malenog Ivana. Ubijene su i njegove rođakinje Dubravka (17) i Josipa (18) Špoljarić, a osmero ljudi je teško ranjeno.

Foto: Željko Hladika/24sata

U autokamp Grabovac u to vrijeme bili su smješteni prognanici iz susjednih sela, starci i žene s malom djecom. Tu su potražili svoje privremeno utočište. Petra je s Ivanom bila u paviljonu ‘Jelena’ u kojem su bile i ubijene djevojke. Jedan od projektila kojim je agresor gađao civile u kampu probio je krov, eksplodirao, a krhotine su usmrtile djecu. Svi troje su bili iz sela Korana-Špoljarići.

U trenutku nesreće očevi poginule djece nalazili su se u Korani čuvajući svoje domove. Tužnu vijest čuli su tek ujutro oko 6 sati na radiju.

Foto: Željko Hladika/24sata

Dubravkini roditelji Zlatko i Ljubica Špoljarić, Josipini roditelji Petar i Ljubica Špoljarić i majka bebe Ivana, Petra Špoljarić prije nekoliko dana na 27. obljetnici spomena na ubijenu djecu

Iz bolnice odjurila sinu na sprovod

Petra koja je tada imala 26 godina i koja je već krajem kolovoza prognana zajedno sa ostalima iz svog sela, odmah je istu večer s ostalim ranjenima prevezena u bihaćku bolnicu. No sljedećeg jutra unatoč zabrani liječnika odlučila se vratiti i otići sinu na sprovod. Kaže da je ništa nije moglo spriječiti.

Foto: Željko Hladika/24sata-Petra sa pjesmom Ante Nadomira Tadića Šutre o ubijenoj djeci Špoljarića

– Jedva sam hodala, ma ne znam zapravo kako sam uopće hodala, ali morala sam ga doći ispratiti. Za ruku sam držala Ivanovog starijeg bracu Rafaela. Znate, upravo je taj maleni Rafael koji je sad veliki momak, ozbiljan čovjek, od skoro 30 godina dobio sina. Moj unuk ima sada tri mjeseca – kaže nam Petra, a u očima joj se u isto vrijeme vidi i sreća i tuga. Petra ima još jednog sina, Luku, kojeg je rodila 1995. godine

– Ivana mi nije mogao nitko zamijeniti, to je bila moja voljena beba koja mi je umrla na rukama, ali kad se Luka rodio bilo mi je malo lakše. Nekako misli zaokupiraš drugim stvarima – kaže nam Petra čiji je suprug Milan, hrvatski branitelj, pripadnik Rakovačke bojne i sudionik u »Oluji« umro prije 5 godina od raka. Imao je tek 51 godinu. Petra kaže, da je stres ‘napravio svoje’.

‘Tu djecu je ubila mržnja’

Foto: Željko Hladika/24sata

Dubravka, Josipa i maleni Ivan Špoljarić, star svega 3 mjeseca i 6 dana kad je ubijen, pokopani su na drežničkom groblju u zajedničku grobnicu. Sahranu je vodio zajedno sa kolegom svećenikom i velečasni monsinjor Mile Pecić, slunjski župnik.

slunj | Autor: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
– Tri lijesa stajala su u crkvi, a na lijesu malenog Ivana bila je i plišana igračka. Sprovod je bio veliki unatoč tome što smo bili u okruženju i pod granatama i što je i u tom trenutku prijetila opasnost da pucaju na nas. No, to je tada bilo vrijeme neke lude hrabrosti – kaže nam velečasni Pecić.

– Tu djecu je ubila mržnja. Ubijali su djecu jer su znali da će tako stvoriti još veću paniku, a to im je bio cilj – ističe Pecić.

Foto: Željko Hladika/24sata Pjesma za ubijenu djecu Špoljarića

Par sati prije granatiranja izašao iz sobe

Boris Luketić kaže da mu majka svakog 26. rujna čestita rođendan, iako je rođen u ožujku. On je kao šestogodišnji dječak zajedno s dvije godine starijom sestrom i majkom na kratko bio smješten u autokampu Grabovac.

Foto: Željko Hladika/24sata
–  Imali smo sreću i sudbina je očito tako htjela. Bili smo smješteni u istom tom paviljonu i toj sobi gdje je bila Petra s bebom, naša rodbina. Nekoliko sati prije granatiranja napustili smo sobu i otišli u Kraljevicu, a oni su se uselili. Inače, svake godine na ovaj dan čujem se s mamom i sestrom i prokomentiramo današnji datum. U to vrijeme iako šestogodišnjak sam bio itekako dobro upoznat sa situacijom u kojoj smo se našli. Da je rat i da moramo biti spremni na sve, jer nas je otac tako pripremao danima. Naravno da nama mlađima nisu rekli što se dogodilo i da su nam to dugo skrivali poslije jer smo bili dovoljno istraumatizirani i bez tog saznanja.

Foto: Željko Hladika/24sata Prije tri godine podignuto je spomen obilježje na mjestu pogibije troje Špoljarića

Roditelji djevojaka: Bile su kao sestre

Josipa je bila najmlađe, četvrto dijete u obitelji Ljubice i Petra Špoljarića i išla je u Srednju tekstilnu školu u Slunj. U vrijeme tragedije majka Ljubica bila je u bolnici u Rijeci i nije bila blizu svog djeteta kad je poginulo. I danas joj je teško pričati o Josipi . Kratko nam kaže da je bila dobra, vrijedna i poslušna i da je najviše voljela  svog malog nećaka, sina starije sestre. Sve je u selu i dalje podsjeća na njezino prerano izgubljeno dijete i ističe da je svaki dan jednako težak kao i onaj kad ju je izgubila.

Foto: Željko Hladika/24sata Majke ubijenih djevojaka. I jedna i druga se zovu Ljubica Špoljarić. Dubravkina majka (lijevo) i Josipina (desno)

Dubravkini roditelji Ljubica i Zlatko Špoljarić kažu da se se rođakinje Josipa i Dubravka voljele i družile te da su bile prekrasne mlade djevojke.

– Teško mi je uopće pričati o tome, kao da je jučer bilo. Mislila sam da će s vremenom biti lakše, ali nije – kaže nam Dubravkina majka Ljubica. Dubravka je, kaže nam, završavala srednju školu, kuharski smjer.

– Prvu plaću koju je zaradila, jer išla je raditi sezone na more, svima je podijelila. Svakom je nešto kupila. Bila je duša od djeteta.

Foto: Željko Hladika/24sata

Ubojice nevine djece nikad nisu privedeni pravdi. Obitelji su se i ove godine skupile ispred spomen obilježja podignutoj djeci Špoljarića koja je prije tri godine izgrađen na mjestu njihove pogibije. Maleni Ivan, najmlađa je žrtva Domovinskog rata, donosi ovu potresnu priču 24 sata.hr.

D.K.


Podijeli

3 KOMENTARI

  1. Nije to ništa kao ni tisuće drugih koji su poginuli od srpskih zločinaca.Naše žrtve su zaboravljene i kao što kaže onaj kreten Pupovac zločince se ne smije sumljičiti a kamoli zatvarati.Toga se drže sve vlasti od 91 nadalje.Jedino su se sada uspaničili zbog prosvjeda u Vukovaru.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

deset − 9 =