Podijeli

Jeste li poželjeli ovih dana izgubiti se negdje između dvije dimenzije, provući se kroz neku od onih vremenskih “crvotočina” i završiti u srednjem vijeku (ako se već plašite onoga što bi vas moglo čekati u budućnosti), ili možda zažalili što niste imućniji pa da možete sljedećih mjesec dana provesti na drugom kraju svijeta – na Havajima, Sejšelima ili kakvoj sličnoj destinaciji, dok ne prođu izbori i sve se ne vrati u kakvu-takvu normalu?…

Ako jeste, onda za vas ima nade, u suprotnom, ne piše vam se dobro, jer to znači da se polako navikavate na ludnicu i držite normalnim ono što nije niti može biti normalno.

Prije svega, ovakva euforija koju nesmiljeno podgrijavaju mediji, s toliko strasti, žuči, netrpeljivosti, jeftinog senzacionalizma, kleveta, blaćenja ljudi, izljeva mržnje, primitivizma, uvreda, psovki i svega drugoga što se ne može nazvati drugačije nego sirovim, nagonskim porivom s krajnjim ciljem da se drugomu nanese šteta ili ga se povredi, nije niti može biti odraz zdravog društva. Teška je to bolest, karcinom koji nagriza zdravo tkivo. I nije nikakva utjeha što se radi o manjini, jer, koliko se vidi, ona normalna većina šuti, a ne bi smjela šutjeti.

Nisam više čak siguran ni u to jesu li oni koji se ponašaju protivno svim civilizacijskim normama javne komunikacije uopće manjina ili su toliko glasni i agresivni da ostavljaju dojam kako ih je znatno više.

Osim što smo (ne od jučer) oštro podijeljeni i raslojeni (ideološki, svjetonazorski, u socijalnom smislu itd.), mi u sebi imamo i jednu teško objašnjivu crtu samodestrukcije ili mazohizma i kao da uživamo u tomu što se mnogi među nama ponašaju po principu “što gore to bolje”.

Da stvar bude još tragičnija, to o čemu govorim ne dolazi samo s one “druge” strane političkog spektra koju mi s “desnice” najčešće krivimo za sve loše što nam se događa u društvu  nego jednim dobri dijelom u tom javnom beščašću i ludnici koju pravimo od vlastitih života sudjeluju i naši “kršćani”, “katolici”, “veliki Hrvati”, “bogoljubi i domoljubi” koji imaju jedno lice u Crkvi, drugo u obitelji, a treće kad se nađu u poziciji izreći svoj politički stav putem medija, pogotovu Interneta.

Onaj tko širi zlu krv i mržnju, napose u ovom vremenu Došašća, u razdoblju kad očekujemo rođenje Spasitelja i kad bi se morali u tišini preispitati, očistiti srca i pripremiti za Njegov dolazaka, nije kršćanin i nije katolik, jer ponaša se protivno Riječi Božjoj i nauku Isusa Krista. Onaj tko nije u stanju prihvatiti svoga bližnje kao čovjeka koji ima pravo (i po Božjim i ljudskim zakonima) misliti drugačije i razlikovati se od njega samoga, nije kršćanin i nije katolik. Tko namjerno kleveće, iznosi neistine i ne poštuje dostojanstvo osobe, nije kršćanin i nije katolik.

Kršćanin i katolik se ne postaje tako što se redovito odlazi u crkvu, prima svete sakramente i pripremi bogata trpeza za Božić i Uskrs. To je farizejština i pomodarstvo, a ne vjera, ako nema dublji smisao i ako se čovjek ne drži temeljnih postulata što ih kršćanstvo sobom nosi i na čemu se zasniva.

Veći grijeh čine oni koji glume praktične vjernike a ne ponašaju se u skladu s Evanđeljem i Riječju Božjom, nego drugi koji čine to isto a nikad nisu stupili nogom u crkvu niti u Boga vjeruju.

Nemam namjeru moralizirati, još manje držati “propovijed”, ali ne bi bilo loše ponekad se sjetiti temeljnih zasada na koje se mi konzervativci, kršćani, katolici, tako često pozivamo – i jako smo uzrujani kad netko takne u našu Crkvu ili vjeru. Koliko sami suštinski držimo do te vjere i naše Crkve u čujemo li mi glas Boga ili odlazimo na svete Mise reda radi, zbog tradicije, iz navike, zato da bi nas susjedi vidjeli tamo? Odgovore na ova pitanja dugujemo sami sebi, a ne drugima. Sebi.

Predizborna kampanja je i ozračje je užareno. U velikoj mjeri smo izgubili temeljne kriterije ponašanja (mislim prije svega na političare, medije i posjetitelje Interneta). Ali, svjedoci smo i jednog zanimljivog fenomena kojega u normalnim okolnostima možda i nismo svjesni. Naime, opet se u praksi pokazalo kako između primitivizma, nekulture, mržnje i isključivosti nema razlike, s koje god strane to dolazilo – s “desna”, “lijeva”, iz “centra”. Laž je laž, kleveta je kleveta, zlo je zlo i te kategorije nemaju ideološki predznak, nego su prije svega izraz poremećaja sustava vrijednosti ili odraz patologije ljudske svijesti.

Predizborna kampanja nije izgovor za amoralno ponašanje. Za gaženje temeljnih civilizacijskih normi. Za napade na obitelj predsjedničkih kandidata, za zloćudne konstrukcije i izmišljotine, za svjesno i namjerno širenje laži.

A kod nas se ta nečasna sredstva neograničeno i nesmetano koriste. Najveći broj medija i Internet portala je sklon čak davati prednost naručenim i zlonamjernim sadržajima i stimulirati takvu vrstu “informiranja” javnosti, dok se oni drugi koji su uravnoteženi i pozivaju na razum guraju na margine. I tako se krug zatvara. Na nesreću svih normalnih ljudi u Hrvatskoj i na zadovoljstvo onih drugih koji se ni po jednom poznatom kriteriju (bilo sociološkom ili medicinskom) među normalne nikako ne bi mogli svrstati.

Kritizirati političare je poželjno i to je sastavnicom demokracije. Nije problem ni kad se neke njihove mane, nepromišljene izjave ili gafove izvrgava ruglu – ali samo pod uvjetom da se ne pređe granica dobrog ukusa i ne naruši dostojanstvo na koje svatko od nas ima neotuđivo pravo. Kritika, satira, vic, ironija, sarkazam – sve je to normalno i poželjno, ali uz poštivanje nekih temeljnih civilizacijskih uzusa. Prije svega, mora se govoriti istinu, a drugo ne smije se ići ispod razine ljudskog dostojanstva i narušavati integritet osobe.

Količina prljavština i nabačenog blata na pojedine od predsjedničkih kandidata (ali i na članove obitelji nekih od njih, što je posebno degutantno) svjedoči, nažalost, o tomu da je naše društvo u dobroj mjeri bolesno i da je balkanština uzela svoj danak.

Sramotno je to kako se ponašamo. Umjesto da nam izbori budu festival demokracije, mi se gložimo, vodimo ratove, svađamo, vrijeđamo, širimo zlu krv.

Ako normalna većina dopusti onoj manjini koja nije normalna prostor za djelovanje i šutke promatra sve to, nije li suodgovorna za ovo bolesno stanje u našem društvu?

Hrvati, kršćani, katolici, vi koji niste u stanju obuzdati se, Došašće je (ako niste znali). Nije li vrijeme da dođete k sebi? Pokušajte svoje niske strasti primiriti barem u ovom razdoblju pred Božić i ne činite ništa od onoga što ne želite da se i vama samima čini.

Izbori će biti i proći, ali to nije razlog da se prestanemo ponašati kao moralni i čestiti ljudi.

Unaprijed svjestan kako je ovo što pišem glas vapijućeg u pustinji i da će tekst na većini portala (ako ga uopće i objave) završiti na “repu” u odnosu na one nabijene strastima i isključivošću, želim samo podsjetiti kako smo u pripravi za Božić mi kršćani i vjernici posljednji koji bi smjeli sebi dopuštati ono što je duboko protivno našoj vjeri i kršćanskom moralu.

Autor / Zlatko Pinter


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

4 × jedan =