Podijeli

Prikaz knjige: Benedikta Zelić-Bučan, Jezik i pisma Hrvata – Rasprave i članci, Matica hrvatska, Split, 1997.

Petnaest radova uvrštenih u knjigu objavljivani su u razdoblju između 1955. i 1994. godine. Auktorica se u njima bavi sa stajališta povijesne znanosti problematikom povijesti hrvatskoga jezika. Pet radova je posvećeno jeziku, a deset hrvatskim pismima – ponajprije ćirilici, a onda glagoljici i latinici kojima su se tijekom povijesti služili Hrvati.

Do kakvoga je apsurda dovelo zamagljivanje znanstvenih pojmova najbolje svjedoči činjenica da su se hrvatski političari, a o tomu piše i auktorica, u razdoblju nakon ilirskoga pokreta na vlastitu štetu i štetu svoje tisućljetne tradicije gotovo odrekli vlastitoga jezika.

Uzmicanje Osmanskoga Carstva i uzdizanje balkanskih državica na njegovu bivšem europskom području omogućilo je stvaranje različitih političkih projekata, u kojima su lukaviji, po običaju, nadmudrivali uljuđenije i obrazovanije.

Ugovor sa Srbijom

Žrtva jednoga takvoga velikosrpskoga političkog projekta sredinom XIX. stoljeća postala je i Hrvatska, a nesnalaženje, nespretnost i naivnost njezine kulturne i političke elite odvuklo je hrvatski narod u krvavo XX. stoljeće, u kojem je Hrvatska tijekom sedamdesetak godina praktično prestala postojati kao državnopravni subjekt, a njezi n narod doveden na rub općega nestanka s povijesne pozornice.

Oduzimanje državnosti pratilo je sustavno uništavanje hrvatskoga identiteta kroz proces općega posrbljivanja hrvatske kulture, čijih se posljedaka u definiranju znanstvenih pojmova još i danas teško oslobađamo.

To najbolje ilustrira činjenica kad je tijekom ustavne krize u Habsburškoj Monarhiji (1861.-1867.) Strossmayerova Narodna stranka imala većinu u Hrvatskom saboru. Zbog namisli o zajedničkoj jugoslavenskoj državi sklopila je ugovor sa Srbijom da se u toj krizi Hrvatska ne će vezati ni za Austriju ni za Ugarsku.

Kad su se Austrija i Ugarska nagodile, Srbija je odustala od ugovara sa strossmayerovcima i pokušala se sama dogovoriti s Ugarskom na štetu Hrvata, a tek kad je sve bilo gotovo, vodstvo je Narodne stranke otkrilo da je zbog veza sa Srbijom propustilo povijesnu prigodu da se uz povoljnije uvjete nagodi s Austrijom ili pak Ugarskom.

Srpske tajne operacije u Hrvatskoj

Srbija je s druge strane istodobno vodila tajne operacije u samoj Hrvatskoj kako bi pripadnike grčkoistočne crkve uklopila u svoj nacionalni sklop. Naime, sve do druge polovice XIX. stoljeća u hrvatskim zemljama pripadnici grčkoistočne vjere, bez obzira na etničko podrijetlo, vodili su se pod imenom Vlasi. Kao rezultat tajnoga srbijanskog rada od 50-ih godina XIX. stoljeća srpsko se ime upotrebljava samo kao oznaka za pripadnost grčkoistočnoj crkvi, a od 60-ih godina i kao oznaka za posebnu nacionalnu pripadnost.

Takva promjena glede nacionalne pripadnosti hrvatskih vjernika grčko-istočne crkve posljedica je organizirane tajne i javne srpske nacionalne propagande, koja je preko plaćenih agenata vođena iz Srbije po okvirnom planu srpske vanjske politike.

Zbog toga i naivnosti narodnjačkih zastupnika Hrvatski sabor je morao hrvatskom jeziku pridodati i srpsko ime, što je srećom madžaronska stranka, kad je stekla većinu u Saboru, poništila i u nagodbi s Ugarskom hrvatski proglasila službenim jezikom u Hrvatskoj.

Iz korijena toga velikosrpskog projekta nicale su, bilo promidžbene bilo oružane, sve srpske agresije na hrvatske zemlje tijekom XX. stoljeća.

S druge pak strane Muslimani Bošnjaci, recentna nacija u nastajanju, želi danas kao vlastito kulturno nasljeđe prisvojiti hrvatsku kulturu sredovječne Bosne i Huma, u kojima tada inače nije bilo nikakvih muslimana Bošnjaka. Riječ je o kulturološkom nasljeđu na kojem se temelji identitet hercegbosanskih Hrvata, koje su muslimani Bošnjaci jučer ratom iskorijenili iz središnje Bosne, a danas ih političkim sredstvima pokušavaju potisnuti iz cijele Federacije BiH.

Bosanski ban i hrvatski jezik

Nakon što je na temelju građe, povijesnih izvora i književnosti pokazala da su nazivi „ilirski“, „ilirički“ i slovinski“ istoznačnice za hrvatski jezik, auktorica je podastrla cijeli niz primjera koji to jasno argumentiraju.

Tako se primjerice spisi papinske kancelarije i drugi zapadni izvori služe nazivima „iliriski“ i „slovinski“ kao sinonimnim nazivima za hrvatski dok hrvatski auktori rabe pridjev „hrvatski“. U domaćoj uporabi kao knjiški konstrukt nazivi „slovinski“ i ilirski“ pojavit će se znatno kasnije.

Kako se ovaj tekst bavi pitanjem područja današnje Bosne i Hercegovine važno je istaknuti kako je narod i u srednjem vijeku svoj jezik u tim zemljama nazivao svojim narodnim imenom – hrvatskim. Auktorica to ilustrirala na primjeru bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića (1292. – 1353.) koji tragajući za ispomoć bosanskim franjevcima u misionarskom radu u Bosni traži one koji moraju biti ne samo iskusni u nauci vjere nego uz to još i vješti hrvatskom jeziku – „et lingue croaticae gnaros“.

Natpisi pak na stećcima pisani su štokavskom ikavicom, dakle hrvatskim idiomom, što jasno pokazuje kojim su jezikom govorili oni koji su ih gradili.

Ilustrira i primjere hrvatske svijesti iz razdoblja osmanske invazije, kad se u vrijeme rascjepkanosti hrvatskoga područja na okupiranim područjima, kako na mletačkom tako i na turskom dijelu, počinju kod hrvatskih pisaca javljati pokrajinska imena.

Turska Hrvatska

Tada se ime Bosne širilo se na sav hrvatski teritorij što su ga zaposjeli Turci. Nu unatoč tomu, u diplomatičkim dokumentima i u narodu, sačuvana je svijest o hrvatskoj pripadnosti, što svjedoči i naziv „Turska Hrvatska“ za područje zapadno od donje Bosne i Vrbasa, čije se ime očuvalo sve do austrougarskoga ulaska u BiH 1878.

Posvemašnja pak teritorijalna rascjepkanost u otrgnutim hrvatskim krajevima prouzročila je svojevrsno gubljenje svijesti o cjelovitosti pa pojedini pisci ističu svoja pokrajinska imena – dalmatinski, slavonski, bošnjački i dubrovački.

Unatoč tomu franjevac fra Ivan Ančić rodom rođen u Lipi na Duvanjskom polju pišući Kongregaciji de Propaganda u Rim 1680. naglašava da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj – „in principato di Croazia“.

Franjevci tada iz Rima, uz već uobičajenu oznaku za jezik pa i narodnost – „slovinski“ prenose i naziv „ilirički“, koji je u papinskim dokumentima označavao hrvatsku naciju.

August Vlastelinović, što svjedoče njegovi stihovi iz 1637. /Još otkad banovo pomanjka kraljevstvo,/Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo,/Moguće vladarstvo kralja bosanskoga/Zat(a)r se hrabrenstvo puka harvatskoga…/ i Juraj Radojević iz Sarajeva narod i svoj jezik nazivaju hrvatskim, a starješina franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo Glavinić (1585.-1652.) glagoljaš u svojim djelima uz slovinsko ime, koje za njega isto što i hrvatsko, ističe i ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pnipadao. Pisao je “za naš hrvacki kraj” svomu “Hrvackomu puku”, život svetih “prenio je i složio na hrvatski jezik” i t. d.

Bosanski franjevac Matija Divković (1563. – 1631.) popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.

Ilirski, slovinski i hrvatski jezik

Jakov Mikalja u svojem rječniku natuknicu Hrvat, Hervat prevodi na latinski kao Illyricus, Croata. Illyricus je bio terminološki čvrsto određena latinska zamjena za slovinski, Slovinac, a Croata se rabilo samo kao ime za Hrvata iz kraljevine Hrvatske, Croaticus kao pridjev za ono što mu pripada.

Natuknicu pak “Hrvacija, Hervatska zemlja” prevodi kao Illyris, Illyricum, Croatia. Upravo pojam Illyricum dobio je u njegovo doba presudom Svete Rote, vrhovnoga crkvenog suda u Rimu 1656. precizan sadržaj.

Sveta je Rota presudila je tada “kažemo, proglašujemo, presuđuje­mo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda … bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Sla­vonija …. i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crk­ve, … tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima.

Svijest o pripadnosti hrvatskoj nacionalnoj zajednici, ističe Zelić Bučan, nikad nije izblijedjela. Dapače, smatra, bila je začuđujuće živa. U to vrijeme cvjeta umjetnička književnost u svim hrvatskim krajevima pa je i obilje dokaza da su hrvatski književnici bili duboko svjesni svoje pripadnosti hrvatskoj zajednici. Oni svoj jezik, uz „slovinski“ i „ilirski“ nazivaju hrvatskim imenom.

Auktorica pak među cijelim nizom glasovitih hrvatskih književnika navodi i učenoga franjevca iz Ljubuškoga, pokrštenoga muslimana, fra Lovru Šitovića (1682. – 1729.), koji u svojoj hrvatsko-latinskoj gramatici govori samo o jeziku hrvatskomu.

Navodi kako se iz dokumenata hrvatskih glagoljaša vidi da su i oni sami svoj jezik do kraja 18. stoljeća nazivali samo hrvatskim imenom. Sudeći po tom, smatra, posve je prirodno da je i narod iz kojeg su oni potekli svoj jezik tako zvao.

Autoričinu tvrdnju potkrjepljujem primjerom popa glagoljaš Nikola Jurčević koji je još 1808. pisao iz Duvna bosančicom pismo makarskom biskupu don Ivi Josipu i molio ga, da mu u odgovoru piše istim pismom, koje on naziva „arvackim“ – hrvatskim.

Hrvatska ćirilica

Kad je pak riječ o pismima, auktorica posebnu pozornost poklanja „arvatskom pismu“ hrvatskoj ćirilici, njezinim nazivima, rasprostranjenosti i djelima koja su njome pisana.

Problem hrvatske ćirilice nastao je u 19. stoljeću u okviru tadašnje „serbokroatistike“ koja je po Vatroslavu Jagiću provela podjelu starih tekstova prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj.

Najstariji je poznati hrvatski ćirilski spomenik Humačka ploča koja potječe iz XI. stoljeća, a još je u XX. stoljeću zabilježena pojedinačna uporaba toga pisma kod katolika u dalmatinskoj Zagori.

S obzirom na teritorij hrvatska se ćirilica rabila na području od srednjovjekovne Duklje na jugoistoku do Zadra i Une na sjeverozapadu. U BiH je od XII. do XVIII. stoljeća bila skoro isključivo pismo hrvatskoga jezika, vrlo često i u srednjoj Dalmaciji, osobito u biskupijama splitskoj i makarskoj.

Pojedinci su se služili tim pismom na području Turske Hrvatske – između Une i Vrbasa te donje Bosne, a sporadično i u sjevernoj Hrvatskoj.

U današnjoj južnoj Hrvatskoj tim pismom, izvan liturgije, služili su se svi popovi glagoljaši – na području Makarske biskupije i Splitske nadbiskupije sve do sredine 19. stoljeća. Njime su pisali matične knjige, vodili međusobnu prepisku i dopisivanje s biskupskim kancelarijama.

Hrvatski ćirilični spomenici

U veće srednjovjekovne spomenika hrvatske ćirilice s područja bivše Dalmacije svrstala je „Evanđelistar kneza Miroslava“, „Hrvatsku kroniku“ i „Poljički statut“.

S područja Bosne su liturgijski ćirilski kodeksi – Hvalov rukopis, Čajničko evanđelje i više manjih spomenika, među kojima se ističu Povelja Kulina bana (1189.), natpisi na stećcima, natpis u Povljima – t. zv. Povaljski prag, nadgrobni natpis kneza Miroslava u Omišu i Povaljska listina.

Auktorica je, da bi razbistrila pojmove, precizno definirala hrvatsku ćirilicu, koja se u razdoblju jugoslavenskih država skrivala pod imenom t. zv. zapadne ćirilice, što je srpskoj politici omogućavalo da sebi prisvaja ćirilske spomenike hrvatske kulture, a što je opet bio samo perfidniji način provedbe načela Vuka Stefanovića Karadžića – „Srbi svi i svuda“.

Šutnja hrvatske znanosti pa čak i svojevrsno prešutno odobravanje tih operacija otvarali su put kasnijoj vojnoj agresiji, koju je Beograd izveo početkom 90-ih godina prošloga stoljeća.

U toj agresiji došlo je do punoga izražaja upravo spomenuto Vukovo načelo. Ono što nisu mogli prisvojiti temeljito su pokušali uništiti i iskorijeniti kako bi izmijenili identitet zaposjednutoga područja.

Danas je pak razvidno kako je hrvatska ćirilica jedna od redakcija bugarske ćirilice, osamostaljena i posebna grana, koja je kao jedinstveno pismo potekla iz grčkoga alfabeta. Jezično-paleografske analize pokazuju kako se već u XII. stoljeću razlikuju bugarski ćirilski spomenici od srpskih, a srpski pak od hrvatskih jer se radilo upravo o različitim jezično-paleografskim redakcijama.

Nakon što je definirala značajke hrvatske ćirilice povukla je na temelju istraživanja i nepodijeljenih rezultata jezikoslovne znanosti i granicu između hrvatskih i srpskih govora.

Granice hrvatskih i srpskih govora

Tri su dijalektalne jedince pripadale hrvatskom i dvije srpskom etničkom prostoru u t. zv. prvom razdoblju razvoja jezika. Kajkavska, čakavska i zapadnoštokavska bile su na hrvatskoj, a istočnoštokavska i prototorlačka na srbijanskoj strani. To prvo razdoblje, po mišljenju struke, bilo je relativno mirno, a traje do potkraj XII. stoljeća. U njem su kajkavština i čakavština bile mnogo bliže zapadnoj štokavštini, nego zapadna štokavština istočnoj.

Jednako tako istočna štokavština bila je znatno bliža protutorlačkom dijalektu nego zapadnoj štokavštini. Takvo je stanje pogodovalo razvoju zasebnih jezika.

Na temelju starih supstrata u kasnijim razdobljima, bez obzira na jezične promjene i migracije, dosta se precizno mogla utvrditi i granica među svim starim dijalektima predmigracijskoga doba t. j. negdje oko polovice XV. stoljeća.

Čakavština je tada graničila s kajkavštinom na dugačkoj međi pružajući se na sjeveru prema Kupi i Uni, a prema jugu protezala se sve do Pelješca, uključujući otoke srednjega Jadrana zajedno s Korčulom.

Istočno od kajkavštine i čakavštine sve od Drave do mora protezalo se područje zapadne štokavštine. Istočna granica zapadne štokavštine tekla je Dunavom prema ušću Drine pa se uz pojas Drine spuštala prema jugu da kod Foče naglo skrene prema zapadu; tada je opet zakrenula k jugu tekući nešto istočnije od donjega toka Neretve i približavajući se moru; nije se međutim spuštala na more, nego je planinskim lancem tekla prema jugoistoku i izlazila na more kod Boke kotorske tako da je dubrovačko primorje pripadalo području zapadne štokavštine.

Ako je takvo stanje, kako tvrde jezikoslovci, bilo pri kraju drugoga razvojnog razdoblja, onda prema sačuvanim čakavskim supstratima u današnjim istočnoštokavskim govorima, mora biti, smatra, da je u prvom razvojnom razdoblju granica čakavština tekla znatno dalje prema jugoistoku.

Dijalekatska granice prema istočnoj štokavštini bijaše očito i etnička granice Hrvata i Srba na istoku pa je i najveći dio ćirilskih spomenika t. zv. zapadnoga područja, potjecali oni od katoličkih ili bogumilskih pisara, pisani su narječjima i govorima isključivo hrvatskoga jezika – čakavštinom ili štokavskom ikavštinom, a manji dio i zapadnim ijekavskim štokavskim govorom.

Porfirogenet ne zna srpsku povijest

Političku podlogu za svojatanjem hrvatskih ćirilskih spomenika s područja Huma auktorica je pronašla još u protuslovnom Porfirogenetovu spisu „De administrando imperio“ (DAI), u kojem bizantski car u svojoj “Povijesti Hrvata” spominje i doseljenje Srba na Balkan. Porfirogenetova protuslovlja i neslaganja s iskazima u glavi 30. DAI, u kojoj se ne spominje Srbe ni u jednoj od oblasti Crvene Hrvatske, osim u samoj Srbiji, ozbiljna je znanost raščlanila i došla do zaključka kako car nije imao pojma o prahistoriji Srba.

Povijest doseobe i naseljavanje Hrvata prikazao je prema hrvatskoj narodnoj tradiciji, ali u bizantskoj državotvornoj interpretaciji – sve se događa na poticaj i zapovijed bizantskog cara: i doseoba Hrvata i njihova borba s Avarima, zaposjedanje i naseljavanje Dalmacije kao i pokrštenje, a kako nije imao podataka za doseobu Srba, prikazao ju je prema hrvatskoj tradiciji, ponegdje čak i istim riječima. U 30. poglavlju DAI izričito stoji kako su Hrvati sami osvojili rimsku pokrajinu Dalmaciju, o njoj pobijedili Avare i tu se naselili. Na osnovi tih znanstvenih analiza neki stručnjaci posve niječu osnovanost Porfirogenetiva pripovijedanja o posebnom doseljenju Srba nakon opće slavenske seobe.

Za Orbinijevu pak vijest s početka XVII. stoljeća o tomu da je knez Miroslav bio Nemanjin sin koji je vladao Humom, nema potvrda u srpskim izvorima, jer oni ne poznaju Nemanjina sina s takvim imenom. Nije mu bio ni brat, nego je riječ o domaćem humskom čovjeku, koji je možda pod pritiskom priznavao Nemanjinu vlast.

Evanđelistar kneza Miroslava

Zato je auktorica posebnu pozornost posvetila upravo „Evanđelistar kneza Miroslava“ (EkM) iz XII. stoljeća. Nakon što je ga je podvrgnula liturgijskoj, jezično-paleografskoj i umjetničkoj analizi, zaključila je da se Miroslavov evanđelistar organski uklapa u opći razvoj hrvatske pismenosti i umjetnosti te danjoj pripada.

Jezično-paleografska ispitivanja utvrdila su da je EkM po jeziku vrlo blizak nešto starijem hrvatskom glagoljskom rukopisu “Grškovićeva apostola”, a svi se jezikoslovci slažu da je napisan u “južnim krajevima”, ponajprije na tlu srednjovjekovnog Zahumlja. Ako je tako, onda je to moglo biti u ondašnjem crkvenom i političkom središtu Zahumlja, u Stonu na Pelješcu.

Zapadna, t. zv. zetsko-humska redakcija pravopisa glavnog pisara, koji je napisao čitav kodeks osim posljednje tri stranice, povezuje ga s ostalim suvremenim ćirilskim spomenicima s istog područja i potpuno je u skladu s grafijom suvremenih hrvatskih glagoljskih spomenika.

Morfologijom slova i tipom pisma razlikuju se svi oni od suvremenih ćirilskih spomenika srpske redakcije.

Ćirilsko pismo „Miroslavova evanđelistara“ i drugih ćirilskih spomenika s dukljansko-humskoga područja, točnije s čitavoga južnoga hrvatskoga jezičnog područja, uspoređeno s ćirilskim pismom i grafijom srpskoga „Vukanova evanđelja“ dokazuje da su istodobno postojale dvije redakcije ćirilice kao dvije nacionalne varijante, u literaturi do sad poznate kao srpska raška i zapadna zetsko-humska.

Liturgička i umjetnička raščlamba

Posebno zapostavljena liturgička istraživanja pokazuju da EkM, iako pisan na tlu jedne katoličke biskupije, ipak ne sadrži liturgiju zapadnoga, rimskog obreda. Ali nije to ni liturgička knjiga za vjernike istočne crkve, jer se liturgija tog evanđelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U njem je sadržana vrlo arhaična liturgija istočnoga obreda za vjernike Zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazvati ćirilometodskom.

Ona vuče svoje podrijetlo čak od najstarijih prijevoda, koje su sveta braća učinila s grčkih originala tada još jedinstvene kršćanske crkve.

Područje stonske biskupije, koja je od svojeg postanka bila pod jurisdikcijom Zapadne crkve, ipak je po svom zemljopisnom položaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, pak se ovdje tradicijom mogla održati i ta arhaična istočna liturgija, kao što su se ovdje bili uvriježili, i dugo se održali, i neki drugi običaji istočne crkve, o kojima se saznaje iz spisa crkvenih sinoda X.-XI. stoljeća.

Umjetnička oprema EkM zbog toga što je apriori bio smatran srpskim spomenikom činila se povjesničarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipično romaničkim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom dosada poznatom pravoslavnom kodeksu, evanđelistar se nikada nije mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskoga srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera.

Odavno je i zapažena analogija ukrasa EkM s umjetničkom opremom hrvatskih glagoljskih i latinskih kodeksa istoga doba, pa čak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju.

Evanđelistar

Zbog toga su ruski i srpski znanstvenici kodeks, zbog njegove umjetničke opreme, smatrali “čudom”, dapače i “nemogućim” spomenikom u povijesti srpske crkvene umjetnosti.

Sve ove zagonetke i “čuda”, zaključuje, sami od sebe otpadaju čim se evanđelistar počne promatrati jednostavno u okviru općeg razvoja umjetnosti onoga kraja u kojemu je i nastao.

On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svoga užeg zavičaja – Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva. Zato on i pripada hrvatskoj kulturnoj baštini.

Jedinstven karakter umjetnosti u Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj

U knjizi „Članci rasprave“ (1994. ) Benedikata Zelić Bučan objavila je i radove o starohrvatskim crkvama u Zahumlju čime je na temelju istraživanja arhitektonskih oblika te izradbe umjetničkih pleternih ukrasa potvrdila činjenicu kako je prostor Crvene Hrvatske imao jedinstven hrvatski karakter s onim u Bijeloj Hrvatskoj.

Time je osporila zablude starije hrvatske historiografije opterećene različitim predrasudama Ivana Lučića, Franje Račkoga pa sve do Ferde Šišića koji su u južnoj granici Neretvanske kneževine gledali ujedno i južnu hrvatsku etničku i političku granicu.

Domaća i strana povijesno-umjetnička historiografija davno su uočile pojavu jedinstvene starohrvatske umjetnosti uzduž čitave istočne jadranske obale.

Spomenici te umjetnosti, presvođene crkvice slobodnih oblika i pleterne ornamentike te njihova kamenoga namještaja nalaze se duž cijele hrvatske obale, na jugu sve do Duklje.

Riječ je, bez obzira na političku rascjepkanost, o jedinstvenim obilježjima starohrvatske umjetnosti na čitavu hrvatskom etničkom području.

Starohrvatske crkve u Zahumlju

Područje srednjovjekovnoga Zahumlja obuhvaćalo je teritorij od Neretve do Dubrovnika s poluotokom Pelješcem. Političko mu je središte bilo u gradu Blagaju (Hum), a kasnije u Stonu, gdje je ujedno bilo i sjedište katoličke biskupije. Od povijesnih osoba najpoznatiji je knez Mihajlo Vuševučić ili Višević. On je zajedno sa stonskim biskupom 925. bio na crkvenom saboru u Splitu.

Od starohrvatskih crkvica na području Zahumlja najpoznatija je crkvica sv. Mihajla, koja potječe iz VIII. ili IX. stoljeća. Uzdiže se na brežuljku Gorica, gdje se nalazio srednjovjekovni grad Ston. Dužine je oko 4,5 m, a širine oko 2,5 m. Riječ je, kako je opisuje struka, o longitudinalnoj jednobrodnoj građevini s apsidom polukružnom iznutra a četvrtastom izvana. Cijeli je niz takvih apsida starohrvatskih crkvica duž jadranske obale. Sudeći prema modelu crkvice što ga drži na fresci lik okrunjena vladara imala je nad srednjim travejem i kupolicu, te zvonik u pročelju. Pleter sačuvan na prozorima i nađen oko crkvice ubraja se među najljepše hrvatske pleterne reljefe. Smatra se da su freske na zidovima sv. Mihajla ranoromaničke i da su djelo domaćeg majstora koji je bio pod utjecajem talijanskog ranoromaničkog slikarstva, te da su s obzirom na stil i prikaz jednoga dukljanskog vladara kao donatora nastale u drugoj polovici XI. ili možda početkom XII. stoljeća. Kao značajku istraživači ističu fascinantnu sličnost krune s uhobranima na glavi kraljevoga lika na ovoj fresci s onom na bareljefu hrvatskog vladara u splitskoj krstionici.

U Stonskom polju bilo je više starohrvatskih crkvica, a jedna od njih je i ona sv. Martina na pristranku brijega Humac iznad močvarne nizine Lužine. Po arhitektonskom sklopu sačuvanih ruševina struka je datira u vrijeme od X. do početka XII. stoljeća

Po svojem obliku i konstrukciji zanimljiva je crkvica nepoznata titulara u Ošlju. Tlocrt joj je kružne osnove oko koje se niže osam izvana i iznutra polukružnih apsida, jedino je zapadna apsida, koja je ulazna, zbog te funkcije izvana četvrtasta. Ulazne apside smatraju se najzanimljivijom arhitektonskom osobitosti u tipologiji višeapsidnih kružnih građevina. Od crkvenog namještaja nije se ništa očuvalo, što otežava njezino datiranje, pa se stoga i vrijeme podizanja crkve uzima veoma široko, od VIII. do XI. stoljeća.

Crkva sv. Petra u Zavali u Popovu polju

U selu Zavali na zapadnom rubu Popova polja, unutar srednjovjekovne nekropole Crkvina, u ljeto 1957. izvođena su sustavna arheološka iskapanja. Tom zgodom su istražene i ruševine srednjevjekovne crkve, koja je prema narodnoj predaji bila posvećena sv. Petru. Crkva je jednobrodna građevina s narteksom i apsidom, koja je četvrtasta izvana i iznutra. To je građevina srednje veličine, jer dimenzije njezine lađe iznose 8,60 x 4,80 m, a apside 3,15 x 2,77 m. U crkvi i izvan nje te kod okolnih seljaka nađeno je više fragmenata kamenog crkvenog namještaja, najvećim dijelom kamenih ploča oltarne pregrade.

Ukrašeni su karakterističnom starohrvatskom troprutastom pleternom ornamentikom. Na nekima je čist geometrijski ornament, a na nekima su različite kompozicije stiliziranih ptica. Tako su na jednoj od tih ploča prikazane dvije okrunjene ptice, a među njima posudica-kalež. Ova plastična ornamentika donekle je rustična, ali se drži da ne zaostaje za sličnim radovima u drugim hrvatskim krajevima. Stilske osobine pleternog ornamenta ploča iz Zavale, drži se da su ploče, a po tome i crkva s kojom čine stilsku, a vjerojatno i vremensku cjelinu, rađene u doba razvijene pleterne skulpture, t. j. u vrijeme od IX. do prve polovice XI. stoljeća.

U širem kompleksu antičkog lokaliteta u Paniku, uz desnu obalu Trebišnjice nalazi se lokalitet također zvan Crkvina s ostatcima antičke i srednjevjekovne arhitekture i manjom nekropolom stećaka. Tu je otkopana ranosrednjevjekovna crkva nepoznata titulara, poznata u literaturi kao crkva u Paniku. Potječe iz razdoblja od IX. do XII. stoljeća. Iz očuvanih fragmenata freske uspjelo je izvršiti djelomičnu rekonstrukciju nekih likova i odjeće. Freske u Paniku odaju sličnost s onima u crkvi sv. Tome u Kutima u Boki kotorskoj, koja potječe s početak XII. stoljeća.

Jezik, književnost, arhitektura, ornamentika i ostatci hrvatskoga naroda na tom području jasno svjedoče o ranom hrvatskom etničkom prostoru, koji je tijekom dugih stoljeća pa sve do našega vremena izložen udarima nesklonih mu povijesnih silnica. Nažalost, dobrim dijelom i zaslugama vlastitih hrvatskim zabluda.

Svi ovi kulturni slojevi pripadaju općoj hrvatskoj kulturi, a na užoj razini oni su kulturno nasljeđe hercegbosanskih Hrvata, čiji se nacionalni identitet zrcali upravo u tom kulturnom naslijeđu, ali i pokazuje njihov opći doprinos ukupnoj hrvatskoj kulturi.

Očuvanje pak tog identiteta jamstvo i očuvanja hercegbosanske državnosti koja svoje korijene vuče još iz davnoga srednjovjekovnog doba!

Mate Kovačević


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

17 − sedam =