HRVATSKA TROBOJNICA SLAVI ROĐENDAN Znate li kako je nastala? Treba li 5. lipnja proglasiti Danom hrvatske zastave?

Banska zastava u svojim počecima bila je simbol vojne vlasti bana koja je u određenom povijesnom trenutku, u pokretu 1848., poprimila značenje državnog simbola. Povijesna činjenica da je ban uz kralja ili kneza najviši dostojanstvenik u hrvatskoj državi prisutna je tijekom njezine višestoljetne povijesti. Prava i dužnosti bana temeljila su se na njegovu odnosu prema kralju i Hrvatskom saboru, odnosno pravu da samostalno odlučuje u vojnim i pravosudnim poslovima...

Banska zastava u svojim počecima bila je simbol vojne vlasti bana koja je u određenom povijesnom trenutku, u pokretu 1848., poprimila značenje državnog simbola. Povijesna činjenica da je ban uz kralja ili kneza najviši dostojanstvenik u hrvatskoj državi prisutna je tijekom njezine višestoljetne povijesti. Prava i dužnosti bana temeljila su se na njegovu odnosu prema kralju i Hrvatskom saboru, odnosno pravu da samostalno odlučuje u vojnim i pravosudnim poslovima.
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Prva zastava bila je sastavljena od hrvatskih crveno-bijelih i slavonskih plavo-bijelih boja…

Na današnji dan prije 170 godina, točnije 1848. godine prvi put se službeno zavijorila hrvatska trobojnica. Zapravo, to nije bila narodna zastava, već zastava bana Josipa pl. Jelačića koja se i zavijorila povodom ustoličenja Josipa Jelačića na mjesto bana 5. lipnja 1848.

Zastava je bila sastavljena od crveno-bijele zastave Hrvatske i bijelo-plave zastave Slavonije, a u sredini je bio grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s kraljevskom krunom.

Prije su banske zastave obično bile crvene i na jednoj su strani imale državni grb, a na drugoj obiteljski grb bana.

Bila je zabranjena tijekom Bachovog apsolutizma, ali opet je u upotrebi od 1860. te je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. i službeno potvrđena. Nakon nagodbe u službenoj uporabi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koja se još nazivala i Trojedno kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, bio je grb sastavljen od grbova ovih kraljevstava okrunjen Krunom sv. Stjepana.

5. lipnja jedan značajan jubilej. Na taj datum 1848. godine, za ustoličenja bana Josipa Jelačića, zavijorila se prvi put službeno i javno hrvatska trobojnica – crven-bijeli-plavi. Ta prva zastava i danas se brižno čuva u depoima Hrvatskog povijesnog muzeja, u krhkom je stanju i tek se povremeno izlaže u javnosti. Koncizno ispričanu povijest hrvatske zastave dobili smo tek 1996. godine u knjizi “Zastave kroz stoljeća” Jelene Borošak Marijanović, inače muzejske savjetnice u Hrvatskom povijesnom muzeju, koju smo zamolili da nas uputi u povijest najvećeg hrvatskog državnog simbola.

Raspored boja nije odmah određen

– Trobojne zastave „trikolore“ kao simboli državnih zajednica izgrađenih na liberalnim načelima počinju se javljati u Europi poslije Francuske revolucije kada je započeo proces izgradnje nacionalnih građanskih država na liberalnim načelima. Promatrajući ih kroz povijest zastava i njihovih simbola, ta su događanja dovela do promjene značenja simbola i boja zastava, pri čemu zastave uglavnom u tri boje, tzv. trobojnice, postaju simboli nacionalnih država, odnosno njihove boje postaju oznake narodnosti. Brojni su prikazi takvih zastava na grafičkim listovima koji prikazuju revolucionarna događanja 1848. – kaže Borošak Marijanović nastavljajući kako je pojava trobojnice karakteristična za Bansku Hrvatsku u proljeće 1848. Već od početka pokreta 1848. dopisnici Gajevih Narodnih novina iz hrvatskih gradova i mjesta u svojim izvještajima opisuju atmosferu i raspoloženje puka, govore o pojavi zastava narodnih boja. Bile su to crvena, bijela i plava koje, po onovremenim shvaćanjima, postaju oznaka narodnosti. U početku raspored narodnih boja nije bio određen. U Gajevim Novinama od 2. svibnja prvi put se određuje redoslijed hrvatskih boja kao crveno- bijelo- plavo.

– Prema dosadašnjim saznanjima, prve hrvatske trobojnice crveno-bijelo-plave bile su zastave zagrebačke Narodne straže ukrašene okrunjenim složenim grbom, sastavljenim od grbova Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s ilirskim simbolom u sredini grbovnog štita. Te su zastave simbolički izričaj politički oživotvorenih ideja hrvatskog narodnog preporoda iz ožujka 1848. Prema podacima iz Gajevih Novina, zastave su bile izrađene u Beču i stigle su u Zagreb potkraj lipnja 1848. Istovremeno nastaje i instalacijska zastava bana Josipa Jelačića, za koju ne raspolažemo podacima gdje i tko je zastavu izradio – otkriva nam muzejska savjetnica Hrvatskog povijesnog muzeja.

Navodi kako je Jelačićeva banska zastava nošena prilikom ceremonijala njegova ustoličenja 5. lipnja, nosio ju je Albert Nugent, na neki način vjesnik nove Hrvatske sazdane u duhu građanskih načela.

Po tipu je konjanička, ali za razliku od prethodnih jednobojnih crvenih banskih zastava ona je hrvatska trobojnica. Njezine su boje heraldički utemeljene, preuzete su iz povijesnih grbova hrvatskih zemalja: crvena i bijela iz grba Kraljevine Hrvatske, a treća plava iz grbova Kraljevine Slavonije i Dalmacije. Ukrašena je slikanim grbovima. S jedne strane su u kartušama grbovi kraljevina Hrvatske, Slavonije, i Dalmacije sjedinjeni ilirskim simbolom i nadvišeni krunom, a s druge slikanim obiteljskim grbom bana Jelačića. Bansko ustoličenje, umještenje, bilo je preduvjet da banove odluke postanu izraz obavljanja banske vlasti. Ban, imenovan od kralja, polagao je pred Saborom prisegu i tako je uveden u bansku čast. Predavanje banske zastave, simbola raspolaganja vojskom, bilo je njezin sastavni dio.

Dana 5. lipnja 1848. na Trgu sv. Katarine u Zagrebu odigrao se je čin svečanoga ustoličenja hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Ban je od sredine 10. stoljeća bio uz kralja ili kneza najviši dostojanstvenik u hrvatskoj državi. Ustoličenje bana je bio preduvjet da bi banove odluke postale izraz vršenja banske vlasti. Prigodom ustoličenja, Josip Jelačić je primio i znakove banske vlasti koji su istodobno bili i simboli državnopravnog položaja Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Uz žezlo i sablju, Jelačić je primio i zastavu, koja je prvi puta u povijesti bila trobojnica crven-bijeli-plavi s grbom Kraljevine na aversu. Ta je zastava sačuvana do danas i to prvenstveno zaslugom samoga bana Jelačića koji je oporučno, izrazivši svoju posljednju volju, zaželio da se sačuvaju njegovi „predmeti od vrijednosti (…) uspomene iz sudbonosnih godina 1848. i 1849.“ i to s „izričitom željom da ona bude najtočnije izvršena“. Zastava je danas kao i cjelokupna ostavština bana Jelačića, dio fundusa Hrvatskoga povijesnog muzeja.

Hrvatske trobojnice s istim rasporedom boja, kao oznakama narodnosti, pojavile su se u ozračju te Revolucionarne 1848. godine nekoliko mjeseci ranije. Čin kojim je trobojnica postala zastava bana pod čijom su se vlašću, formalno i barem na kratko vrijeme našle objedinjene sve hrvatske zemlje, imao je povijesno značenje od kojega je Jelačićeva banska zastava postala pretečom hrvatske nacionalne i državne zastave, te je u tom svojstvu ostala do danas.

Hrvatska državna i nacionalna zastava kao važan element nacionalnog identiteta i sredstvo nacionalne identifikacije koji zaslužuje trajni spomen i promicanje u hrvatskoj javnosti.

Hrvatska zastava iz vremena bana Josipa Jelačića

– Banska zastava u svojim počecima bila je simbol vojne vlasti bana koja je u određenom povijesnom trenutku, u pokretu 1848., poprimila značenje državnog simbola. Povijesna činjenica da je ban uz kralja ili kneza najviši dostojanstvenik u hrvatskoj državi prisutna je tijekom njezine višestoljetne povijesti. Prava i dužnosti bana temeljila su se na njegovu odnosu prema kralju i Hrvatskom saboru, odnosno pravu da samostalno odlučuje u vojnim i pravosudnim poslovima. To je bansko pravo temelj tradicionalne autonomije Hrvatske – kaže Jelena Borošak Marijanović.

Banska zastava u svojim počecima bila je simbol vojne vlasti bana koja je u određenom povijesnom trenutku, u pokretu 1848., poprimila značenje državnog simbola. Povijesna činjenica da je ban uz kralja ili kneza najviši dostojanstvenik u hrvatskoj državi prisutna je tijekom njezine višestoljetne povijesti. Prava i dužnosti bana temeljila su se na njegovu odnosu prema kralju i Hrvatskom saboru, odnosno pravu da samostalno odlučuje u vojnim i pravosudnim poslovima.HRVATSKA ZASTAVA: PRVI PUT SE ZAVIJORILA 1848. GODINE ZA USTOLIČENJA BANA JOSIPA JELAČIĆA

Povjesničar Mario Jareb, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest, ističe kako je do danas hrvatska trobojnica s hrvatskim grbom postala snažno sredstvo nacionalne identifikacije, izgradnje i očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta.

– Ta je zastava u razdobljima kada je hrvatski identitet potiskivan ostala simbol željene hrvatske slobode. Nije neobično zbog toga što je nedugo po padu Bachova apsolutizma u Habsburškoj Monarhiji, koji je godine 1852. donio i prvu zabranu hrvatske zastave, trobojnica opet masovno isticana kao simbol hrvatskog identiteta. Njezina potvrda kao svojevrsne hrvatske državne zastave došla je već 1860. godine pojavom instalacijske zastave novog hrvatskog bana Josipa Šokčevića, koja je ne slučajno po svojem izgledu bila kopija Jelačićeve zastave iz godine 1848 – kaže Jareb.

Jednostavne trobojnice

Nakon toga gotovo da nije bilo zapreke za širenje hrvatske trobojnice među Hrvatima.

U sljedećim desetljećima isticana je ona kao državna zastava Trojedne Kraljevine, pa i nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe iz godine 1868., koja je znatno suzila hrvatsku autonomiju. Iako su banske zastave redovito na zastavnom polju sadržavale i grb Trojedne Kraljevine, a poznati su i brojni primjeri ostalih trobojnica koje su sadržavale hrvatski grb, ipak je u praksi, po svoj prilici i zbog mogućnosti izrade, prevladavala uporaba jednostavnih trobojnica crven-bijeli-plavi bez grba. Činjenica jest da brojne svečane zastave, posebice zastave različitih društava koje su posebno izrađivane i u koje su ulagana i velika sredstva, gotovo redovito sadrže grb na zastavnom polju, govori znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest. S vremenom se zastava mijenja, dakako ne u rasporedu boja, već u heraldici na što, jasno, imaju utjecaja i povijesni događaji, no i rast popularnosti poznatog simbola, šahovnice.

– Kako je vrijeme odmicalo, dotadašnji grb Trojedne Kraljevine, koji se sastojao od grbova Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao općehrvatski nacionalni simbol sve je više ustupao mjesto hrvatskom šahiranom grbu, a ta je promjena došla do izražaja i na zastavama. Sačuvane zastave i brojni prikazi, osobito oni otisnuti na samom prijelazu iz 19. u 20. stoljeće na tada osobito popularnim i u svim hrvatskim zemljama masovno korištenim domoljubnim dopisnicama, upućivali su na to da je vrlo raširena slika o hrvatskoj zastavi bila ona koja je prikazivala trobojnicu koja je na zastavnom polju sadržavala hrvatski šahirani grb. Ti su elementi temelj i današnje državne zastave Republike Hrvatske, zastave Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali i drugih inačica hrvatske nacionalne zastave koje su povremeno koriste u javnosti. Dobar primjer takve zastave je zastava Hrvatskog sveučilišta, današnjeg Zagrebačkog sveučilišta, iz godine 1907., koja je izrađena na temelju nacrta istaknutog hrvatskog slikara Bele Čikoš-Sesije. Do toga doba uporaba hrvatske trobojnice, često trobojnica s hrvatskim grbom, bila je raširena među Hrvatima u svim hrvatskim zemljama, jednako među onima u Banskoj Hrvatskoj, kao i među onima u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Istri – kaže Mario Jareb.
Promjene vlasti i režima kroz koje je Hrvatska prolazila uvjetovale su i slobodu isticanja nacionalnih simbola, poglavito, jasno, zastave.

– Činilo se kako više nema nikakvih zapreka slobodnoj uporabi hrvatske trobojnice kao općeprihvaćenog nacionalnog simbola, no sljedeća su desetljeća ipak donijela zabrane i žrtve. Svakako najteže razdoblje nastupilo je 1929. proglašenjem diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića, kada su pod izlikom prevladavanja „plemenskih“ podjela u prvoj jugoslavenskoj državi na udar došli upravo simboli hrvatskog nacionalnog identiteta – hrvatski grb i zastava.

Stradanja zbog zastave

Pa ipak su unatoč teroru diktatorskog režima upravo na visoko drveće i telefonske stupove podignute hrvatske trobojnice postale simbol hrvatskog otpora i prkosa nasilju. I nakon pada diktature bilo je stradanja zbog hrvatske zastave, no ipak se ona mogla razmjerno slobodno isticati. Ako se izuzme talijanski fašistički teror u hrvatskim krajevima pod Italijom između dva rata, isti takav teror na anketiranim i okupiranim hrvatskim područjima u Drugom svjetskom ratu te velikosrpski teror i etničko čišćenje na okupiranim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu, od tada do danas u dvjema hrvatskim domovinama nije bilo više takvih pokušaja brisanja hrvatskog nacionalnog identiteta i hrvatskih nacionalnih simbola – navodi povjesničar s Hrvatskog povijesnog instituta.

Dodaje kako to ne niječe sve ono što se događalo pod vlašću dvaju totalitarizama, pa i onog jugoslavenskog komunističkog, koji je bio sumnjičav prema izražavanju nacionalne svijesti i isticanju nacionalnih simbola. Pa ipak, od toga vremena nijedna državna tvorevina na hrvatskim prostorima nije zabranjivala uporabu bar neke inačice hrvatskog grba i zastave.

– Nezavisna Država Hrvatska koja se predstavljala kao ostvarenje svih hrvatskih nacionalnih težnji isticala je nacionalne simbole, no prilagođene činjenici ustaške dominacije u njoj. Partizanski pokret u Hrvatskoj nije doduše koristio hrvatski grb, ali je prihvatio trobojnicu, koju je poput ustaškog režima u NDH prilagodio svojim ideološkim usmjerenjima aplicirajući na nju crvenu komunističku zvijezdu. Nije neobično što je partizanska pobjeda u ratu zadržala nametnutu zvijezdu na zastavnom polju hrvatske trobojnice, sada kao zastave Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske. Prema tome, na zastavi nije bilo mjesta za hrvatski šahirani grb, koji je pak od 1947. okružen elementima tipičnim za sovjetsku heraldiku i nezaobilaznom crvenom zvijezdom bio grb NRH/SRH.

O tome kako su široki slojevi stanovništva gledali na hrvatske nacionalne simbole, svjedoči razdoblje Hrvatskog proljeća, kada je uporaba grba i zastave bez socijalističkih oznaka, često trobojnice koja je sadržavala grb, bila masovna javna pojava – govori povjesničar, navodeći kako je posve logično da je pad komunističkoga totalitarizma iz skrovišta na svjetlo dana iznio ponovno hrvatske nacionalne simbole bez socijalističkih oznaka.

More hrvatskih trobojnica

– Hrvatska i hrvatski krajevi Bosne i Hercegovine su te 1990. godine plivali u moru hrvatskih trobojnica s hrvatskim šahiranim grbom na zastavnom polju.

Ne slučajno je pred novim hrvatskim vrhovništvom 30. svibnja 1990. istaknuta Jelačićeva banska, a nedugo nakon toga i nova je zastava Republike Hrvatske, poput njegove iz godine 1848., bila crveno-bijelo-plava trobojnica, s hrvatskim državnim grbom – zaključuje povjesničar Jareb.

I nakon prihvaćanja zastave s novim grbom povremeno su se neslužbeno koristile i stare zastave, pa i tijekom Domovinskog rata, jer njihovi vlasnici su ih naravno nisu bacili niti uništili, već su ih i dalje ponosno čuvali kao uspomenu. Te se zastave ponegdje mogu vidjeti i danas, četvrt stoljeća kasnije. Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom naročito je česta među hrvatskim iseljenicima gdje se mogla slobodno koristiti nakon 1945., za razliku od Hrvatske gdje je bila inkriminirana te se u nešto većoj mjeri mogla vidjeti tek u doba Hrvatskog proljeća, o čemu svjedoče mnoge fotografije.
Crkva svetoga Marka jedan je od najstarijih građevnih spomenika grada Zagreba, a smještena je na Trgu svetoga Marka, kao i Hrvatski sabor. Crkva sv. Marka Evanđelista zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske
Ukratko, crveno-bijelo-plava trobojnica s hrvatskim grbom u sredini, bez obzira kako on točno izgledao, povijesna je hrvatska nacionalna zastava, na što upućuju činjenice. Hrvatska trobojnica prvi put je službeno upotrijebljena prigodom ustoličenja Josipa Jelačića za hrvatskog bana 5. lipnja 1848. i sačuvana je do danas u Hrvatskom povijesnom muzeju. Zastava je sastavljena od crveno-bijele zastave Hrvatske i bijelo-plave zastave Slavonije, a u sredini se nalazi grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s kraljevskom krunom. Prvo polje hrvatskog grba bilo je crveno. Takva zastava je tijekom 1848. i kasnijih godina bila često korištena i očito je zaživjela kao hrvatski nacionalni simbol. Bila je zabranjena tijekom Bachovog apsolutizma, ali opet je u upotrebi od 1860. te je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. i službeno potvrđena. Iznad grba nalazila se kruna svetog Stjepana, a redoslijed grbova bio je takav da je na prvom mjestu bio grb Dalmacije pa Hrvatske i zatim Slavonije, da bi 1876. na prvo mjesto došao grb Hrvatske s početnim bijelim poljem.
Crkva svetoga Marka jedan je od najstarijih građevnih spomenika grada Zagreba, a smještena je na Trgu svetoga Marka, kao i Hrvatski sabor. Crkva sv. Marka Evanđelista zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske

Najpoznatiji prikaz takvog grba nalazi se na crkvi svetog Marka u Zagrebu. S vremenom je šahovnica postala prihvaćena kao općehrvatski nacionalni grb pa se pojavila i na zastavama stranaka, organizacija i udruga, nekad s prvim bijelim, a nekad s crvenim poljem.

Grb bez krune sastavljene od pet malih grbova hrvatskih zemalja i zastava s tim grbom bili su dakle tek privremeni, ali u ozračju nacionalnog zanosa bili su masovno proizvođeni i korišteni. Budući da nije bio definiran točan izgled grba jednako su se koristile verzije s početnim bijelim i crvenim poljem, iako bi crveno polje bilo točnije jer amandmani govore o crvenim i bijelim, a ne bijelim i crvenim poljima, što bi impliciralo da prvo polje grba mora biti crveno.
25. srpnja 1990., promijenjen u Hrvatskom Saboru naziv Socijalistička Republika Hrvatska u Republika Hrvatska. Socijalistička Republika Hrvatska bila je od 1945.-1990. dio komunističke Jugoslavije.

No kad je 25. srpnja 1990. odmah po izglasavanju amandmana na Ustav ispred zgrade Hrvatskog sabora bila skinuta stara zastava sa zvijezdom, nova koja je podignuta na jarbol imala je na sebi grb s početnim bijelim poljem, a takav grb imali su na kapama i policajci koji su sudjelovali u tom ceremonijalu. 

Povijesna hrvatska zastava se dakle tijekom svoga postojanja potvrdila  kao hrvatski nacionalni simbol jednako kao i grb i himna i manje je važno kakav oblik zastave netko koristi u neslužbenim prilikama, osim ako se ne radi o zastavama s  obilježjima propalih ideologija, što zaslužuje osudu i sankcije. Službeno se, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, uvijek koristi zastava kakvu propisuje Zakon i nema potrebe raditi aferu ako se negdje pojavi zastava s grbom bez krune i s prvim bijelim poljem, samo zato jer podsjeća na zastavu NDH. U tom bi slučaju i Lijepa naša trebala biti sporna jer ona je bila i himna NDH i od današnje se službene verzije himne razlikuje samo po početkom stihu treće strofe (u NDH se pjevalo „Dravo, Savo, Drino teci“). Ako bi pak neslužbeno isticanje stare zastave Republike Hrvatske trebalo kažnjavati, onda bi jednako tako trebali odgovarati i oni koji pogrešno pjevaju hrvatsku himnu, primjerice „Teci Savo, Dravo teci“, umjesto službenog „Teci Dravo, Savo teci“, ili koji umjesto „grobak krije“ pjevaju „grob sakrije“, kao i oni koji nisu dovoljno muzikalni. Naime, tekst i notni zapis hrvatske himne definiran je Zakonom, baš kao i detaljan izgled grba i zastave.
Ako se pak hrvatski predsjednici/ce zateknu u prostoriji u kojoj, kao uspomena, visi povijesna hrvatska zastava koja je ujedno i prva zastava države kojoj je na čelu, nema potrebe to proglašavati skandalom, osim ako takva zastava nije istaknuta s namjerom da se provocira i izazovu negativne reakcije. Jednako tako ne bi bilo sporno ako bi američki predsjednik bio snimljen pored police na kojoj kao uspomena stoji stara zastava SAD-a, s 48 umjesto 50 zvjezdica, ili pak ona prvobitna na kojoj ima samo 13 zvjezdica. Zastava sama po sebi nije fetiš niti predmet obožavanja, nego simbol neke države i naroda i izraz nacionalnog ponosa. Zato je od njenog izgleda važniji način na koji se ističe, tako da je dostojanstveno isticanje stare zastave Republike Hrvatske vjerojatno primjerenije od isticanja poderane ili izblijedjele službene zastave, a kamoli od njenog spaljivanja kao navodno umjetničkog čina.
Očito je da u vezi hrvatske zastave, njene prošlosti i načina njene uporabe postoje mnoge “nepoznanice i nejasnoće”. S tim u vezi ne bi bilo loše razmisliti da i Hrvatska uvede svoj Dan zastave po uzoru na mnoge druge zemlje Europe i svijeta koje imaju određen datum kada na poseban način odaju počast svom najvažnijem nacionalnom simbolu, a uglavnom se radi o sjećanju na dan kad je neka zastava prvi put istaknuta ili službeno proglašena. U tom bi smislu za Dan hrvatske zastave najprimjereniji datum bio 5. lipnja, u spomen na prvu upotrebu hrvatske trobojnice kod ustoličenja bana Jelačića 1848. Ako je Hrvatski sabor 2008. uveo Dan kravate u spomen na hrvatske korijene tog odjevnog predmeta, nema razloga da se u kalendaru spomendana ne nađe i Dan hrvatske zastave, tim više što hrvatska zastava nije nastala dekretom u doba osamostaljenja Hrvatske, nego još sredinom XIX. stoljeća kada je postala općeprihvaćen i neizostavan dio hrvatskog nacionalnog identiteta.

Izvor-hrvatski fokus

Hrvatski povijesni muzej

T.H. / M.M. /Braniteljski portal



Vezane vijesti;

Godina je 1848: Barun Josip Jelačić svečano ustoličen za hrvatskog bana


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

sedam − 2 =