Među braniteljskom populacijom, ali i uglednim povjesničarima i znanstvenicima koji promišljaju i prošlost i sadašnjost, ali i budućnost, očigledna je nevjerica u Kurikulum povijesti predložen pod ravnateljstvom današnjeg Premijera i Ministrice znanosti i obrazovanja. Može li i mora li cjelokupna hrvatska povijest biti obilježena trenutnim političkim borbama i željom za opstankom na vlasti?
Hrvatski narod je prošao burni život u svojoj prošlosti u borbi za svoja prava kao naroda, potlačen od Ugara, Austrijanaca, Osmanlija, Talijana i nakon prvog svjetskog rata Srba. Kao narod prošli smo golgotu, ali nismo izgubili nacionalni identitet, parirajući mnogim većim europskim narodima, zahvaljujući i katoličkoj Crkvi koja je vjerojatno zbog te svoje uloge i glavni predmet napada svih onih kojima samostalna Hrvatska, zbog svojih resursa, ne odgovara ni u jednom pogledu. Ja ih i razumijem, jer kako prihvatiti da nešto više od 4 milijuna Hrvata kontrolira Jadransko more za koje danas vidimo da je među glavnim materijalnim izvorima opstanka našeg naroda. Slovenci i izmišljeni Bošnjaci bore se za desetak kilometara obale, dok Hrvati posjeduju više od tisuću kilometara obale i tko zna koliki broj otoka.
Krajem 80.-ih, uvažavajući propast komunizma i ideje velikih višenacionalnih država, otac današnje Domovine, dr. Franjo Tuđman kreće u ostvarenje vjekovnog sna, osamostaljenja hrvatskog naroda u svojoj Državi, kojeg uz Domovinski rat i pametnu politiku pomirbe hrvatskog naroda uspijeva i ostvariti. Ovo je istina i volio bih da me netko pobije u iznesenim činjenicama. Nakon toliko stoljeća hrvatski narod se borio samo za sebe, ne za tuđe interese i gazde, ne za Austriju, ne za Mađarsku, ne za Srbiju, prolijevajući krv hrvatske mladosti koju danas polako i zaboravljamo prihvaćajući Kurikulume povijesti u kojima, bih rekao, i nema ozbiljne zastupljenosti onoga što je i stvorilo Državu koja je primljena u EU i NATO asocijacije, kao samostalna Država. Za sve one koji nisu osobno opterećeni poviješću, Domovinski rat je temelj današnje hrvatske Države.
I onda u osmom razredu osnovne škole prema Kurikulumu učenik proučava fašizam i nacizam, dok komunizam nije pridružen tome proučavanju. Učenik treba analizirati politička, društvena, gospodarska i kulturna obilježja Kraljevine HSS/Kraljevine Jugoslavije između dvaju ratova te procijeniti ulogu i značenje Stjepana Radića i HSS-a i analizirati ideologiju i djelovanje KPJ. Osim toga, on treba pratiti promjene nakon uvođenja Šestojanuarske diktature, nastanak i djelovanje Ustaškoga pokreta te nastanak Banovine Hrvatske. Začudo, učeniku ostaje nepoznat pojam “Hrvatska na mučilištu” i velikosrpski program te fašizacija Srbije. Razdoblje Drugoga svjetskog rata na prostorima Jugoslavije valja obraditi s fokusom na Hrvatsku (NDH, NOB). Kolaboracija u Srbiji koju objašnjavaju autori “druge” Srbije je zanemarena.U razradi teme Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji proučava se dolazak KPJ na vlast, stradanje ljudi zbog političkih i ideoloških razloga i sukob sa SSSR-om. Nema ocjene Titova totalitarnog komunističkog režima što traže europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima.
U temi o stvaranju samostalne Hrvatske i o Domovinskom ratu ne spominje se velikosrpska ideja i agresija.
Pojam lustracija ne nalazi mjestu u Kurikulumu, a ne predviđa se ni analiza hrvatskoga postkomunizma i prijelaz komunističkih struktura u demokraciju na svim područjima. Nema ni traga raspravi o današnjem korištenju pojma “antifašizam” koji je Hrvatima donio totalitarizam.
Slična tematika kao za osmi razred predviđena je i za četvrti razred gimnazije.
Nigdje tema o hrabrosti hrvatskog čovjeka, da 90.-ih krene u borbu protiv utapanja u velikosrpske ideje potpomognute velikom i jakom Armijom pod kontrolom Srba. Nigdje spomena i godišnjice današnjeg dana kad narod u Splitu traži deblokadu Kijeva i odlazak, tada već agresorske JNA. Nigdje ni spomena o ulozi Hrvata iz Hercegovine i Bosne u toj borbi kao da oni pripadaju nekom drugom narodu.
I kad pogledate kako narodi u Europi i ostalom dijelu svijeta slave i uče o svojoj povijesti, nejasno je zašto se hrvatski političari srame svoje povijesti. Kad boravite u USA, npr. Georgiji, u Atlanti, na svim državnim zgradama vidite i zastavu Konfederacije i upitate se slave li oni, danas za njih pobijeđenu vojsku, a oni kažu to je naša povijest bez imalo ideoloških primjesa. A tek Dan nezavisnosti, kad su svi domovi okićeni američkim zastavama, što je u Hrvatskoj teško doživjeti, kao da Dan Hrvatske nezavisnosti nema isti osjećaj kod naroda.
Hrvatima je kroz burna stoljeća, sistematski, za interese drugih, zatiran osjećaj pripadnosti isključivo svom narodu, te je upravo danas vrijeme, nakon uspješno izborene Države koju smo ostvarili samo kroz Domovinski rat, bez obzira kojim se asocijacijama pridružila svojom voljom, ali iz kojih može i izaći kao samostalna, da slavi svoj dan postanka i da djeca uče o tim danima hrvatske prošlosti.
Hrvatska jedino nakon Domovinskog rata ima atribute državnosti, od svoje vojske, valute, vanjskih poslova i svoje međunarodno priznate granice. Sve drugo je bilo manje ili više približavanje, ali nikad i Država.
Hrvatska mladost to mora učiti, a hrvatska politika se prestati sramiti svoje državnosti bez obzira na negodovanje onih koji su i pobijeđeni, a danas pokušavaju prekrajati povijest.
Ozbiljnost hrvatskih političara, te njihovo viđenje povijesti i njihov osjećaj za žrtve branitelja će se vidjeti i kroz Kurikulum povijesti. Sve drugo je magla, politička.
Jozo Ribičić-Brigadir u miru
Comments are closed.